Tekstovi autora: Nikolina Todorović

Njihovu ljubav prekida prerana i tragična Giaina smrt. Jedna od najpotresnijih okosnica ovog filma jeste sučavanje sa AIDS-om kroz koje prolazi dvadesetpetogodišnja Gia i njena porodica. Kako je u to vrijeme ova bolest još uvijek bila dosta stigmatizirana i nepoznata, reakcije na saznanje da je inficirana izuzetno su potresne. Naime, njena majka ne smije da je odvede kući jer joj je muž, Giain očuh, strogo zabranio iz straha da će se pročuti naokolo te da će dobiti otkaz. I ja se bojim – priznaje otvoreno i njena majka. Te scene su izrazito teške, potresne, mučne

Dok sam istraživala podatke o filmskom redatelju Želimiru Žilniku, u prvi mah mi se učinilo da su na Google pretraživaču pisani tragovi o njemu veoma suhoparni, šturi, da je većina toga što naši virtualni mediji mogu ponuditi zapravo samo prekopirani tekst, da nema gotovo nijednog autentičnog, sveobuhvatnog i temeljitog rada posvećenog njegovoj višedecenijskoj i svjetski glasovitoj umjetnosti. Ali ipak, nakon poduže istraživačke tvrdoglavosti i upornosti, otkrila sam impresivnu riznicu različitih studija, doktorskih i naučnih radova posvećenih upravo Žilnikovoj poetici

Podijeljenom svijetu donijela je podijeljeno biće, poentira Benjamin Moser, američki novinar, spisatelj i dobitnik Pulitzerove nagrade, u završnom paragrafu sadržajne, opsežne, studiozne i temeljite biografije pod upečatljivim i ambicioznim naslovom – Sontag: život i djelo

Pamtim moj prvi poljubac. Sramežljiv, ali odvažan. Ljubile smo se najmanje dvadeset minuta bez prekida zato što ja nisam znala kako se ljubi i tvrdoglavo sam odlučila da neću prva prekinuti poljubac. Pamtim i vrijeme mog prvog poljupca: ljeto, raspust između kraja osmog razreda i polaska u srednju školu. Ali iznad svega, najjasnije pamtim mjesto mog prvog poljupca: ispod mlade samonikle divlje trešnje dozrelih plodova, na šinama stare i obrasle pruge nedaleko od mog naselja.

Voljela bih pronaći način da progovorim o Romkinjama lezbejkama, a da to ne bude perpetuiranje onih aspekata koji se isključivo odnose na naglašavanje potlačenosti, obespravljenosti, diskriminacije i stigmatizacije kroz koje svakodnevno prolaze svi/e Romi i Romkinje. Kao i uvijek – voljela bih da u mom tekstu postoji ona pukotina, kroz koju će zablistati snop ljubavi i sijevnuti vedrina i životnost. Čak ako mi to ne uspije, voljela bih bar progovoriti o ovoj temi na način da sam dio nje, da je sagledam iznutra, da se pozicioniram tako da jasno stavim do znanja da ja jesam dio te priče i da me ona itekako ranjava, dotiče i prožima

Prva osoba pred kojom sam se autovala bila sam ja sama. I to je ujedno bilo moje najteže autovanje. Jer shvatiti i priznati sebe nije nešto što se razrješava preko noći. Dugotrajan je i mukotrpan bio proces pomirenja sa samom sobom i imenovanja vlastitih zamršenih osjećanja. Prihvatanje same sebe – to je izuzetno kompleksno umno i emocionalno stanje kroz koje sam godinama prolazila sama i u tišini

Autovanje porodici je u ovom dokumentarcu jedna od središnjih tema, ali uprkos tome što ih je porodica prihvatila i što ih ne osuđuje, Terry i Pat i dalje žive u tajnoj ljubavi pred mnogim drugim. Baš zbog toga nije slučajno da film započinje pozivom doktorice, a kada se javi, Terry, budući da je iscrpljena i slaba, daje mobitel svojoj partnerici Pat koja se doktorici javlja riječima: Da, ja sam, njena rodica…

Tematski složenu, sadržajno obimnu i značenjima ispunjenu seriju Narandžasta je nova crna, posve je nemoguće u cjelosti i potpuno obuhvatiti, propitati i proučiti. Izvjesno je da će se se neko od važnih mjesta propustiti. Upravo zbog toga ovaj tekst pred sebe stavlja jasan cilj: da govori o onim aspektima serije koji najbolje komuniciraju sa savremenim društvenim, socijalnim i ekonomskim problemima, te veoma značajnim pitanjima identiteta koji se pokreću i razvijaju u seriji i, na koncu, nizom ženskih, feminsitičkih i LGBTIQ tema kojima je, uostalom, serija značajno ispunjena

Voljela bih da zajedno odemo na more – rekla mi je moja djevojka. Oh, da, mislila sam u sebi, presretna i uzbuđena od same pomisli na naše prvo putovanje na more. Nas dvije. Same. Na moru. Kupamo se. Šetamo. Dočekujemo izlazak Sunca i ispraćamo zalazak. Zagrljene. Ručamo sendviče u osamljenoj uvali. Ronimo. Tražimo biljke. Sunčamo se. Čitamo naglas. Ušteđevinu od mog džeparca iskoristim za to da je bar jedno večer izvedem u neki otmjen restoran. Pijemo vino. Dani smijeha i sreće – eto, to mi je prošlo kroz glavu kada je rekla: Voljela bih da zajedno odemo na more

trava je uredno pokošena/ nosiš me na ramenima/ držiš me za noge/ ja se protežem/ sretna/ nasmijana

Ovo nije drama bez topline, ljubavi i utjehe. Naprotiv, Ljudožderka je drama u kojoj se djevojčica u djevojčicu zaljubila, i to sretno. Autorica vrlo nježno i uvjerljivo opisuje ljubav između dvije žene, predstavljajući pri tome tu ljubav kao jedinu snagu koja je uspjela unijeti radost, sigurnost i utjehu u život u kojem se ponekad čini da nema ničega što bi nas moglo spasiti: I onda im kažem. Sve je dobro. Bolje sam, puno bolje./Imam nju. Nas dvije i mačka

Roman Ženski orkestar važan je i dragocjen kao i svako svjedočenje o holokaustu, upravo zbog pamćenja i pohranjivanja stravičnih iskustava, te da se oni nikada više ne bi ponovili. Međutim, Fenelon osim što svjedoči u ime logorašice iz Aušvica, ona svjedoči i u ime nekoliko mladih žena. Žensko iskustvo logora, istina, ne razlikuje se uveliko od muškog jer sudbine svih logoraša su iste. Ova je knjiga, naime, posebna po iskustvu mladosti. Sve žene iz orkestra imale su oko dvadesetak godina, a najmlađa petnaest. Iako su se dijelile na francuske, njemačke, poljske, mađarske, nizozemske, grčke i belgijske Židovke, nisu se razlikovale po godinama, sanjarenjima i mladalačkom, nezadrživom pulsu života