Tekstovi autora: Miljenko Jergović

Aadone7

Na spomen Milanu Milišiću

Stihovi za pomirenje

Nakon Milanove smrti njegova je udovica Jelena Trpković sakupila i pripremila za objavljivanje zaostale rukopise. Bilo ih je neočekivano mnogo, toliko da je posmrtni Milišićev opus, ne samo kvantitetom nego i kvalitetom, skoro nadmašio ono što je pisac objavio za života
Sapl1

Krizna vremena

Pjevači neka pjevaju, radnici neka rade, a budale neka šute o krumpiru

Nina Badrić je tokom svoje pjevačke karijere na svoje prihode platila veći porez nego svi oni zajedno. A porez, gospodo moja, nije kazna, pa da ga pjevačice moraju plaćati pošto se bave poslom koji netko smatra nedostojnim, nego je novac prikupljen od poreza nešto što pripadnika zajednice štiti od onog što bi im se moglo dogoditi da žive izvan zajednice. Nini Badrić bi se, recimo, moglo dogoditi da je pošalju u polje da vadi krumpir…
Macek1

Kartončić

U svakom starom kuhinjskom kredencu

Škripanje parketa pod koracima njegovih stopala u čarapama, glas koji mu govori da navuče te vražje papuče, drvena gljiva u njezinoj lijevoj ruci, naočale na pola nosa
Abar 17 S

Karakteri im se razlikuju po maskama

Sjene

Samo figure, velike i male, ženske, muške i dječje, s očima koje se međusobno zagledaju i rijetko prepoznaju. Karakteri im se razlikuju po maskama, kao u tradicionalnom istočnjačkom teatru
Meša Selimović

Bez oproštajnih riječi

Meša Selimović – ateist koji se usrdno molio

"Derviš i smrt" roman je pisca koji je pravi pripovjedački glas pronašao u svojim pedesetima. Iz dugog je sazrijevanja nastala knjiga koja prije pojave Orhana Pamuka čini europski književni vrhunac na danas aktualne islamske teme
I Know This Much Is True

Život ne ide dalje

I Know This Much Is True: Logika beznađa

Serija “Istina o mom bratu” nadilazi značaj televizijske sezone i jedne dramske serije u sezoni. Mark Ruffalo veliki je glumac, za ovog gledatelja jedan od najvećih
Fanto 02 S

Novi svijet koji se rađa

Zašto ljudi masovno vjeruju u ludosti

Uskoro će, možda, neki Giorgio Agamben, ili neki Badiou, ili neki Žižek, ili moji prijatelji Ivan Milenković i Hrvoje Jurić, biti u stanju da pruži racionalno i smirujuće, makar i apokaliptično objašnjenje ludosti svijeta, u koju smo zapali, i koja nije bila predviđena ni u biblijskoj, ni u znanstvenopovijesnoj projekciji mogućih budućnosti. Na nama je da pripovijedamo priče i da u njima, i u vlastitim sjećanjima, pronalazimo razloge istini i racionalnosti
Arzze 01 S

Slika u novčaniku

“Brod u boci” Arsena Dedića, knjiga za 80.000 rođendana u Jugoslaviji

U “Brodu u boci” rastvara se Dedićeva Jugoslavija, rastvara se njegova Europa. Njegovo je pjesništvo, pogotovo u svom pretežitom narativnom odjeljku, gdje sve još te 1971. odjekuje Jeftušenkom, novim francuskim filmskim valom, Okudžavom, i diskursom koji bi da cijeli svijet vidi kao veliku čovjekovu porodicu, snažno obilježeno potrebom da se, gotovo aktivistički, sav svijet saspe, salije i stoči u pjesmu
Tamara Obrovac

