Tekstovi autora: Hans Kristijan Andersen

Fntm 12 S

Kad rode dođu

Priča o godini

Odjednom sinu svjetlo, kao da se sunce rasprslo, sijevajući i blješteći, sažižući sve oko sebe; a zatim opet tmina, ispunjena zaglušnom grmljavinom. Kiša ulila pljuskom, noć se izmjenjivaše s danom, tišina s orljavom. Mlada, gipka, smeđa trska na močalini po vijala se i zibala u dugim valovima, šumsko granje nestalo pod vodenom zavjesom; ukrstile munje, za sijevkom tama bivala, mir pa opet gromot. Trava i usjevi ležali povaljeni, bijahu kao izgaženi, kao da se nikad neće pridići
Hrast

Božićna priča

Posljednji san staroga hrasta

I on nekoć bijaše malen — žir mu bje kolijevkom. Po ljudskom računu, sada je u četvrtom stoljeću. Bješe najveće i najljepše drvo u svoj šumi, krošnjom je nadvisivao sve ostalo drveće, vidio se daleko s mora, bje znamenjem brodarima; nije ni znao koliko li ga očiju traži. Visoko u zelenoj krošnji njegovoj savijahu divlji golubovi gnijezda, i kukavica kukaše, a u jesen, kad lišće bijaše poput bakarnih pločica, javljahu se ptice selice i ondje se odmarahu prije leta preko mora... No sad stezala zima, drvo stajaše ogoljelo — vidjelo se kako mu se granje svija i povija. Vrane i čavke dolaze i slijeću na nj u jatima, graču i govore o teškim vremenima što počinju, i o tome kako je zimi teško s hranom
lupa voda

Svijet ispod povećala

Kap vode

Bezimeni vrač pogleda kroz povećalo. Činilo mu se doista da vidi čitav grad po kojem svi jure naokolo, a svi neodjeveni. Bila je sramota i strahota, ali još strašnije bijaše pogledati kako jedan drugoga gura i tura, kako se gnjetu i pletu, ujedaju i štipaju, navlače i razvlače. Što bî dolje, sad je s vrha, a što gore, na dno pada
Elektromagnetizam

Treba spoznati istinu o svemu što je stvoreno

Dva brata

Prosu se zvijezda i u padu zasja, a dječakove se misli u isti čas vinuše sa zemaljskih isparivanja gore do sjajnog meteora. Zvijezde na nebu treperile, pa se činilo kao da duge zlatne niti vode od njih do zemlje
Pero i mastionica

Pohvala pjesniku

Pero i tintarnica

Violina se glasala i ječala sama za sebe, gudalo sviralo samo, njih dvoje činilo cjelinu, umjetnik je bio i zaboravljen, on koji ih je vodio, koji im je udahnuo život i dušu. Umjetnika su zaboravljali, ali je na njega mislio pjesnik, spomenuo ga i zapisao uz to svoju misao: “Kako li je glupo kad violina i gudalo pokazuju oholost zbog onoga što čine. I mi ljudi često se oholimo: pjesnik, umjetnik, izumitelj, vojskovođa. Uznosimo se, a svi smo samo glazbala na kojima svira Svevišnji. Njemu jedinome pripada čast. Mi nemamo ništa, nemamo se čime oholiti”
Čkalj

Nepravda svijetom vlada

Što je čkalj doživio

Svakom i najmanjem cvijetu što bi izbio obećavaše da će i on u lonac, a možda i u zapučak — najviše mjesto do kojega se može dotjerati. Ali mu nijedan cvijet ne dođe u lonac niti stiže u zapučak; cvjetovi mu i dalje zrak udisali, u svjetlu se kupali, danju sunčane zrake upijali, a noću se rosom pokrivali — cvali i primali posjete pčela i stršljena što sisahu medni sok
Čajnik

Samo neprestana mijena vječno traje

Čajnik

“Nikad neću zaboraviti taj strašni događaj!” - govorio čajnik kad je poslije pripovijedao o svome životu. “Nazvali su me bogaljem, gurnuli u kut, a sutradan me dali ženi što je prosjačila malko masti od pečenke. Pao sam u siromaštvo i stajao bez ikakve svrhe i vanjštinom i nutrinom. Ali se upravo tu počeo moj bolji život. Sad si jedno, sad opet postaneš nešto sasvim drugo, samo neprestana mijena vječno traje”