Tekstovi autora: Emil Sioran

Čežnja za svijetom bez "ideala", za umiranjem bez doktrine, za vječnošću bez života... Raj... Ali mi ne bismo mogli da opstanemo ni jednu sekundu bez zavaravanja; prorok u svakome od nas je ono zrnce ludosti koje nas čini srećnima u našem ništavilu

Kukavički sam kazao: "Pitajte psihijatra. Ako se on slaže, treba samo da se ubijete." A zatim – bio je u provinciji, došao je u Pariz – imao sam ga da tako kažem, na leđima. Zato što mi telefonira pet, šest, deset puta godišnje: "Hoću da se ubijem"

Kad se u izlog izloži lobanja, to je već izazov; kad se izloži čitav kostur, onda je to skandal. Kako će se nesrećnik koji tuda prolazi, čak iako samo krišom baci pogled, nakon toga baviti svojim poslovima, i u kakvom će raspoloženju zaljubljeni poći na svoj ljubavni sastanak?

Svjetlo zore je istinsko, iskonsko svjetlo. Svaki put kad ponirem u njega blagosiljam njegove besane noći što su mi pružile priliku da prisustvujem prizoru Početka. Jejts je ono svjetlo nazvao “lascivnim” – lijepo, nepouzdano otkriće

Da je velikodušan čin protivprirodan dokazuje to što on katkad neposredno, a katkad mjesecima ili godinama kasnije, izaziva nelagodnost koju se ne usuđujemo da priznamo nikom, pa čak ni samom sebi

Radite li na nečijem preobraćanju? Nikad to neće biti u cilju njegovog spasenja, nego da ga primorate da trpi poput vas, da se izloži istom iskušanju i prođe kroz njih s istim nestrpljenjem

U djetinjstvu mi je imponovao lik čovjeka koji je dobivši nasljedstvo ispraćen “muzičarem” išao od bistroa do bistroa. Prekrasan ljetni dan: čitavo selo bijaše u poljima; samo je on praćen svojim violinistom lutao pustim ulicama pjevušeći neku romansu. Kad se navrše dvije godine, on se nađe bez prebijene pare kao i ranije. Ali bogovi se pokazaše milostivim. Umrije nedugo zatim. Ne znajući zašto, bio sam fasciniran – i imao sam pravo. Sada, kad pomislim na njega i dalje vjerujem da je bio neko ko je –jedini od svih stanovnika seoceta – imao dovoljno širine da spiska svoj život

Da li im je dosada bila nepoznata? Ovo je zaista pitanje koje postavlja čovjek, zauzeti majmun

Prelazak od prezira na ravnodušnost čini se da je lak. Ipak, nije to prelaz koliko podvig, koliko ispunjenje. Prezir je prva pobjeda nad svijetom, ravnodušnost posljednja – vrhunska. Interval koji ih razdvaja ne razlikuje se od onoga koji vodi od slobode ka oslobođenju...

Otvarajući priručnik iz predistorije, nailazim na nekoliko primjeraka naših predaka, groznih po želji. Nesumnjivo, mora da su bili takvi. Gađenje i užas natjeraše me da sklopim knjigu dobro znajući da ću je opet otvoriti kad god se upustim u razmatranje naših užasa i svinjarija...

Neko me uvredi. Spremam se da ga ošamarim. Posle razmišljanja, suzdržim se. Ko sam ja? Koje je moje pravo ja: ono koje uzvraća ili ono koje uzmiče? Prva moja reakcija uvek je silovita, a druga šonjava. Ono što nazivamo “mudrost” u suštini je samo jedno neprekidno “posle razmišljanja”, to će reći, neaktivnost kao prvi pokretač.

S obzirom da ga se pribojavam i uzmičem od njega, kakav su prostakluk vaše molitve. Upravite ih negdje drugdje; u svakom slučaju, mi nismo u službi istih bogova...

Život se ne može voleti više nego što ga ja volim, a istodobno gotovo neprekidno imati osećaj nepripadanja, egzila, napuštenosti. Nalik sam na proždrljivka koji bi izgubio apetit misleći na glad.

Osjećam kako život u meni puca od jačine i neravnoteže. To je eksplozija koju ne možeš savladati, koja te može izbaciti u neizlječiv vazduh.

Dobro se razumijem u opsesiju. Bio sam joj podložan više no iko. Dobro znam koliko čovjek može biti opsjednut nekom idejom, kuda ga ona može odvesti, koliko ga zanijeti, kakvim ga opasnostima ludila može izložiti, koliko netolerantnosti i idolatrije to podrazumijeva, na koliko uzvišene bezobzirnosti prisiljava… Znam podjednako da je opsesija osnova strasti, izvor koji je izdržava i održava, tajna koja je čini trajnom.