Tekstovi autora: Goran Pavelić Pipo

Foto-priču o novovalnim godina Zagreba koju je uradio naš čuvar bolje prošlosti Goran Pavelić Pipo – nastavljamo serijom uglavnom neobjavljenih fotografija ispred legendarne Zvečke, koja se od popularnog cehovskog okupljališta, što su ga začeli mlađi muzičari i novinari, pretvorila u pomodno mjesto za sve ostale, koji im žele biti blizu. "U udarnim sezonama Zvečke rulja je stajala do Kavkaza. Teško je točno reći koliko se tamo ljudi skupljalo, ali znam da je dolazilo jako puno važne rulje", veli grafički dizajner Mirko Ilić, također jedan od redovitih. "Dođeš tamo i saznaš sve. Tko je koga ostavil, tko koga vara, s kim ga vara, tko je prestao uzimat ovu drogu, uzima onu drogu, tko je kome ukrao pjesmu, gitaru, ženu, tko radi novi film, novu ploču, novu predstavu ... sve si saznao tamo. To je bio internet moje generacije…”

Foto-priču o novovalnim godina Zagreba koju je uradio naš čuvar bolje prošlosti Goran Pavelić Pipo – završavamo serijom fotografija ispred legendarne Zvečke. Možete vidjeti Slavenku, Tanju, Vesnu, Vanju, Nives, Andreu, Alemku, Miru… lijepe djevojke koje su tada s ponositim dostojanstvom šetale gradom…

Uz feljton "Sretno dijete" savršeno idu fotogalerije koje je Goran Pavelić Pipo snimao u Zagrebu početkom osamdesetih. U tekstu pod naslovom "Kad se rock'n'roll igrao sa zvečkom" Vlatko Fras lipnja 1997. u magazinu "Ultra" ovako je opisao Goranove radove: "Ovo su fotografije koje je Goran Pavelić, u civilstvu znan kao Pipo, satima snimao na zagrebačkom asfaltu Masarykove ulice, oko kafića Zvečevo. Među stalnom klijentelom taj je porilično neugledan lokal od svojih petnaestak kvadrata bio poznat kao Zvečka. U kulturnom geopolitičkom poretku glavnoga grada tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, Zvečka je bila jedino područje pod kontrolom rock'n'rolla. Pedesetak metara zapadnije od Zvečke nalazio se Kavkaz. Na istoj razdaljini, ali istočno od Zvečke, na uglu Masaraykove i Gundulićeve u gostionici Poljoprivredne zadruge Blato okupljili su se neuspješni pisci, besprizorni, hrvatski filozofi... Da, Zvečka je bio prvi slobodni rock'n'roll teritorij u ovom dijelu srednje Europe (tadašnji Balkan), mjesto u kojem su se već kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih mogli slobodno sastajati i komunicirati pripadnici svih postojećih slijedbi rokerskog evanđelja"

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, čuvar bolje photo prošlosti, pripremio nam je malo podsećanje na svoju izložbu “Zagreb, osamdesete” održanu gotovo prije dve decenije u Galeriji primijenjih umjetnosti SC. Priču o curicama sa Pipovih fotogradfija napisao je Edo Popović za “Jutarnji list” 2002. godine. Mora se pročitati: Tih dvadesetak metara pločnika u Masarykovoj zavuklo mi se pod kožu osamdesetčetvrte, kad je već prolazilo njegovo herojsko doba. Na pločniku koji je povezivao tri birtije (Kavkaz, legendarno Tinovo Blato i Zvečku, koja će kasnije postati legendarnom) od sedamdesetosme okupljala se kompletna zagrebačka urbana scena. Novovalni muzičari, novokvadratovci, mladi fotografi, pisci, glumci i slikari i mnoštvo anonimnih brijača, tko sve nije stajao tamo tih godina. Tamo redovito vise Slavenka Drakulić-Ilić, Rene Bakalović, Vladimir Tomić, Zoran Franičevič, Denis Kuljiš, Nenad Polimac, Mirko Ilić, Ratko Bošković, Mio Vesović i ostalo društvo koje je radilo Polet (...) Prepoznavao sam Veljka Barbierija, Peru Kvesića i Davora Slamniga. Znao sam i Džonija i Juru, pa Vrdoljaka i Glavana, onda Houru. Zaletavao sam se tamo zbog onog najljepšeg što je krasilo Kavkaz-Zvečka-Blato rutu od 1978. do 1987, kad je stvar pukla, naime zbog djevojaka. Zbog komada. Vjerovao sam tada, a i danas vjerujem u to, da sve svjetske modne piste zajedno, svi izbori za miss ovoga & onoga nisu spomena vrijedni u usporedbi s pistom koja se prostirala od Kavkaza do Blata. (...) Imao sam privilegiju uzeti fotke sa sobom doma i pregledati ih u miru. Osjećao sam se dobro gledajući ih, kao što se osjećam dobro kad si doma, za vlastit gušt, pustim Azru i Film, ili kad čitam Kvesićeve ili Slamnigove priče.

