Tekstovi autora: Alan Meniga

Pamtim da se po bakalar išlo u Trst. Meni je bilo užasno glupo da se po neki komad ribe kojim možeš čavle zabijat mora potegnut čak do Trsta. No moju dosadu u autu se kompenziralo pravom pravcatom pizzom u Trstu. Bila su to vremena kad još nije bilo pizzerija u Zagrebu

Naravno da najpoznatiji svjetski Wienerschnitzel možete naći, a gdje bi drugdje nego u Beču, kod Figlmüllera. No, njegovi su šnicli zapravo turistički spektakl i ništa više od toga. Njegova tehnologija izrade je konfekcijska. No sve to skupa zadovoljava turiste koji uživaju kad im se šnicl prelijeva preko tanjura

Car je gotovo svakodnevno jeo kuhanu govedinu, koliko mu je draga bila. Za ogromnim i dugačkim stolom, plemstvo je sjedilo po hijerarhiji tako da je na samom vrhu stola (Tafelspitz) najudaljenijem od cara sjedilo najniže plemstvo. Kako se služilo od cara pa prema vrhu stola, porcije su bile sve manje i manje, pa je vrh stola često ostao samo na juhi

Kad su dva vrhunska majstora roštilja, Dragan Gligorijević – Bure i Dragan Marinković iz Leskovca bili pozvani na Brijune, nisu ni znali da će kuhati za samu kraljicu Elizabetu II

Koliko je tajanstvena, toliko je i savršena. Rapska torta, koja to zapravo nije, jer ni po čemu ne podsjeća na tortu, torta u čiju je povijest utkan i jedan papa. Osobno papa Aleksandar III. Rapsku tortu, čiji nam predivan okus daje točno izbalansiran okus Mediterana: badema, limuna i naranči, možemo smatrati originalnim hrvatskim specijalitetom

Kao prvo, ako ne računamo sol, papar, vodu i špagete, potrebna su vam samo 3 sastojka: guanciale, pecorino, žumanjci. I apsolutno ništa više. Uplitanje svih drugih sastojaka dovodi do katastrofe i do potpunog disbalansa okusa. Neki stavljaju češnjak, luk, bijelo vino, peršin, suho meso, vrhnje i još svakakva neka čuda. Ja vjerujem da je to fino, no to je sve samo ne carbonara

Već sam pogled na maslac (a da ne kažemo miris) pokazuje nam da se zbilja radi o nečem posebnom. Vjerojatno je razlog to što se još samo kod Bordiera, nakon “barattage” ručno radi faza koja se zove “maxalage”, tj. dodatno odvajanje ostataka tekućine od krutog dijela masnoće. To doprinosi intenzivnom okusu

Začin se u Europi pojavio pred nekoliko godina s popularizacijom autentične peruanske kuhinje, no i tu se rijetko rabi a razlog tome je njegova cijena. Naime, gram charapite doslovno košta koliko i gram zlata. Trenutačna cijena (koja varira) je oko 36.000 eura / kg. Eto, tako da svakom tko vam tvrdi da su šafran, vanilija ili tartuf najskuplji začini na svijetu slobodno ovaj tekst gurnite pod nos

Rijetko se za koje jelo zna točan dan, mjesto, i svrha nastanka. Kako je nastao ovaj ponos svih Bavaraca zapravo je jedan skroz blesavi povod. Točan datum je 22.2.1857. godine, a mjesto dogadjaja je minhenska gostionica „K vječnom svjetlu“

Da bi Mozartove kuglice (btw. koje Mozart nije uspio ni okusiti, s obzirom na to da je umro 34 godine prije njihova dolaska na svijet) postale popularne i izvan Salzburga pobrinuo se Fürst na Svjetskoj izložbi u Parizu 1905. godine, gdje je dobio zlatnu medalju, dok je narod doslovno nahrlio u Salzburg. No, s velikim uspjehom dolaze i veliki problemi, takoreći stogodišnji

Rigatoni alla gricia su zapravo hibrid, minus jedan dodatak. Ako “carbonari” oduzmete žumanjak a “all’amatricani” paradajz umak dobijate ovo zamamno jelo

Chateaubriand je jelo za posebne prilike, u fazi izumiranja. U današnje vrijeme rijetko ga gdje možete naći na restoranskim jelovnicima, no i onda je vrlo često spravljeno na pogrešan način. Chateaubriand je vrhunsko jelo, skupih namirnica koje zahtjeva dosta vremena i gastronomskog iskustva

Da su Austrijanci pravi maheri za slatko i za peciva dokazuje i podatak da su za vrijeme najvećeg procvata otoka Visa (početkom 19. stoljeća) slastice radili upravo slastičari iz Beča

Za mnoga se jela ne zna tko im je autor, gdje su nastala, zašto i pod kakvim uvjetima. Isprepleću se priče i legende, svatko nešto doda i oduzme. Neke se priče, kao priča o tatarima koji su jeli meso omekšalo ispod sedla, ili recimo priča o šmarnu, toliko tvrdo ukorijene u narodu da ih je uz sve dokaze apsolutno nemoguće odstraniti. S druge strane se recimo pouzdano zna kako je nastala pizza margherita

Da je losos već davno izgubio status luksuzne namirnice, opće je poznata stvar. Prostituiranje ove delikatese, kakvo se može vidjeti po trgovinama više je nego jezivo, pa tako svakakve staklenke koje sadrže nekakve riblje proteine pomiješane ljepilom a bojane bojom (#3022 prema RAL standardu boja), asociraju kupcu da se tu radi o pravom lososu. Prevara je ista kao i priča o kavijaru i surimi ribljim štapićima