Tekstovi autora: Nikolina Todorović

U tako malo stvari u životu sam čvrsto sigurna. Ponekad, tačnije – vrlo često, sve mi izgleda promjenjivo, prolazno, varljivo i propadljivo. Nestalnost je moje najdominantnije stanje. Ali, sa druge strane, možda ni u šta ne vjerujem toliko silovito i postojano kao što vjerujem u privlačnost, magiju, i iscjeliteljsku moć pisanja. Vjerujem da je pisanje moja najveća blagodat.

Film "Moonlight" (Mjesečina, 2016), autora Barry Jenkinsa, adaptacija je predstave In Moonlight Black Boys Look Blue, američkog pozorišnog pisca i glumca Tarella Alvina McCraneyja. Sa jedne strane, film se bavi problematičnim odrastanjem i životom Afroamerikanaca u Majamiju, dok sa druge strane centralna tema u filmu jeste ljubavni odnos Chirona (Trevante Rhodes) i Kevina (André Holland).

Nedavno sam imala priliku čitati članak u kojem se govori o ljubavnim partnerima, Hugh Nini i Neal Treadwell, koji su, za trideset godina, prikupili više od tri hiljade fotografija iz razdoblja od 1850. do 1950. i objedinili ih u knjigu koja svjedoči o istospolnim ljubavima iz svih krajeva svijeta. Tu knjigu ljubavi iz svih dijelova svijeta, nedavno su objavili, uz riječi da je to njihovo – ljubavno pismo svijetu. I to zaista jeste jedno od najljepših ljubavnih pisama napisanih i poklonjenih svijetu, a možda ponajprije ljubavno pismo istospolnim ljubavima koje su decenijama morale biti skrivene i nevidljive.

Poetika proslavljenog španskog redatelja Pedra Almodovarova, sa stajališta estetike, izuzetno je kompleksna i zanimljiva, posebice gledano kroz vizuru popularne kulture i njene subverzije. Međutim, redateljska poetika ovog autora prepoznaljiva je i po tome jer u njoj, gotovo bez izuzetka, dominira nekoliko opsesivnih tema i motiva. U prvom redu to su: porodični odnosi, strasti i identitet. Pojam identiteta Almodovar shvata, po pravilu, vrlo široko. Stoga se u njegovim filmovima, između ostalog, nerijetko progovara o socijalnom identitetu, seksualnom identitetu i, na koncu, rodnom identitetu.

Ovaj roman nastao je iz ljubavi – piše Ivana Bodrožić na kraju svoje isprike, a to se zapravo osjeti kroz cijeli tekst, kroz sve teme kojima se autorica odlučila baviti, kroz vizure iz kojih progovara, kroz nježnost i naklonost prema slabijima, ranjivima i usamljenima

Možda najnesretnija djeca jesu ona koja imaju teške i problematične odnose sa svojim roditeljima. Najnesretniji roditelji su, sa druge strane, svakako, upravo oni koji ne shvataju da njihova djeca nisu, ne moraju i ne mogu biti – savršena.

Najranjivija sam kada govorim o svojoj porodici. Možda je to zbog toga jer je uvijek najteže govoriti o ljudima do kojih nam je istinski stalo. Krhka sam, napukla, nejaka, nagnječena svaki put kada trebam govoriti o nama: mojoj porodici i meni. Ne mogu se pretvarati da je drugačije. Svi/e imamo slabosti. Moja najveća slabost jesu tajne pred mojom porodicom

Mnoštvo teorijskih promišljanja o fenomenu igre konačno je, u savremenom trenutku, rezultiralo time da se igra prestane smatrati kao najobičnija razonoda, i počne se shvatati kao složen socijalni i društveni aspekt života.

Čini mi se kao da bih mogla pisati satima, birati riječi, natapati ih emocijama, zastajati i prisjećati se iznova ali, uzalud, nikada ne bih mogla opisati i iskazati osjećaj koji me je preplavio kada sam među homofobnim komentatorima/icama povodom vijesti o trećoj bosanskohercegovačkoj povorci ugledala člana moje porodice. Sve je u meni zaigralo, lice mi je gorjelo danima, srce odjekivalo satima – psihički se još uvijek nisam oporavila od te boli.

Ne osuđujem vas, ali vas duboko sažaljevam – konstatacija je sa kojom se često susreću sve LGBTIQ osobe kada otkriju svoj identitet. To je ujedno izjava kojoj se snažno i otvoreno odupirem i protiv koje se intimno najintenzivnije i najživlje borim: mene uistinu niko ne mora sažaljevati i mi uopšte ne tražimo sažaljenje i samilost. Ne treba mi/nam glađenje po glavi, tugaljivi pogledi odozgo, kreštave, otrcane i prazne riječi – treba mi/nam tretman kakav i ja/mi svakodnevno dajemo drugima, heteroseksualnim prijateljicama i prijateljima. Nadam se da će to jednog dana svima postati jasno, a do tada ponavljam još jednom: nisam i nismo bolesni/e.

Obiman, inovativan i kompleksan roman Djevojka, žena, drugo, za kojeg je britanska autorica Bernardine Evaristo osvojila nagradu Booker 2019., a kojeg čitamo u prijevodu na hrvatski jezik zahvaljujući senzibilitetu zagrebačke izdavačke kuće Profil i izuzetnom umijeću prevoditeljice Davorke Herceg-Lockhart, zasigurno će osvježiti, prodrmati i iznenaditi čak i najodanije i najstrastvenije čitateljice i čitatelje proze

Pjesnikinja i autorica portala lgbti.ba Nikolina Todorović, priredila je svoje tri pjesme

nadvikujemo se sa točkovima koji odvoze još nekoliko umornih lica/ moja mačka se lijeno vraća ispod suncobrana/ na sklopljene šape tromo spusti glavu

Njihovu ljubav prekida prerana i tragična Giaina smrt. Jedna od najpotresnijih okosnica ovog filma jeste sučavanje sa AIDS-om kroz koje prolazi dvadesetpetogodišnja Gia i njena porodica. Kako je u to vrijeme ova bolest još uvijek bila dosta stigmatizirana i nepoznata, reakcije na saznanje da je inficirana izuzetno su potresne. Naime, njena majka ne smije da je odvede kući jer joj je muž, Giain očuh, strogo zabranio iz straha da će se pročuti naokolo te da će dobiti otkaz. I ja se bojim – priznaje otvoreno i njena majka. Te scene su izrazito teške, potresne, mučne

Dok sam istraživala podatke o filmskom redatelju Želimiru Žilniku, u prvi mah mi se učinilo da su na Google pretraživaču pisani tragovi o njemu veoma suhoparni, šturi, da je većina toga što naši virtualni mediji mogu ponuditi zapravo samo prekopirani tekst, da nema gotovo nijednog autentičnog, sveobuhvatnog i temeljitog rada posvećenog njegovoj višedecenijskoj i svjetski glasovitoj umjetnosti. Ali ipak, nakon poduže istraživačke tvrdoglavosti i upornosti, otkrila sam impresivnu riznicu različitih studija, doktorskih i naučnih radova posvećenih upravo Žilnikovoj poetici