Tekstovi autora: Miljenko Jergović

Inss 07 S

Uvlačim glavu među ramena

Miljenko Jergović: Trojica za Kartal

U gradu smo, pred dragstorom u Titovoj ulici, i sve opet biva ravno. Svijetu se vraća otpor, i svakoj se stvari vraća težina njezina pada. Ona u dragstoru kupuje cigarete, milde sorte, ja iza nje koračam, uživam u neonu frižidera i ledenih škrinja, u dugim i hladnim modrikastim cijevima, u kojima je vječno obećanje života poslije smrti. Naokolo po dućanu zuje najavom proljeća rano probuđene muhe. Mjerkaju komade mesa slabo upakovanog u prozirnu foliju i stiroporne pladnjiće, ali se ne zalijeću u mraz i zimu. Vjeruju, jadnice, da je na ovoj strani vječno ljeto. Rugam se muhama, žalim ih, ne sumnjajući nimalo da sam pametniji od njih...
Kovac 01 S

Još uvijek vidim čitati

Mirko Kovač, život se ne svodi na memoare

Tog kasnog ljeta po Kovačevoj smrti stvari su razvile, i nastavile se dalje događati kao po modelima njegove proze. A kako je pisac bio veliki mistifikator, tako će zadugo sve biti praćeno duhom tajanstva i misterije. Stvarnost se činila posvetom njegovoj smrti. Nedugo nakon pogreba, karmina i komemoracija, Seid Serdarević, urednik i izdavač Kovačevih izabranih djela, spomenuo je da je s udovicom dogovorio objavljivanje njegove posljednje, nedovršene knjige. Iskao sam da mi odmah pošalje rukopis – nikome to neću spominjati, samo ću ga pročitati, te ako je potrebno odmah ću uništiti elektronsku verziju – a nakon što mi je poslao tih šestotinjak kartica teksta, halapljivo sam pročitao “Vrijeme koje se udaljava”. Kada se čita s viškom interesa za sadržaj rukopisa, njegovu fakturu i fabulu, te s nekom vrstom privatnog zanimanja za autora i njegov upravo istekli život, tada se iščita svaka riječ i zapamti skoro svaka rečenica, ali zapravo se loše čita. Tako sam u dva dana i tri noći, čitajući veoma polako, pročitao rukopis, koji onda više nisam mogao u miru čitati kao knjigu. Biva ponekad tako da si čovjek iz viška znatiželje i iz gladi za nečijim tekstom upropasti knjigu. Meni se to dogodilo s Kovačem, i možda još s ponekim važnim, ali i vrlo bliskim, privatnim mojim piscem.
Salman Rushdie 1

Uvrijeđeni nečitatelji

Što danas možemo učiniti za Salmana Rushdieja i za vlastitu slobodu?

Nije u “Sotonskim stihovima” Salman Rushdie vrijeđao muslimane. Niti se rugao poslaniku Božjem Muhamedu, kao što to tvrdi velika sljedba dobroga američkog mladića Hadija Matara. Rushdie se rugao, i to prilično bezobzirno, samom Ruholahu Homeiniju. I to je do dana današnjeg ostao jedini razlog krive reputacije ove knjige. Taj zli, samoživi i sujetni starac poslužio se prljavim lukavstvom najgorih među komesarima, pa je napad na svjetovnu veličinu, tojest na samoga sebe, branio legendom o napadu na svetinje. I na kraju mu je, eto, uspjelo. Ono čime je Ruholah Homeini začarao svijet nije vjera, nego zlo, samoživost i taština
Kraljica Elizabeta II

Život kao fikcija

Elizabeta II, žena koja je prestala biti ljudsko biće

Naslijedila je jednu već vrlo sumnjivu mušku ekipu koja se nije umjela nositi s formama svog kraljevanja. Bili su previše stvarni i tjelesni, i ne baš jako pametni, tako da nisu umjeli biti kustosi vlastitih života. A to im je zapravo bila jedina obaveza. Oni nisu imali tog zapravo neljudskog dara da žive kao fikcionalne i fiktivne ličnosti
Squid 01 S

Od "They Shoot Horses, Don't They?" do "Squid Game"

