Tekstovi autora: Emil Sioran

Da li im je dosada bila nepoznata? Ovo je zaista pitanje koje postavlja čovjek, zauzeti majmun

Prelazak od prezira na ravnodušnost čini se da je lak. Ipak, nije to prelaz koliko podvig, koliko ispunjenje. Prezir je prva pobjeda nad svijetom, ravnodušnost posljednja – vrhunska. Interval koji ih razdvaja ne razlikuje se od onoga koji vodi od slobode ka oslobođenju...

Otvarajući priručnik iz predistorije, nailazim na nekoliko primjeraka naših predaka, groznih po želji. Nesumnjivo, mora da su bili takvi. Gađenje i užas natjeraše me da sklopim knjigu dobro znajući da ću je opet otvoriti kad god se upustim u razmatranje naših užasa i svinjarija...

Neko me uvredi. Spremam se da ga ošamarim. Posle razmišljanja, suzdržim se. Ko sam ja? Koje je moje pravo ja: ono koje uzvraća ili ono koje uzmiče? Prva moja reakcija uvek je silovita, a druga šonjava. Ono što nazivamo “mudrost” u suštini je samo jedno neprekidno “posle razmišljanja”, to će reći, neaktivnost kao prvi pokretač.

S obzirom da ga se pribojavam i uzmičem od njega, kakav su prostakluk vaše molitve. Upravite ih negdje drugdje; u svakom slučaju, mi nismo u službi istih bogova...

Život se ne može voleti više nego što ga ja volim, a istodobno gotovo neprekidno imati osećaj nepripadanja, egzila, napuštenosti. Nalik sam na proždrljivka koji bi izgubio apetit misleći na glad.

Osjećam kako život u meni puca od jačine i neravnoteže. To je eksplozija koju ne možeš savladati, koja te može izbaciti u neizlječiv vazduh.

Dobro se razumijem u opsesiju. Bio sam joj podložan više no iko. Dobro znam koliko čovjek može biti opsjednut nekom idejom, kuda ga ona može odvesti, koliko ga zanijeti, kakvim ga opasnostima ludila može izložiti, koliko netolerantnosti i idolatrije to podrazumijeva, na koliko uzvišene bezobzirnosti prisiljava… Znam podjednako da je opsesija osnova strasti, izvor koji je izdržava i održava, tajna koja je čini trajnom.

Vidite, postoji banda ljudi koji pate od nesanice, postoji vrsta solidarnosti, u redu, kao ljudi koji imaju istu bolest. Odmah se razumemo jer znamo tu dramu. Drama nesanice je ovo: tu vreme ne prolazi.

Da li ću ikada uspeti da citiram samog Boga? Ljudi, čak ni sveci, nemaju ime, samo Bog ima ime. Znamo li o njemu i nešto više ili samo to da je On glava svih beznađa. Bog je beznađe koje počinje tamo gde se sva ostala završavaju.[…]

Bog je uslovljeno biće par excellence, sužanj nad sužnjima zatočenik svojih atributa, zatočenik onoga što on jeste. Naprotiv, čovjeku je na raspolaganju izvjesna igra, i to u onoj mjeri u kojoj on nije, u kojoj se on, budući da ima samo prividnu egzistenciju, batrga u svojoj lažnoj stvarnosti

Nikad nismo kivni na one koje smo uvrijedili. Naprotiv, skloni smo da im priznamo sve moguće zasluge. Ovu velikodušnost, na žalost, nikad ne susrećemo kod uvrijeđenih

Stvaranje sveta, nema drugog objašnjenja do Božijeg straha od samoće. Drugim rečima, naša namena kao lјudskih bića jeste samo to da zabavlјamo Stvoritelјa. Jedini lakrdijaši apsoluta, zaboravlјamo da živimo tragediju da jednom jedinom gledaocu ne bi bilo dosadno, a njegovi aplauzi neće stići do ušiju nijednog smrtnika. Pritisnut mukama samoće, Bog je, izgleda, izmislio svoje svece – kao izgovor za dijalog, da bi se spasao tereta otuđenja. Ko želi da od svetaca stvori više od običnih ispovednika – nedopustivo preteruje. A sveci, neki od njih, slušajući ispovesti, bili su toliko indiskretni da su nam dozvolili da naslutimo koliko je velika samoća Svevišnjeg, i da Ga satire žudnja

Deca se okreću i moraju da se okreću protiv svojih roditelja, a roditelji tu ne mogu ništa, zbog toga što su podvrgnuti jednom zakonu koji upravlja odnosima između svih živih to jest, da svako rađa svog sopstvenog neprijatelja

Zašto je čovek liričan u bolu i ljubavi? Zato jer ta stanja, mada različita po prirodi i orjentaciji, izviru iz najdubljeg i najintimnijeg dna našeg bića, iz značajnog centra subjektivnosti, svojevrsne zone projekcije i radijacije