Bijeg od svake sentimentalnosti

Greza nježnost u glasu Tamare Obrovac

Sve je kod Tamare Obrovac uspavanka, balada, pjesma od pjesme, i pritom sve zvuči pomalo grezo. Kao u kabareu i na kamenu dolcu. I u toj grezosti, kao i u njezinom istarskom jeziku, nešto je što će ovaj slušatelj – možda i sasvim krivo – uvijek osjećati kao nastojanje da se izmakne svakoj sentimentalnosti i šlagerskoj patetici, da se pobjegne od one poželjne i programirane ženstvenosti, od koje je bježala i Marlene Dietrich, i da se na taj način, smjeranim ogrubljivanjem i jezičnim pomakom, izreknu najtužnije, najnježnije i najbolnije stvari koje po svijetu nosiš
Havijer Serkas S

Dostojan čitatelj Danila Kiša

Javier Cercas: ujak falangist i vrijeme koje nikad neće proći

Cercas na jednom mjestu citira riječi kojima završava Kišova priča: “Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt.” A onda, mnogo kasnije, ovako završava svoju knjigu, najprije u jednoj beskrajno dugoj rečenici, od koje u ovom tekstu ostaju tek fragmenti, a onda u dvije vrlo kratke, kišovske rečenice: “…osjetio sam da sam na vrhuncu vremena, na infinitezimalnom i vrlo kratkom i čudesnom i svakodnevnom vrhuncu povijesti, u vječnoj sadašnjosti, s neizbrojivom legijom svojih predaka ispred sebe..."
Vjeran 01 S

Terezin sin

Dan svete Merlinke

Predgovor knjizi TEREZIN SIN – Autobiografija bez šminke Vjerana Miladinovića Merlinke, objavljene u uzdanju Red Boxa 2013.
Svede 08 S

Revolucije koje pokreću virusi

Treći svjetski rat će trajati mnogo duže od epidemije

Virus ne može biti neprijatelj, jer je virus ni živ ni mrtav. Tražiti u njemu neprijatelja isto je kao i tražiti ga u vodi zato što se na nižim temperaturama pretvara u led. Međutim, i u Trećemu svjetskom ratu moguće je pobijediti samo ako se, protivno opasnim iluzijama o partikularnom državnom interesu, ili o interesima krupnog kapitala, u svakom zakutku Europe i na svakom kraju svijeta budu branila jednaka i nepromjenjiva načela
Aapo 29 S

Kvazifobije drugoga reda

Istinski strahovi su uvijek individualni

Tuđi je strah, uglavnom, beznačajan. Uopće nije za strahovati. Pomislimo, e da je nama takav strah, lako bi se sa njim nosio. Moji strahovi su, uključujući i one sitne, redom strašni
Bmilj 01 S

Dok budeš pevao ko će tvoje breme da nosi?

Branko Miljković: Sonet i ćirilica

Branko Miljković bio je pjesnik čiji su stihovi korišteni kao efektna verbalna pirotehnika za svečane priredbe prigodom praznika domovine i revolucije. Napisao je jednu od najcitiranijih pjesama o Titu (“Da ga čuje Zagorje se primaklo Avali/ More Nebojšinoj Kuli/ Gde je njegova reč tu je cela zemlja…), ali i vrlo poznatu pjesmu o Jugoslaviji (“Evo kako je počela u dan svoje nužnosti/ Sve što nema vatre u sebi sagori/ Što sagori postaje noć/ Što ne izgori rađa dan…”). I danas te pjesme čujem, izgovorene do plača uzdrhtalim glasovima svojih školskih drugarica, i još nisam izgubio dar da im se podsmjehnem, i da im onako mladim i zanesenim domahnem iz strašne i ravnodušne budućnosti koja je uslijedila
Auss 15 S

Primo Levi, mršav kao avet

Holokaust je osjećaj žrtve koja se osjeća krivom što je preživjela

Prije nego što je Crvena armija oslobodila Auschwitz, njemačka posada od 18. siječnja 1945. nadiže logoraše i njih 60.000 tjera u marš prema zapadu, što mnogi neće preživjeti. Ne diraju samo bolesnike u stacionaru i kolonije umirućih. Čak ih niti ne likvidiraju. Jednostavno ih ostave. U sljedećih sedam do devet dana, prije nego što 27. siječnja u tri popodne sovjetske jedinice ne uđu u logor, od gladi, žeđi i bolesti umirat će i ti ljudi