Svaka se dječja igra odigrala na život ili smrt

“Squid Game” serija je od devet epizoda, čiji otvoreni kraj najavljuje nastavak. Opet nisam siguran želim li ga gledati. Međutim, “Squid Game” je ovog trenutka najprivlačnija, financijski najisplativija priča za dopričavanje, koja postoji na svjetskoj burzi priča. “Squid Game” je, da tako kažem, početkom 2022. neusporediva marka, nedosegljiv brand, ona je mladi Lionel Messi među svim dostupnim pričama. Ona pripovijeda o kapitalizmu i totalitarizmu. Pripovijeda o tome da zapravo nema slobode mimo novca, premda je novac osnovno sredstvo ljudskog porobljavanja. Pripovijeda o tome koliko je strašno biti siromašan i koliko je strašno biti bogat
Abrac 01 S

Svaki je oprost zasnovan na zaboravu

Mnemozina neka vas izuzme od svakog gorkog zlopamćenja

Božica Mnemozina ugodila je stvari tako da dobri ljudi dobro i zaboravljaju. A to znači ovo: pamte ako su nekome u 2021. nehotice, ili hotimice, nažao učinili. I onda nekako nastoje da tom nekome svom čine sve sama dobra, e ne bi li taj napokon zaboravio zlo koje je od njih morao istrpiti. A zaboravljaju, ti dobri Mnemozini ljudi, svako zlo koje je nad njima počinjeno. Zaboravljaju ga tako što pamte događaj, ali ne pamte njegovu bit. Ne pamte vlastitu bol i poniženje
Tisja socijalizacija

Junakinja našeg doba

Tisja Kljaković Braić, duh evo ovog trenutka

O stvarnom se životu Tisje Kljaković Braić ne bi trebalo ništa znati. Lajfstajl magazini i ženski magazini za po frizerajima, noktorajima i pedikerajima trebali bi široko zaobilaziti njezin dom. Najkorisnije bi, ustvari, bilo kada bi Tisja mogla biti nekako nevidljiva. Jer sve ono što se treba vidjeti i što doista postoji na njezinim je crtežima, u njezinim knjigama i na slikama. Ostalo je višak, nepotrebni dekor i dosada običnog života, iz koje se s mukom pred oči ljudi i na svjetlo danje izvlače one malobrojne vrijedne stvari. Ako je uopće moguće dalje obesmisliti taj pustošeći žurnalistički žanr zavirivanja u tuđe domove, u domove slavnih i domove anonimnih, učinjeno će to biti knjigama sa crtežima Tisje Kljaković Braić.
Fntm 08 S

Nemamo slobodu na ono što je nevjerojatno

Borba za slobodu od sigurnosnog pojasa

Život je kretanje unutar statističkih dijagrama i tablica, prema kojima je mnogo vjerojatnije da će sigurnosni pojas u automobilu čovjeka spasiti, nego da će ga ubiti. Otprilike onako kako je vjerojatnije da će pištolj po povlačenju okidača opaliti, nego da će se metak zaglaviti u cijevi. Sloboda je kretanje unutar okvira vjerojatnosti. Nemamo slobodu na ono što je nevjerojatno. I dobro je što je nemamo
Ookri 02 B

Put u Beograd

Dok god grle, ove ruke ne mogu ratovati

A Beograd k’o Beograd, velik je, snažan i moćan, i ove jeseni. S prijateljem filozofom krećem na peripatetičku hodnju put Dedinja. Šetamo ulicama i uličicama pjesničkih imena, i imena  bivših jugoslavenskih krajeva i pokrajina, penjemo se uz Konavljansku (koja bi, govorim, ustvari trebala biti Konavoska), prolazimo između vila, žutilo i rumenilo lišća oduzima nam dah, i sve je tu puno duhova, sjajne modernističke arhitekture, povijesti i pustoši. Na Dedinju kada se nađete, gdje nema ljudi na ulicama i uličicama, nego samo mine pokoji crni automobil, i netko šeće psa, učini vam se da ste iz Srbije upravo stigli na onaj komadić teritorija koji je nekim čudom ostao u Jugoslaviji
Toma Zdravković

