Avangardna proza koja ne sablažnjava
Andrić – pro et contra
U svojim ranim pripovijetkama Andrić će govoriti o tome kao neki vojnik siluje dječake; kako neki padavičar siluje djevojčicu; kako svećenik opći sa djevojkom i ubija je nožem iz sladostrašća; kako u ljubavi razočarani epski junak završava u krevetu sa prostitutkom. I sve bi to zasigurno zaprepastilo srpsku književnu javnost da glavni junaci nisu bili – Mustafa Madžar, padavičar Salčin, Mula Jusuf i Alija Đerzelez. Publika ne samo da nije imala identitetskog osnova da se prepozna u negativnim junacima, već su se oni lako uklapali u tradicionalnu predstavu o moralnoj izopačenosti Turaka, koju je utemeljila srpska epska poezija, a nadograđivala antiosmanska pisana književnost i historiografija, od Vuka i Njegoša do Stojana Novakovića i dalje. Andrić je, kao i svaki dobar pisac, nesumnjivo svoje junake posmatrao kao ljude, ali je znao da ih javnost neće gledati na taj način, ukoliko budu Srbi ili, šire, hrišćani: izvjesno je da bi beogradska čaršija, koja je skočila da kazni Rastka, žustro reagovala i da je Andrić odlučio prikazati srpske vojnike kako siluju dječake; pravoslavnog svećenika kako opći sa muslimankom i kolje je iz sladostrašća; ili npr. Obilića koji, razočaran u ljubavi, odlazi turskim prostitutkama. Uzalud bi “mladi katolik iz Bosne” objašnjavao da nisu svi srpski vojnici i pravoslavni svećenici takvi, i da nije isti Obilić u narodnoj pjesmi i ekspresionističkoj prozi