Tekstovi autora: Emil Sioran

Stvaranje sveta, nema drugog objašnjenja do Božijeg straha od samoće. Drugim rečima, naša namena kao lјudskih bića jeste samo to da zabavlјamo Stvoritelјa. Jedini lakrdijaši apsoluta, zaboravlјamo da živimo tragediju da jednom jedinom gledaocu ne bi bilo dosadno, a njegovi aplauzi neće stići do ušiju nijednog smrtnika. Pritisnut mukama samoće, Bog je, izgleda, izmislio svoje svece – kao izgovor za dijalog, da bi se spasao tereta otuđenja. Ko želi da od svetaca stvori više od običnih ispovednika – nedopustivo preteruje. A sveci, neki od njih, slušajući ispovesti, bili su toliko indiskretni da su nam dozvolili da naslutimo koliko je velika samoća Svevišnjeg, i da Ga satire žudnja

Deca se okreću i moraju da se okreću protiv svojih roditelja, a roditelji tu ne mogu ništa, zbog toga što su podvrgnuti jednom zakonu koji upravlja odnosima između svih živih to jest, da svako rađa svog sopstvenog neprijatelja

Zašto je čovek liričan u bolu i ljubavi? Zato jer ta stanja, mada različita po prirodi i orjentaciji, izviru iz najdubljeg i najintimnijeg dna našeg bića, iz značajnog centra subjektivnosti, svojevrsne zone projekcije i radijacije

Sve je moguće i ništa nije moguće; sve je dozvoljeno i ništa nije dozvoljeno. Bilo kojim pravcem da si krenuo, on nije bolji od bilo kojeg drugog. Ili ostvaruješ ili ne ostvaruješ, ili vjeruješ, ili ne vjeruješ, svejedno je, kao što je isto ćutiš li ili vičeš

Duboko u sebe pohranimo uverenje koje je iznad svih drugih uverenja: život nema smisla, on ga ne može imati. Ako bi nas kakvo neočekivano otkriće uverilo u suprotno, morali bismo se bez oklevanja poubijati. Kad bi nestalo vazduha, disali bismo još izvesno vreme; ali kad bi nam uskratili radovanje zbog uzaludnosti, mi bismo se istog časa ugušili…

Da sam ostvario ono što sam želio – da li bih zbog toga danas bio zadovoljniji? Sigurno ne. Zaputivši se na dalek put, prema krajnostima samog sebe, dok sam putovao posumnjao sam u svoj zadatak i u sve zadatke

Nacija se gasi čim počne čuvati vrijednosti, pa se kroz spleen i dosadu probija još samo zasićenost slavom i junaštvom.

Ne znam što je dobro a što loše; što je dozvoljeno a što nije; ne mogu osuditi i ne mogu hvaliti. Nikakvoga valjanoga kriterija u ovom svijetu, kao i ni jednoga čvrstog principa. Začuđuje me činjenica da se neki još uvijek bave teorijom spoznaje. Da sam iskren, trebao bih priznati da sam pomalo ravnodušan prema relativnosti naše spoznaje, jer ovaj svijet ne zaslužuje da ga spoznajemo. Često osjećam da sam se domogao potpune spoznaje, one koja iscrpljuje cijeli sadržaj svijeta, samo što nekom drugom prilikom ne shvaćam ništa od onoga što se događa oko mene. U sebi osjećam gorak okus, vrašku i bestijalnu gorčinu, po kojem mi se čak sâm problem smrti čini bljutavim. Prvi put shvaćam koliko je teško definirati tu gorčinu. Možda i zato što tragam za teorijskim motivima, dok ona izbija iz eminentno pred-teorijskog područja.

Toliko se odupirem činu da moram najprije pročitati bilo koji Napoleonov život kako bih se odlučio nešto preduzeti. Kad bi Bog mogao znati kakav je teret za mene ma i najmanji čin, svladalo bi ga milosrđe i ustupio bi mi svoje mjesto. Jer moje nemogućnosti imaju nešto beskrajno nisko i istodobno božansko. Niko nije manje stvoren za zemlju nego što sam to ja. Pripadam nekom drugom svijetu, takoreći pod-svijetu. Ispljuvak satane, eto od čega sam napravljen. Pa ipak, pa ipak!

Mučim se pod kapom nebeskom. Duša svodi nebo na dušu. Kamo god pogledam, vidim sebe. Strah je most između žudnje i bitka. Kakvu ravnotežu mogu u njemu zateći? Sadašnjost se odvojila od vremena, a vrijeme povraća trenutke baš kao što bolesnik povraća sadržaj svoje utrobe. Sada, sada, sve što je sada zlo je; ono što je bilo i što će biti imaginaran je lijek za iscrpljujuću bol.

Oni koji govore nemaju tajni. A svi govorimo. Izdajemo se, krčmimo dušu; svako se, kao dželat neizrecivog, upinje da uništi sve tajne, počev od sopstvenih. Nađemo li se s ljudima, tada se zajednički unišavamo jurišajući prema praznini, bilo time što razmenjujemo ideje, bilo što se ispovedamo ili spletkarimo. Radoznalost je izazvala ne samo prvi pad, već i bezbrojna svakodnevna posrtanja.

Od vaseIjenskih sabora do današnjih političkih sukobljavanja, pravoverja i jeresi osvajaju ljudsku pažnju neodoljivom besmislenošću. Uvek će, pod različitim izgovorima, biti onih koji su za i onih koji su protiv, svejedno da li je reč o Raju ili o Kupleraju. Hiljade je ljudi stradalo zbog tana¬nih pitanja u vezi sa Devicom ili sa Sinom; hiljade drugih mučilo se zbog manje proizvoljnih, ali isto toliko neverovatnih dogmi. Iz svih se istina rađaju sekte koje na kraju završavaju slično Por-Roajalu, sekte koje su proganjane i istrebljivane; zatim, u trenutku kad nam njihovo propadanje postane drago, kad se okruže svetiteljskim vencem pretrpljene nepravde, te se razvaline pretvaraju u mesta hodočašća

Što se Tereza Avilska u svojim Zasnivanjima toliko dugo zadržava na melanholiji, to je zato što je smatra neizlečivom. Lekari, kaže ona, ništa joj ne mogu, a predstojnica nekog manastira, u prisustvu te vrste bolesnika, ima samo jedan izlaz: udahnuti im strah od autoriteta, pretiti im, zastrašivati ih. Metod koji uzdiže svetica još uvek je ostao najbolji: sučeljeni sa nekim "depresivcem”, dobro osećamo da bi jedino bio efikasan udarac nogom u tur, šamarčina, dobro ga izdevetati