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, čuvar bolje photo prošlosti, pripremio nam je malo podsećanje na svoju izložbu “Zagreb, osamdesete” održanu gotovo prije dve decenije u Galeriji primijenjih umjetnosti SC. Priču o curicama sa Pipovih fotogradfija napisao je za “Polet” daleke 1979. Branko Manojlović – Mance. Mora se pročitati: Evo, stiglo je proljeće. U to se možemo uvjeriti gledajući procvale visibabe po poljima, ptice selice u povratku, razlistalo drveće ili kalendar. Ipak su najuočljiviji znak prisutnosti proljeća, na asfaltu našem svakidašnjem, lagano (raz)odjevene curice koje posljednjih dana primjećujemo u sve većem broju. Razmilile su se gradom, noseći sa sobom raspoloženje, lepršavost i dah svježine, toliko potreban ovom gradu, još mamurnom od zimskog sna. Šeću se Vesne, Željke, Danice, Lade, Sanje, vukući za sobom obavezne torbice, i u njima grožđanu mast, ukosnice, češljeve, pillse, sjenila, pisma, slike... Prolaze tako curice pored užurbanih prolaznika, šajsera, mladih nadobudnih dječaka i drugih predstavnika muškog spola, naoko nezainteresirane za glasne manifestacije divljenja dotičnih. Međutim, one vrlo brižljivo upotpunjuju svoju kolekciju uličnih priznanja, kružeći cijelim gradom Parkovima, plućima grada, ulicama, njegovim aortama, venama i kapilarama, prolaze ta raznobojna tjelašca. Naravno, najzanimljiviji i najzahvalniji dio grada za šetnju je popularni "Tobacco Road" sa svojim orijentalnim draguljem, "Zvečkom". Tamošnjim šajserima je sasvim nevažno vuku li curice svoj image iz Trsta ili iz Kabula. Stoga i nije čudno da je taj kafić uvijek zakrčen njihovim lijepim tjelašcima, a naročito oko jedan popodne ili pola osam navečer kada svi multikromociti stvore veliki ugrušak baš kod "Zvečke", tako da Masarykova samo što ne prsne od embolije. "Ah, kako volim curice!" uskliknuo je (spontano) jednom prilikom Čedomir Lakmus, doajen zagrebačkih šajsera. Taj poklič vrlog nam Čedomira najprirodnija je definicija našeg odnosa prema tim slatkim bićima zvanim puelle vulgaris, iliti curice obične. (Branko Manojlović - Mance, Polet, 28.03.1979.)

Jedanaestog travnja davne 1987, u Gospiću je održan uzbudljiv koncert, u čast legendarnog lokalnog rock-prvoborca, bubnjara Davor Trošelj "Pauka" koji je baš tad proslavio svojih 20 godina bubnjarskog staža (uglavnom u bendu Likosi). Tako su na pozornici kina "Jedinstvo" svoje odradili i Psihomodo pop i Trobecove krušne peći. Poslije koncerta, dečki iz obje grupe i Goran Pavelić utaborili su se kod njegovih roditelja, gdje su dobar dio noći proveli pijući s Pipovim ocem. Idućeg dana, nakon osvježavajućeg vinskog gulaša, zaputili su se na željezničku stanicu i dočekali neki vlak iz Splita; ušli su u vagon-restoran iz kojeg nisu izašli sve do Zagreba… Fotografije su djelomično zatamnjene jer očito Pipo nije imao podešenu sinhronizaciju aparata s flešom! Ali, ništa ne mari – naprotiv! Ovako galerija izgleda kao osmišljeni, avangardni koncept, daleko ispred svog vrijemena! Totalni rock design!

