Tekstovi autora: Tamara Zablocki

Osim što im se život svakodnevno vrti oko izbjegavanja nasilja iz mržnje, istospolni parovi u Bosni i Hercegovini ne mogu ostvariti brojna prava koja se podrazumijevaju za njihove sugrađane i sugrađanke u ozvaničenim heteroseksualnim zajednicama. Za istospolne partnere, koji ni na koji način nisu prepoznati u zakonu, već regulisanje imovine i nasljeđivanje je, recimo, pravna zavrzlama, kao i pravo na dijeljenje socijalnog i penzionog osiguranja, a svakodnevni su i simbolični problemi poput onog da svojoj dugogodišnjoj partnerici ili partneru ne mogu obezbijediti sahranu po njihovoj želji jer nemaju nikakva prava ispred biološke porodice, ili da ih, ako završe na intenzivnoj njezi, partnerica ili partner ne mogu posjetiti, dok je to istovremeno dozvoljeno biološkoj porodici koja ih možda uopšte ne prihvata. Ukoliko su prisutna i djeca, stvari se dodatno komplikuju jer naši zakoni ne priznaju da dijete može imati dvije majke ili dva oca.

Mijene tijela s kojima se valja sprijateljiti. Pogrdni nadimci koji vas prate ako ste mršavi, ako ste debeli, ako nosite naočale, ako ste niski, ako ste visoki, ako se zovete ovako ili pak onako. Nasilnici među školskim drugovima. Potraga za samim sobom u kakofoniji zahtjeva okoline. Odrastanje je malokome lako, ali kada kao lezbejka, gej, biseksualna ili transrodna osoba odrastate u maloj sredini umještenoj u općenito homofobno društvo, možete računati na preplavljujuće osjećaje izolacije i usamljenosti s kakvima se ostali tinejdžeri ne moraju nositi. Većina vaše šire porodice živi na samo nekoliko koraka od vaše kuće. Uniformisanost je na cijeni, različitost je kazna, a okvir za život postavlja pitanje: „Šta će svijet reći?“ Nova lica u zabačeni kraj rijetko svraćaju, pa se vazduh ne mijenja. Koncerti, izložbe i kružoci na kojima biste se mogli upoznati sa svjetovima različitim od prevladavajućeg rijetki su. Ili ih uopšte nema. Mreža podrške na koju mogu računati vaši vršnjaci u velikom gradu, pa makar se radilo o istom homofobnom društvu, ne postoji. Sve to proces outovanja sebi i okolini čini još mukotrpnijim. Srećom, postoji internet

Rasistički, antisemitski, homofobni, ksenofobni grafiti u bh. gradovima obično se doživljavaju kao grafiti s bilo kojom drugom porukom ili bez nje – kao vandalizam: problematičnim se smatra čin „škrabanja“ sprejem po fasadi, a ne ispisana poruka. Nadležni u gradskim službama njima se stoga posebno ne bave, pa poruke na zidovima ostaju godinama, sve dok ih ne nagrize zub vremena ili obnova fasade. Uostalom, grafiti nastali s ciljem potpirivanja mržnje i pozivanja na nasilje protiv Drugih i drugačijih samo su dio šireg diskursa mržnje koji, baš kao i oni, „prolazi“ u javnom prostoru. Nacionalistička retorika i izljevi homofobije su normalizovani i u online i u offline prostoru, a nerijetko i kreću od političkih figura

Grindr, koji je s nekoliko miliona dnevnih korisnika najpopularnija dejting aplikacija namijenjena gej osobama, proteklih je godina bio temom različitih skandala. Norveško istraživanje otkrilo je da aplikacija krši pravila privatnosti korisnika odajući njihove seksualne preferencije, precizne lokacije, kao i osjetljive informacije o HIV statusu trećim stranama, a mnogo puta se našla na tapeti i zato što ne čini dovoljno da bi spriječila rasističke, ejdžističke i mizogine poruke, kao i nerealistične standarde ljepote koje podstiče, zbog čega je pokrenuta kampanja Kindr. Različita ispitivanja i analize otkrili su da Grindr otvara prostor za ovisnost i ljude čini nesretnijima. Korisnici nerijetko prijavljuju simptome depresije, izolovanosti i tjeskobe, a mnogi požale što su koristili aplikaciju i zahvaljujući njoj imali seksualni odnos s nekim s kim nisu riječi progovorili

Pandemija koronavirusa je većini nas, bez obzira na seksualnu orijentaciju i rodni identitet, promijenila svakodnevicu i u nju donijela nove teškoće koje se odražavaju na mentalno zdravlje i osjećaj zadovoljstva vlastitim životom. Ipak, baš kao i u „redovnim“ uslovima, seksualne i rodne manjine pod većim su pritiskom od opšte populacije

Alarmantna epidemiološka situacija u Bosni i Hercegovini dovela je i do toga da ćemo sve sadržaje 26. Sarajevo Film Festivala pratiti isključivo online, putem platforme ondemand.sff.ba. Nekoliko filmskih naslova na ovogodišnji festival donose queer tematiku, bilo da progovaraju o suptilnim nivoima lezbejskih odnosa, načinima na koje homofobično društvo oblikuje život pojedinca ili portretiraju živote queer ikona svijeta muzike i mode. Nije zgoreg spomenuti ni da je većina ovih naslova djelo rediteljki mlađe generacije, kojih je, baš kao i filmova koji se odmiču od heteronormativnih predstava svijeta, iz godine u godinu sve više i izvan indie okvira

U historiji LGBTIQ pokreta, gej i lezbejskim barovima pripada istaknuto mjesto. Nerijetko, radilo se o jedinim prostorima u kojima su se LGBTIQ osobe mogle osjetiti sigurnim i prihvaćenim, pronaći osobe slične sebi koje su, za razliku od ostatka okoline, dobro razumjele šta znači živjeti na margini i svakog dana se boriti s neprihvatanjem. Za njih, ova mjesta, koja su još krajem 19. stoljeća zaživjela u Cannesu, Parizu, New Yorku, a nešto zatim i u Berlinu, Londonu, Amsterdamu i drugim evropskim metropolama, bila su mjesta pripadanja

Iza ugla su se valjale devedesete, a raspad Jugoslavije i osamostaljenje Slovenije doveli su do retrogradnih društvenih promjena. Jačale su konzervativne snage, Crkva je dobijala političku moć koju dotad nije imala i LGBTIQ+ zajednica počela je kod kuće doživljavati ono što je dotad znala kao retoriku sa Zapada: priče o „suhim granama na drvetu života“ uz dizanje križeva protiv LGBTIQ+ osoba. Počele su se organizovati i ekstremne skupine, u prvom redu skinheadi. Problemi izbrisanih, migrantskih radnika i sve češći rasistički ispadi doveli su do toga da LGBTIQ+ zajednica shvati kako se društvo kreće unazad