Tekstovi autora: Miljenko Jergović

Clodd 01 S

Camille Claudel: Ozloglašena kao ljubavnica i kao umjetnica

Luda ljubav

Prvi pravi skandali između nje i Rodina počeli su se događati u vrijeme njezinih kreativnih vrhunaca, kada je načinila i svoj, vjerojatno, najpoznatiji rad, “Sakuntalu ili prepuštanje Vertumna i Pomone”. Motiv iz Mahabharate izradila je u mramoru, godina je bila 1905, a rad je bio nezgodan po javno ćudoređe. Ne samo zato što je djelovao puteno i erotično, nego i zato što ga je izradila žena. Pa još takva žena.
Tkke 01 S

Kad svijet stane u jednu pjesmu Tereze Kesovije

Nono, moj dobri nono

Postoje veće i važnije umjetnosti od jedne trominutne pjesme, emitirane preko Sanyo tranzistora, jedne srpanjske večeri 1973. Naravno da takve umjetnosti postoje, i naravno da mi pjesma “Nono, nono, dobri moj nono” nije u životu najvažnija. Ali se i danas na nju u sebi rasplačem, kao što se, recimo, u sebi rasplačem i na “Peščanik” Danila Kiša, i na pjesmu Ivana Slamniga “Ubili su ga ciglama”, i na fragmente Sedme simfonije Dmitrija Šostakoviča. Samo što je u toj pjesmi, u glasu Tereze Kesovije, i u njenoj sugestivnosti, sadržano samo otkriće razloga zbog kojih se plače. Njezin glas pripremio me je za sve što je slijedilo. Prvi je i nezaboravan
Tisja13

Prizori iz bračnog života: Ilustracije Tisje Kljaković Braić

Zar je moguće da se ovo i drugima događa

Knjiga “Oni” bavi se onim čime se bavila serija Ingmara Bergmana, to savršeno cjepivo protiv braka, “Prizori iz bračnog života”. Ovo je, međutim, neka vrsta antidota ili kontracjepiva, ali ne nužno zato što se bavi sretnijim ljudima, a ne boljim brakom, nego je Tisjin pogled naprosto takav, kontrabergmanovski, i pritom s jednako dubokim i tačnim uvidima
OPG

Agro pop s primjesom Motike swinga: Fantastično putovanje u konavoski raj

Opičena poljoprivredna glazba

Lokalni muzički projekt, skupina odličnih glazbenika, zajebanata i entuzijasta, koji već godinama sviraju i pjevaju svoje pjesme, nastupajući po okolnim selima, a najviše, ipak, to pretpostavljam, na dvoru i po kućama, onako za sebe i svoje bližnje. Pritom rade nešto što je važno i supstancijalno u svojoj strogoj lokalnosti i što, zapravo, polazi i potječe iz iste one fascinacije širinom i dubinom, pomaknutošću i ludošću lokalnoga konavoskog svijeta, koja pokreće i Nika Kapetanića u njegovom svijetu
Aazr 01 S

Azra i Štulić: Mala škola političkog mišljenja

Samoća, prvo načelo slobode

Kao što se pjesnik ne uspijeva odmaknuti od vlastitih stihova i čuti ih tuđim uhom, tako je nama iz onog vremena nemoguće čuti i doživjeti Džonijeve stihove na način svega drugog, svake druge poezije. Uzalud su u toj stvari sve pročitane knjige, uzalud je odrastanje i učenje, kad je Azra ono što su za vjernika Kuranske surre, Očenaš i Zdravo Marija. I nakon što su istekla naša vremena, nestalo Azre i Džonija, i nakon što su se vjernici pretvorili u ateiste, tekstovi pobožnih pjesama ostali su jednako nepronični
jura stublić

Pogled u retrovizor: Jura Stublić i grupa Film

Himne jedne mladosti

Na kraju, Jura Stublić se nikada nije ostvario kao komercijalni pop autor, kojemu je bilo suđeno da zaradi milijune, makar i inflatorne, nego je napisao tih dvadesetak pjesama podignutog tonusa, himni u slavu svijeta, himni za oproštaj s njim… I vazda je u njima bilo one vedrine s kojom onih nekoliko istinskih kršćana, koliko ih je i bilo u protekle dvije tisuće godine, dočekuje i ispraća sve patnje života
Serg 01 S

Karijera iz progonstva

Sergio Endrigo, pjevač, kantautor i komunist

Sergio je odrastao u internatu za izbjeglice iz Julijske krajine i Dalmacije, školovao se, svirao gitaru i pjevao. Želio je postati violinist, ali za takvo što nije bilo novca. Bilo mu je sedamnaest kada je izbačen iz škole. Kafansku slavu stjecao je po plesnjacima u Milanu, kasnije je nastupao u noćnim klubovima Bejruta, da bi tek početkom šezdesetih postao priznati pjevač. U San Remu je prvi put nastupio tek 1966, nakon čega je sve postalo lakše. Tada je, vjerojatno, za njega započeo neki običan građanski život, kakav bi postojao i da nije bio izbjeglica, nego rođeni Talijan
Amira medunjanin