U prvoj polovici osamdesetih u Zagrebu su se počele organizirati "biciklijade", pod pokroviteljstvom dnevnih novina "Večernji list" i "Vjesnik". Hrpa ljudi bi se koturala negdje u blizinu Zagreba, uz koncert, roštilj i uobičajeno dobro raspoloženje. Iz kolor arhive našeg dragog Gorana Pavelića, na svijetlo dana stigli su photo-dokumenti sa "Vjesnikove" biciklijade na Ćiću, blizu Velike Gorice, 1981. godine. Među biciklistima ćete prepoznati mnoga poznata lica: tu su Jura Stublić, Tanja Torbarina, Mladen Max Juričić, Danilo Dučak, Darko Glavan… Bolja prošlost, definitivno!

Negde u veljači/februaru 1979, ekipa omladinskog tjednika “Polet” u sastavu: Sven Semenčić i Goran Pavelić Pipo dobila je zadatak da krene u Rijeku gde su trebali napraviti interview s grupom Paraf. Desilo se da je tik uoči puta stigao autobus iz Skoplja sa grupom Leb i sol, koji su takođe krenuli u Rijeku zbog koncerta. Ispalo je tako da su poletovci u društvu Vlatka Stefanovskog proveli nekoliko sati u ovom rock-busu; kako je to sve izgledalo, proverite na ovim dosad neobjavljenim fotografijama iz kolekcije našeg dragog Gorana Pavelića…

Pre ravno 39 godina, jednog lijepog majskog dana, društvo iz Zagreba odlučilo je čoporativno se uputiti u Ljubljanu na nekakav rock koncert na otvorenom - gdje je to točno bilo, tko je sve svirao, ne sjeća se ni autor galerije Goran Pavelić Pipo. No, da je bilo zabavno, uzbudljivo i veselo – govore ove fotografije na kojima su, između ostalih, Vlatko Fras, Jelena, Pajo, Jura Vitrosax, Gopa, Danica, Vorih, Šolc, Slamnig, Lučić, Črnigoj, Max Juričić ("Film"), Dubravka Ostojić, Nataša i – neizbježni Pero Lovšin, vođa Pankrta. What a wonderful time!

Članovi Studentskoga satiričnoga glumišta (SSG) u prostorijama Savske 25 u Zagrebu, 20. svibnja 1975. donose odluku o promjeni naziva u Kugla glumište, koja je bila je jedna od najvažnijih kazališnih, multimedijalnih i interdisciplinarnih umjetničkih skupina u SFRJ, a posebice u Hrvatskoj. Djeluje od 1975. do 1985. kada se cijepa na nekoliko frakcija od koje neke djeluju sve do danas. Kugla glumište stvorilo je novu koncepciju kazališta. Umjesto tradicionalnog kazališta, Kugla je zamišljala teatar kao urbani ritual, socijalnu situaciju, narušavala je teatar kao kocku, u kojoj se unaprijed zna mjesto za gledatelje te uspostavljala teatar kao Kuglu, kao ne-dramski teatar, totalni teatar, preklopljen sa životom. Godine 1985. Kugla glumište se dijeli na tzv. meku i tvrdu frakciju. Glavni predstavnik tvrde struje, Damir Bartol Indoš, dobitnik Medalje Grada Zagreba za kazalište 2009, do danas dosljedno radi u okviru izvorne estetike. Članovi Kugla glumišta bili su: Zlatko Burić, Dunja Koprolčec, Anica Vlašić - Anić, Zoran Šilović, Heda Gospodnetić, Dragan Pajić Pajo, Dragan Ruljančić i Damir Bartol Indoš. Ostaje činjenica da je ova skupina zanesenjaka, čudaka i glazbenika u ondašnjim vremenima probijala ustaljene kazališne norme, ponudila jedno novo, drugačije gledanje; šire kulturološki, KG poznata je i po tome što su u njoj aktivno sudjelovali i Jura Vitrosax Novoselić (od "Filma" do "Psihomodo Popa"), Srđan Sacher ("Haustor") i još neki; Štulić, Rundek i mnogi drugi, svoje su probe održavali u prostorima gdje je KG drala svoju "scenografiju"... Kićo, Dunja, Šiš, Ajs, Čvarak, Paolo, Nenči i svi ostali "kuglaši" još nikako da dočekaju neku ozbiljnu monografiju; uostalom, KG je dobila i nagrade na BITEF-u i Dubrovačkim ljetnim igrama Fotografije sa predstava Kugla glumišta snimljene su 1976. (jezero Bundek u Novom Zagrebu) i 1978. u parku Stara Trešnjevka.

