Tekstovi autora: Edit Glavurtić

S eksperimentom ili bez njega, jasno je da ljepota ne znači ništa onome tko je ne prepoznaje. Možete imati prirodne sklonosti prema glazbi, slikarstvu, literaturi i bilo kojoj vrsti umjetnosti, no ako ih ne razvijate, nećete daleko dospjeti. Ukus, baš kao i plemenitost duha, i umijeće opažanja, treba poticati i njegovati, školovati i brusiti da bi se stiglo do točke u kojoj će se ljepota i majstorstvo otkriti u nekoliko tonova ili rečenica

Povjerovala sam u varku da će trajati zauvijek taj lijepi osjećaj vode, zemlje, voća, neba, ljubavi, blizine, obilja, svjetlosti. Dok me jednog jutra ne probudi hladnoća, pa drhtureći požurim zatvoriti prozor. Te je noći ljeto nestalo odletjevši poput zlatne žar ptice. Za sobom je ostavilo pramenje magle u vrtu, dva lista sletjela na okvir prozora i nebo koje se zatvorilo

S ljudima duboko suosjećam, a nad gradovima u kojima je od jednog do drugog dana brutalno izbrisan život, tugujem. A život je širok pojam, to su dječji rođendani, zakazani ispiti i promocije koji se neće održati, operacije u bolnicama kojih neće biti, vjenčanja kojima se netko veselio, a sad se ne zna hoće li se mladenci ikada više vidjeti. Umjesto svega toga, prizori iz inferna i ljudi koji na prepunim peronima čekaju da se ukrcaju u vlak koji će ih odvesti na sigurno. Da te slike nekako neutraliziram, trebaju mi fotke gradova u miru, dok su ljudi šetali trgovima, odlazili u crkve, kupovali, sjedili u kafićima i restoranima, dok su rijeke su bile zelene a nebo plavo. Koliko će vremena proći dok ponovo ne bude tako?

Današnjim očima gledano to djeluje komično i zvuči nestvarno, jer priznali ili ne, okruženi smo obiljem, često i besmislenim, koje ne dozvoljava ni da se nešto dugo želi, ni da se dugo pamti. I možda bi mi bilo neugodno priznati da sam bila tako željna običnog kolača, da nije ostao prizor orehnjače u plavoj “tepsiji”, tako živ i stvaran, koja se hladi prekrivena besprijekorno ispeglanom kuhinjskom krpom na kojoj izblijedjelim slovima piše Faks helizim, dok ja onako malena, ozbiljno sjedim i gledam u nju kao da će se od mog gledanja prije ohladiti

Da su priče autentične i doživljene znala sam po tome što su mi ih pričali prigušenim glasom, kao tajnu koju mi povjeravaju na čuvanje, s poštovanjem i divljenjem. Sakupljala sam ih i nosila sobom, jednako ih čuvajući, i tek ponekad, kad bih procijenila da je potrebno i da smijem, u pola glasa ispričala nekom kome su u tom trenutku bile potrebne, osjećajući da tako prenosim važnu poruku

U vino se uopće ne razumijem, ali znam ponešto o umjetnosti i o lijepim krajolicima, a nadasve cijenim sve što u sebi nosi dobru priču. Jednu takvu pronašla sam u austrijskoj pokrajini Wachau, udaljenoj sat vremena vožnje od Beča, poznatoj po ruševinama starih dvoraca i baroknim oltarima, stablima marelice i vinogradima zasađenim na terasama za koje tvrde da su stari više od tisuću godina

U orgiji krvi, pohlepe i ludila, u prah je, i metaforički i doslovno, smrvljeno sve što je u prijašnjem uređenju predstavljalo neupitan autoritet, spomenici starog sistema su minirani, kovanica “bratstvo i jedinstvo” postala je predmet poruge, a pečatom jugonostalgičara obilježen je svatko tko se usudio reći da je u starom sistemu živio bolje a u novom je opljačkan, razočaran i nije mu dobro

A za sreću treba malo povjerenja i bezazlenosti, malo smjelosti i drskosti. Ponekad i odbijanja da je se čeka i nestrpljenja da se za njom krene u potragu. Otkrivanja gdje bi mogla biti. I pokušaja da je sami nekako stvorimo i prizovemo. To ne ide lako, a nije ni jednostavno, ali puno mijenja trenutak kad umjesto sreće za sebe, počnemo tražiti sreću za drugog

U ona dva tjedna koliko je trajalo sindikalno ljetovanje, uživala sam u svakom danu, a oni su, onako bezbrižni, letjeli jedan za drugim, prebrzo klizeći prema jutru u kojem ćemo se ponovo ukrcati u autobuse koji će nas odvesti kući. Raspoloženje u povratku bilo je drugačije nego kad smo dolazili. Putem su nije pjevalo nego se je razgovaralo o tome što će koga dočekati u Zagrebu, o prvom danu posla i o pogonu koji će uskoro oživjeti. Govorilo se je o kupovini školskih knjiga, o pripremi ajvara i pekmeza, i hoće li i ove godine sindikati organizirali povoljnu zimnicu

Dosada onih subotnjih poslijepodneva s kraja kolovoza nikad se više neće ponoviti. Kad se sati lijeno razvlače i čini se da će dan i život trajati zauvijek, pa sva razdražljiva čekam da se dogodi neko malo uzbuđenje, neki mali, majušni događaj koji će razbuditi i oživjeti dvorište, susjedstvo i ulicu. I u tom čekanju, monotonom i naoko beskrajnom, sve je prošlo, nestajući neprimjetno, kao kad kamion s lubenicama zamakne niz ulicu

Komadići stidljivi i drhtavi, sjajni od nade i očekivanja, još nenagrizeni razočaranjem, koji su se poput staklenih perlica otkotrljali kroz slojeve godina da nas sustignu nenadano i iz zasjede, na dane kad je južina, i kad tražeći nešto drugo, odjednom u ruci držim dvije požutjele ulaznice za kino Zagreb, posljednji red, predstava u deset

Bit ćemo lakši, bolji i plemenitiji, s više energije i dobre volje. I sretniji nego inače, tu večer dok traje koncert, i nekoliko dana poslije. Magija dobre glazbe potvrditi će svoju moć poništavajući i svakodnevicu i probleme, ispunjajući nas jednostavnim optimizmom i nekim luckastim emocijama koje čovjeka nose horizontalno i vertikalno kroz vrijeme i od kojih se sve čini lakim i mogućim. Predokus toga pružila su mi dva davna koncerta na kojima nisam bila, i možda su mi baš zato, više od onih na kojima jesam, pokazali kakva je dobra energija radost glazbe