Amira Medunjanin, muzika kao sudbina

Glas one jedne ptičice koja majci nije zapjevala

Amira Medunjanin se iz albuma u album nastoji mijenjati i preobražavati, idući svome cilju koji je odavno već vrlo daleko od onog od čega je krenula. Najavljena kao zvijezda nove sevdalinke, a onda, sasvim olako, i kao kraljica sevdaha - ona je na scenu stupila nakon što su Dragi Šestić i Mostar Sevdah Reunion postavili okvire žanra, i bila je neka damska protuteža Damiru Imamoviću, da bi se zatim, malo-pomalo, a da se to nitko nije ni usudio primijetiti, sve više odmicala od sevdalinke, šireći svoj prostor na južnoslavenske narodne pjesme. Od Josipa Slavenskog do Džonija Štulića, od Emine Zećaj i Aleksandra Sarievskog, precizno ograđen i određen, i nimalo svaštarski, svijet je Amire Medunjanin…
Oliver Dragojević

Nakon smrti velikog pjevača

Oliver je u Beogradu bio čežnja za morem

Valjda sam tisuću hiljada puta poželio da se muzika promijeni, da čujem nešto od onog što pasivno slušam po zagrebačkim kafićima, kafanama i krčmama, ali želja mi uglavnom ne bi bila ispunjena. Oliver je u Beogradu bio čežnja za morem, ali mnogo više od toga za normalnošću, za civilnošću i civilizacijom, za nastavkom neke davno prekinute epohe, čežnja za Rimom iz vremena kada je Rim bio svijet i kada su njime vladali neki dobri carevi
Sarajevo

Glas iz malog, plastičnog japanskog tranzistora

Niko kao Safet Isović

Nije Safet Isović bio pjevač tog novog Sarajeva, u kojemu su multikulturalne uglavnom fasade i groblja, te pljuvačke rubrike u pokojem slobodnom bošnjačkom tjedniku. Bio je on pjevač puno šireg prostora, u povijesnom, geografskom, duhovnom i kulturnom smislu, koji se prostirao tamo gdje živjehu Južni Slaveni, skupa s onih nekoliko neslavenskih narodnosti. Kažem – prostirao, jer je Isovićeva veličina, kao i veličina većine onoga što je ikada u nas bilo veliko, u nekoj neumitno prošloj prošlosti, koja temporalno i kalendarski nije tako daleka, minula je prije kojih desetak bajrama, ali nam je suštinski dalja nego što nam je brat rođeni
Elvii 01 S

Iz vremena kada očevi nisu znali protiv koga to pjevaju njihova djeca

Mitovi i legende o kralju Elvisu J. Kurtoviću

Elvis je primijenjeni pjesnik, briljantan usmeni pripovjedač, improvizator, autor skečeva, televizijski scenarist, priučeni muzičar, diskofil čudnih ploča, sakupljač bizarnih sadržaja… Jedan od onih umjetnika – nekad se govorilo: stvaralaca – prema kojima osjećam cjeloživotno strahopoštovanje. Naprosto sam bio te sreće da ga od rana pratim, kao publika iz prvih i iz posljednjih redova
Kongr 01 S

Sjećanje na neke žive i mrtve sarajevske dječake

O grupi Kongres i zahrđalim trubama

Kada je 13. veljače 2018. u Zagrebačkom kazalištu mladih Zoran Predin na svome predvalentinovskom koncertu na bis zapjevao “Zarjavele trobente” i kada se neka čudna, malo postarija, građanska publika krenula njihati u ritmu jednostavne cirkuske melodije, upitao sam se zna li itko od tih ljudi, osim Siniše Škarice koji sjedi negdje u prvom redu, tko je napisao ovu pjesmu?
Vicev 02 S

Podsjećanje na esej iz 2007: Osmijeh Vice Vukova

Stara zvona moga grada

Svoje pjesme, i hrvatsko ime u njima, Vice Vukov branio je devedesetih, u gruba vremena, kada su se imena trošila i gubila svaku uzvišenost. Kada je postalo moderno i poželjno lajati na Srbe, on je nastavio govoriti ljudskim glasom, a kada se broj stradalnika komunističkoga režima toliko uvećao da je cijela zemlja, tvoja zemlja, počela sličiti na azil za umobolne, kojim šetaju ljudi s posuđenim i ukradenim biografijama, on je ostao isti onaj koji je bio Sedamdeset prve
MSmoje

Kakva je bila 1991. prije nego što smo se dogovorili o njoj

Dalmatinski svijet odrekao se Miljenka Smoje

Moglo bi se reći da je Smoju Sotonom i antikristom proglasio upravo svijet koji je Smoje stvorio. Kako bi izgledao Split da nije bilo njega? Kako bi izgledao taj srednjodalmatinski i dalmatinski svijet u dvadesetom stoljeću, ili općenito nakon Marka Marulića, da ga Smoje nije uobličavao u svojim novinskim tekstovima, televizijskim serijama i knjigama? Nikako. Ne bi ga bilo.
Bbbp 02 S

Sjećanje na Opatiju '59: O Vice Vukovu i Dušanu Jakšiću

 “Mirno teku rijeke”, jedna pjesma za dva pjevača

Jedan šibenski Hrvat i jedan karlovački Srbin, jedan iz Zagreba, drugi iz Beograda, otpjevali su pjesmu jednoga Madžara iz Budimpešte, koji je bio Austrijanac, iako je na kraju bio Hrvat. Komplicirane pretpostavke za veliku pjesmu…