Sjećanje na glasilo Saveza socijalističke omladine Hrvatske, tjednik “Polet”, danas je valjda aktualnije nego ikad ranije; način na koji se pisalo o politici, rocku, fotografiji, stripu, novom valu; način na koji se intervjuiralo; slobodan jezik koji se koristio u tekstovima, uz revolucionarni design i crno-bijele fotografije koje su proslavile “Polet”… oblikovali su neponovljivu novinarsku revoluciju čiji sadržaj 40 ljeta kasnije izgleda izazovniji, moderniji i inteligentniji nego bilo šta od današnjih poremećenih medija. Kad se 1978. “Polet” počeo tiskati u tada iznimno suvremenoj Vjesnikovoj tiskari, a ne više u staroj Borbinoj u Preradovićevoj ulici – to se osobito odrazilo na fotografije, koje su od tada puno bolje reproducirane (ali samo crno–bijele). Zahvaljujući “Poletu” koji je s lakoćom dostizao nakladu od 150.000 primjeraka, stvoren je zagrebački novi val; prvi intervjui Azre i Kazališta upravo su objavljeni u “Poletu” čiji je renome lansiran u prestižne visine, jer su u njemu radili i surađivali ne samo hrvatski, već i najbolji novinari s čitavog SFRJ-prostora. Među mnogima koji su svojim radovima obeležili vreme “Poleta” su, recimo, Zoran Franičević, Denis Kuljiš, Sven Semenčić, Rene Bakalović, Hido Biščević, Veljko Barbieri, Vladimir Cvitan, Slavenka Drakulić, Predrag Figenwald, Vlatko Fras, Ivica Grčar, Darko Hudelist, Mirko Ilić, Željko Ivanjek, Dejan Jović, Željko Krušelj, Pero Kvesić, Nenad Polimac, Petar Luković, Miodrag Šajatović, Srđan Španović, Tomislav Wruss, Vjekoslav Boban, Željko Žutelija, Andrija Zelmanović, Šime Strikoman, Goran Pavelić – Pipo, Ivan Posavec, Dražen Kalenić, Milisav Vesović, Gradimir Aleksić Grada… Zahvaljujući čuvaru photo-prošlosti, Goranu Paveliću, u prilici smo da se vratimo u 1978. godinu kad je uzlet “Poleta” već bio neupitan; mnogi sa ovih starih fotografija još uvijek su na nekom od novinarskih poslova, neki su od medija digli ruke, ali svi zajedno jesu bili i ostali jezgro jednog od najboljih tjednika koji je ikad imala SFRJ! Da se zna i da se pamti! Makar zbog slavnog slogana: “Polet je kriv za sve!”.