O svoje slušatelje se ničim nije ogriješio

Toma Zdravković, dno života

“Prokleta je ova nedelja” ili “Dotakao sam dno života” bile su valjda i najpoznatije njegove pjesme iz dugoga autobiografskog ciklusa, koji bi, povremeno, narušavale, namjenske ljubavne pjesme, obično s nekim ženskim imenom u naslovu. Nastupao je mnogo i često, ne trudeći se da stvara iluziju o svome zvjezdanom statusu. Jedini put kada sam ga, i to slučajno, gledao na koncertu, nastupio je u sali za vjenčanja zeničkoga hotela Metalurg, jedne ledene zimske noći, sedamdesetih, dok su magla i željezarski smog gušili grad
Sniz 01 S

Kihanjem širimo svoju prisutnost u zraku

Hoćemo li ikad više kihati kao slobodni ljudi?

Dok kišemo, razbacujemo se virusima i ostalim hajvančićima, klicama raznih bolesti. Kihanjem širimo svoju prisutnost u zraku. To je razlog zbog kojeg ljude ovih mjeseci hvata panika kad netko oko njih kihne. To je razlog zbog kojeg infektivni paranoici vaše kihanje doživljavaju kao pokušaj atentata. I razlog zbog kojeg je najednom nepristojno kihati
Listii 01 B

Danima čekam da to netko primijeti

Mi u čije je ime izgubljen rat u Afganistanu

Dok muškarci u Kabulu padaju s neba, a žene nestaju, prefarbane po gradskim izlozima, ili žive zakopane u svojim domovima, tako da ih više nikad i nigdje ne bude, nama se počinju priviđati dobri talibani. Eno ga, jedan na televiziji ženi daje intervju. Eno ga, drugi je tajanstveni glasnogovornik, za kojeg svi kažu da je ljubazan i umjeren
Goran Ivanišević 1

Gubitnici i šampioni

Goran Ivanišević drugi put osvaja Wimbledon

Kada je 2001, kao igrač s pozivnicom – a pozivnice su namijenjene uglavnom onima koje sažalijevamo ili samo poštujemo njihovu šampionsku prošlost – stigao do finala, Ivanišević je svojoj vjernoj publici, koju nipošto nisu sačinjavali samo Hrvati, niti nepokajani Jugoslaveni iz drugih republika nestale države, stvorio iluziju da i gubitnik ponekad možda na kraju može pobijediti. Nešto je u toj iluziji bilo raspamećujuće: na trenutke nam se u tom finalu činilo kako će, pobijedi li Ivanišević, cijeli život najednom drukčije poteći. I sve ono što je do maloprije bilo posvećeno šampionima, pripast će gubitnicima. Nevjerojatno, ali on je na kraju pobijedio. I ja sam u toj pobjedi za sva vremena upamtio sobu i sva lica u njoj
London 01 S

Prokletstvo višebrojnih talenata

Finci se bos kreće po oštrici sablje i ostaje neozlijeđen

Podijeljena u dva dijela, u Prije i u Poslije, “Sve dok” iz poglavlja u poglavlje tematizira autorov svijet. Teme su donekle autobiografske, tiču se povijesti epohe, mitologije svakodnevnog života u dva različita vremena, onom prije progonstva i onom poslije progonstva. Gotovo svaka tema donijet će Fincijevo pojmovno raščlanjenje, predočavanje stanja stvari, rastvaranje svijeta na način na koji su svijet samima sebi rastvarali i objašnjavali antički filozofi. I tek poneko od onih koji su filozofirali nakon njih. Tu pisac radi nešto što je u suštini vrlo arhaično i što silno ovisi o njegova dva nefilozofska talenta: jezičnom i pjesničkom. Ne povodite se za njim jer biste mogli ispasti smiješni
Vkcci 03 S

Samo solidarnost štiti od onoga što se prenosi od usta do usta

Hvala građanima Srbije na mojim sadašnjim i budućim antitijelima

Strategija vakcinisanja u Srbiji zapravo jedina je smislena i suvisla strategija imunizacije pred covidom-19. Bolest koja se prenosi od usta do usta i od nosa do nosa nije moguće zaustavljati podizanjem sjevernokorejskih zidova ili cijepljenjem povlaštenih elita. Moraju se cijepiti svi, uključujući i sve susjede, tojest komšije, a naročito one koji imaju običaj da navrate