Kažem: Ponosna sam na svoj identitet lezbejke. I već čujem kako mnogi/e komentatori/ice na društvenim mrežama, moji/e sugrađani/ke, komšije/ice i porodica pitaju – A čime se to ponosiš?
Monster (2003) je po mnogo čemu specifična američka biografska kriminalistička drama o Aileen Wuornos, uličnoj prostitutki, pljačkašici i, na koncu, jednoj od prvih osuđenih žena serijskih ubojica. Ponajprije, ovaj film je prepoznatljiv po ulozi glumice Charlize Theron, koja je uspjela vjerno, od složenog obrasca ponašanja pa do specifičnih gesti i fizičkog izgleda, deglamurizirano iznijeti kompleksnu ličnost Aileen. Podjednako dobru ulogu, njene tadašnje djevojke Tyre Moore (Selbi), igrala je Christina Ricci.
Publikaciju LUTKICE ZA DEVOJČICE: životna priča Čarne Ćosić (1974-2006), pripremila je Novosadska Lezbejska Organizacija, pod uredništvom Veronike Mitro i Biljane Stanković, u znak sjećanja na jednu od osnivačica i prvih predsjednica ove organizacije – feministicu, spisateljicu, aktivisticu i lezbejku – Čarnu Ćosić.
Simon de Bovoar, Nerazdvojne, KONTRAST, Beograd, 2021: Zaza i Simon se upoznaju kao devetogodišnje učenice iste katoličke škole. Od tada započinje njihovo prijateljstvo i vrlo kompliciran i nerazriješen odnos koji će trajati sve do prerane Zazine smrti – u dvadeset drugoj godini života...
Želim i moram – p r o g o v a r a t i. Pisanje doživljavam kao sveprisutnu potrebu. Kroz pisanje – progovaram. A za mene, progovarati i pisati znači brinuti se o svijetu. Jer, u pisanju se najčešće borim sa glasovima. Sa glasovima koje nosim kao veliko breme. Proganjaju me neizgovoreni, nedorečeni, prekinuti glasovi. Usamljeni glasovi.
Priče i tvrdnje da su ptice glupe, danas su neosnovane i obesmišljene nizom suprotnih primjera. Pokazalo se da su ptice prave mudrice, te da osim toga imaju izuzetno razvijenu sposobnost pamćenja, sjećanja, razmišljanja i planiranja
Od svih tema sa kojima se susrećem kada se otpočne razgovor o istospolnoj seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu, ponajčešće sam se naslušala toga kako se treba skrivati jer to ovo društvo nikada neće prihvatiti ili će, u trenutku kada se otkriješ, početi da te gledaju samo kroz taj aspekt.
Godinama unazad opsjedaju me razmišljanja o stravičnim zločinima Drugog svjetskog rata. Tu, u prvom redu, mislim na zločine koji su proizašli iz nacističke ideologije – logore smrti, istrebljena na osnovu rasnog predznaka i stereotipizacije. Znala sam zastajati nasred puta, nasred riječi i misli, i pomisliti: Kako je moguće da je svijet nastavio dalje? Kako – nakon toliko žrtava? Kako – nakon takve vrste najbrutalnijeg dehumaniziranja? Kako – nakon takve nečovječnosti još uvijek ima života?
U tako malo stvari u životu sam čvrsto sigurna. Ponekad, tačnije – vrlo često, sve mi izgleda promjenjivo, prolazno, varljivo i propadljivo. Nestalnost je moje najdominantnije stanje. Ali, sa druge strane, možda ni u šta ne vjerujem toliko silovito i postojano kao što vjerujem u privlačnost, magiju, i iscjeliteljsku moć pisanja. Vjerujem da je pisanje moja najveća blagodat.
Film "Moonlight" (Mjesečina, 2016), autora Barry Jenkinsa, adaptacija je predstave In Moonlight Black Boys Look Blue, američkog pozorišnog pisca i glumca Tarella Alvina McCraneyja. Sa jedne strane, film se bavi problematičnim odrastanjem i životom Afroamerikanaca u Majamiju, dok sa druge strane centralna tema u filmu jeste ljubavni odnos Chirona (Trevante Rhodes) i Kevina (André Holland).
Nedavno sam imala priliku čitati članak u kojem se govori o ljubavnim partnerima, Hugh Nini i Neal Treadwell, koji su, za trideset godina, prikupili više od tri hiljade fotografija iz razdoblja od 1850. do 1950. i objedinili ih u knjigu koja svjedoči o istospolnim ljubavima iz svih krajeva svijeta. Tu knjigu ljubavi iz svih dijelova svijeta, nedavno su objavili, uz riječi da je to njihovo – ljubavno pismo svijetu.
I to zaista jeste jedno od najljepših ljubavnih pisama napisanih i poklonjenih svijetu, a možda ponajprije ljubavno pismo istospolnim ljubavima koje su decenijama morale biti skrivene i nevidljive.
Poetika proslavljenog španskog redatelja Pedra Almodovarova, sa stajališta estetike, izuzetno je kompleksna i zanimljiva, posebice gledano kroz vizuru popularne kulture i njene subverzije. Međutim, redateljska poetika ovog autora prepoznaljiva je i po tome jer u njoj, gotovo bez izuzetka, dominira nekoliko opsesivnih tema i motiva. U prvom redu to su: porodični odnosi, strasti i identitet. Pojam identiteta Almodovar shvata, po pravilu, vrlo široko. Stoga se u njegovim filmovima, između ostalog, nerijetko progovara o socijalnom identitetu, seksualnom identitetu i, na koncu, rodnom identitetu.
Ovaj roman nastao je iz ljubavi – piše Ivana Bodrožić na kraju svoje isprike, a to se zapravo osjeti kroz cijeli tekst, kroz sve teme kojima se autorica odlučila baviti, kroz vizure iz kojih progovara, kroz nježnost i naklonost prema slabijima, ranjivima i usamljenima