Album “Paket aranžman” u izdanju “Jugotona” objavljen početkom 1981. jedan je od najznačajnih projekata u istoriji jugoslovenskog rock pokreta; kompilacija na kojoj se pojavljuju Idoli, Električni orgazam i Šarlo akrobata oficijalno je označila početak “novog talasa” koji je razbio sva dotadašnja pravila muzičke produkcije. Svežina, energija i kreativnost beogradskih bendova gotovo da su srušili estradnu konstrukciju koja se decenijama održavala golom, predvidljivom inercijom. Uz dolazeću Azru, Prljavo kazalište, Film i ljubljanske Pankrte – odjednom smo dobili senzacionalnu rock godinu; nakon 1981, više ništa nije bilo isto. Promociju albuma organizirao je “Jugoton” u elitnom hotelu “Esplanade” u Zagrebu; hepeningu su prisustvovali članovi grupa Idoli, Električni orgazam i Šarlo akrobata, ali i mnogi njihovi prijatelji iz Zagreba, među kojima su bili Jura Stublić, Darko Rundek i Dražen Vrdoljak. Zahvaljujući čuvaru photo-prošlosti, Goranu Paveliću, u prilici smo da osvežimo uspomene na promociju o kojoj se pisalo diljem bivše SFRJ; bilo je to vrijeme kad su se Beograd i Zagreb voleli i poštovali, kad je putovanje iz jedne prestonicu u drugu bilo prirodno i uzbudljivo, kad se Haustor radovao zbog beogradskog albuma, a Beograđani divili – Rundeku i njegovom bendu. Čak i fotografija na kojoj je 1981. u društvu Gotovca beogradski novinar Zoran Petrović Piroćanac svedoči da su postojala vremena u kojima je zdrav razum bio u modi (jula 1995, taj isti Z. P. Piroćanac ušao je u Srebrenicu sa generalom Mladićem i nastavio da srbuje na najodvratniji način). Prošlost je, ipak, bila bolja. Tko ne veruje, neka presluša “Paket aranžman” i pogleda ovu fascinantnu Pipovu galeriju.

Pre gotovo četiri decenije, u jesen 1978, tadašnja postava Štulićevog benda s pjevačem Jurom Stublićem održala je u Gospiću koncert, kao dio promocije omladinskog lista “Polet” koji je reklamirao svoj novi (ofsetni) izgled koncertima Azre po regionalnim centrima. Ovih 12 nefotošopiranih, gotovo historijskih fotografija imaju svoju priču: koncert Azre održan je u kinu "Jedinstvo"; nakon toga cijela se ekipa uputila u kuću Pipovog bratića preko puta kina, a čovjek u uniformi JNA kojem Johnnyjevo rame služi za emocionalnu utjehu nije nitko drugi već - Husein Hasanefendić Hus, budući šef Parnog Valjka! Inače, lijepa vijest glasi: photo-rariteti iz arhive Gorana Pavelića, našeg velikog prijatelja, redovito će se pojavljivati na XXZ stranicama sa željom da sačuvamo sećanje na zajedničku rock prošlost…

Prošle godine je Goran Pavelić Pipo u Zagrebu imao izložbu pod naslovom “Fragments On Tobacco Road 1978—1985” koja nas je vratila u izgubljeno vrijeme Tobacco roada, Zvečke, Kavkaza, Blata, Zdenca i autohtone kulture osamdesetih. Kako se u katalogu navodi: “Lica prijatelja, neke nestale face, mirisi i osjeti socijalističke dekadencije i Poleta, novog vala, zvukova i ritma mladosti koji i danas kad zaigraju imaju naboj gotovo mitskog osjećanja neponovljivosti. Jedinstvena fotografska svjedočanstva snimljena strašću samozatajna umjetničkog perfekcionizma Gorana Pavelića Pipe čine gotovo jedinstvenu slikovnu baštinu urbane kulture našeg grada. Vizija bolje prošlosti, slobode i očekivanja, mogućnosti i duha s osmijehom na usni danas možda djeluje nestvarno, ali da nije bila tako daleka i da smo svi mi bili njezini hodočasnici, idi se upravo na Pipovim fotkama”. Kako je redakcija XXZ upravo krenula feljtonizirati knjnigu “Bolja prošlost”, bilo je za očekivati da posegnemo za fascinantnim radovima Gorana Pavelića. Njegove fotografije preuzimamo sa sajta Radio Gornji Grad, sa dozvolom glavnog urednika Marijana Grkalića koji je Lukoviću poručio “možeš bez frke da preneseš samo napiši da je s rgg da oni znaju. To će im bit fora”. Hvala Goranu Paveliću!