Njegov je otac, po struci farmaceut, ovdje u komšiluku imao malu radnju mješovitom robom. U njoj sam često kupovao voće, povrće i turski kruh. Tu smo se postepeno zbližili, stranci u tuđoj zemlji. I sad smo, eto, zvanice na njegovom svadbenom slavlju
Ovdje je trojanski svijet – sa njegovim snažnim, tragičnim likovima – metafora koja upućuje na neke od nepromjenjivih tragičnih konstanti ljudskoga bića: agresivna, ratnička narav, isključivost i sebičnost, svojeglavost, gramzivost, beskrajna samoživost (Enver Kazaz: „Trojansko doba“, poezija. Centar za obrazovanje i kulturu Tešanj, 2023.)
Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona
Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona
Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona
Almin Kaplan rođen je 1985, piše poeziju i prozu. Objavljivao je u mnogim književnim časopisima iz zemlje i regije. Urednik je portala za književnost i kulturu Strane. Dobitnik je više nagrada među kojima su i nagrade „Mak Dizdar“ i „Risto Ratković“ (prva nagrada za mlade pjesnike). Uoči promocije svog novog romana "Trganje" koja će se 9. avgusta u 20 sati održati u Herzegovina lodges na Boračkom jezeru govorio je za Tačno.net
A sad, onaj prokleti The Day After. Doček u Zagrebu. Da udarim odmah u sridu, pošto svi znamo šta se tamo dešavalo. Ogromna masa, razdraganih ljudi, zastave, pjesma i veselje. Sve divno i krasno. Ali, koji će vam hakurik onaj ustaša u otvorenom autobusu, i na bini, braćo Hrvati? Samo mi sad nemojte: ma nije on takav, malo ih ponijelo… Koji će vam, na bivšem Trgu Republike, i on, i njegov šal “Vukovar”, i pjesma “Geni kameni”?
Doći će, navijam, vrijeme pametnih. Možda već sutra. Rješenja u svojoj neshvatljivoj jednostavnosti toliko su dostupna i neosporiva da mislim da će koliko brzijeh dana ipak prevladati. Ta ogromna mogućnost napretka koja ne zavisi ni od kog nego od nas, ta sloboda da budemo bolji, nije prepoznata i nije opjevana po silnim banalnim negativama koje se inertnom i potkupljivom narodu nameću
Nije me bilo nekoliko dana, a kao da je prošla svjetlosna godina! Prvo su, još u grupnoj fazi, kući otpravljene (i) Srbija, ali i jedan od glavnih favorita za titulu, reprezentacija Njemačke.… Dobro Srbija, to se, nakon poraza od Švajcarske, moglo i očekivati, ali aktuelni svjetski prvak… Kako, pobogu?
Ima jedna pjesma o Švajcarskoj, zaboravio sam ime autora, koja teče otprilike ovako: Švajcarska je divna zemlja. Švajcarska je uredna zemlja. U njoj žive mirni ljudi. Na njenim trgovima, čistim kao lice djevojačko, ni papirića. Da bi je pjesnik okončao majstorski, neočekivanom poentom: A šta su sretne zemlje dale čovječanstvu?
Nikog nije iznenadila poslovično slaba igra Mesija za “najdraži tim”, pa čak ni njegov promašen penal. Déjà vu. Nego, mislim čak da je problem Argentinaca što sve akcije moraju ići preko Lea. To koči i usporava igru, čini je ovisnom o samo jednom igraču, pa kad taj nema svoj dan…
Mishrina knjiga je u Velikoj Britaniji izazvala kontraverzne reakcije. Nije ni čudo. Ona, naime, temeljito preispituje, pa i u mnogo čemu dovodi u pitanje na cijelom Zapadu prihvaćenu priču o britanskoj “benevolentnoj kolonizaciji” i docnijoj “inteligentnoj predaji moći” domaćim vođama. Tu bajkovitu wishful thinking sagu, Mišra tako vješto demontira da na kraju od nje ostaje tek gola istina. Ona o zapadnjačkim kolonizatorima kao notornim sebičnjacima pod čijom je čizmom cvilio cijeli Bliski, Srednji i Daleki Istok
Kao što obično biva, Bosu u početku nije išlo glatko. Uigravanje, proces navikavanja, kiksevi. Rano ispadanje iz domaćeg kupa, porazi od nekih prvoligaških patuljaka, remiji i veoma neujednačena igra – čas sjajna, čas na razini totalnog haosa – doveli su do blagog podrhtavanja tla pod Bosovim nogama. No, svi u Klubu su i dalje vjerovali u njega
Gdje god da je igrao – a taj, vjeran zadatoj riječi i ugovoru, nije promijenio puno klubova – Dirk Kajt je bio i ostao Bog. I to baš tako, sa velikim “B”. Osim Fejenorda, vrhunac je sigurno bio boravak u slavnom Liverpulu. Odlazeći prije desetak godina iz Roterdama, i taj je klub pažljivo i svjesno odabrao. Luka, atmosfera, fanatični navijači, većinom običan, jednostavan svijet: kao skrojeno po njegovom karakteru i mentalitetu
