Tekstovi autora: Đorđe Krajišnik

Ono što se nameće kao iznimno značajan prilog u procesu sagledavanja stanja stvari u ovdašnjim jezičkim prilikama, kako onih koje opisuje sam Bugarski, tako i onih koji su prenesena izlaganja drugih participanata u okviru projekta Jezici i nacionalizmi, jeste svakako obilje ponekad tragikomičnih, a ponekad posve bizarnih primjera nastojanja nacionalističkih lingvista, i njihovih političkih nalogodavaca, da jezik etniziraju i što djelotvornije vežu uz naciju

Filmičnost romana “Kap veselja”, njegova kadrirana atmosfera, dovedeni su do iznimno preciznih i dojmljivih slika. Koje pomjeraju stvari, i koje u jednom maljevičevski ogoljenom crnilu uzburkavaju emocije, guše i oslobađaju. Jedna rečenica koju pred Miranom, koji kao nekakav ovovremeni Ahmet Šabo dolazi iz dana u dan da gleda u rijeku, izgovara Honda pogađa možda u srž najjezivijeg osjećaja svijeta koji izvire iz jedne fatalističke statičnosti i poraza, a koji tako precizno sažima cijeli jedan mentalitet: “Nemoj ići preko rijeke. Neki ljudi stoje na brdu i gledaju dolje. Nemoj ih se plašiti, samo stoje i gledaju, ali nemoj ni ići preko rijeke”. Teško da je u posljednjih dvadeset godina naše književnosti jedan pisac sa ovakvom, pjesničkom preciznošću kazao nešto tako istinito o nama

U “Pravim Beograđankama” Marojević, dojma sam, daje jedan dubinski prikaz organizma grada. Kroz dogodovštine i živote svojih junakinja i junaka pisac slika kolorit grada u svim nijansama sive. Prepliću se stoga u ovom romanu i ljubavne drame, i seksualne frustracije i kriminalni milje, i mizanscen društveno-političkog užasa, i devedesete, i podjela na prave Beograđane i došljake, i tranziciono vrijeme pljačke, kao i jad i bijeda kaljuge intelektualnog života na ovim prostorima. Posebno u segmentima slikanja kulturnog podzemlja Marojević ispisuje zanimljive i kritički precizne stranice

“Vražji nakot” knjiga je koja Radomira Konstantinovića slika u svoj njegovoj intelektualnoj bravuroznosti, Ćosić ovim romanom-esejom, ujednačenim i snažno artikulisanim, osvjetljava jednu gromadu koja je bila i ostala naša rijetka veza sa duhom jednog nepalanačkog svijeta. Vremenom, Konstantinovićevo djelo još snažnije će zrcaliti svojom aktuelnošću, zato što je ono i nakon njega jedna beskrajna vrteška igre i potrage

Roman “Proleće se na put sprema” Bojana Krivokapića nije nezanimljivo štivo. Autor je u nekoliko navrata pokazao uspjela rješenja, posebno u pasažima kada se vrati perspektivi dječaka Gregora, i sigurno je da će ova knjiga imati svoje čitaoce. Ostaje ipak da se radi na oslobađanju književnosti od nužnosti tematskog uopštavanja, te da se pokuša uhvatiti priču kao suštinska tačka književnosti

Uzimajući ispovjedni ton kao način izlaganja u ovoj knjizi, autor pripovijeda o mladalačkim danima u Beogradu devedesetih. Okvir je sam po sebi prilično groteskan, jer je to vrijeme divljeg nacionalizma, lažnih mesija i proroka, i sve nekako samo po sebi nalikuje na neki izmaštan i budalast svijet. Narator je preosjetljivi zaljubljenik u književnost koji, dok potmulo u pozadini huči apokalipsa rata, pokušava da uhvati kraj i početak sebe. Opsesivna traganja za smislom, za višim redom, rastrojstva, fatalizam, dok se jedan svijet nepovratno ruši, vode naratora u susrete sa neobičnim uličnim zgubidanima i misticima koji otkrivaju svu glib i krv jednog mračnog vremena

Knjiga “Duh umetnosti”, dakle, ponovo vraća Konstantinovića kao autora nekih od najvažnijih knjiga i eseja o književnosti i kulturi napisanih na našem jeziku. Upućujući pri tome na jedan suštinski neobuzdan i beskrajno radoznao duh, zaljubljen u misao o neprestanom traganju kao jedinom i nezaustavljivom putu ka istini ili ka ponoru bića. Sa druge strane, budući obilježen kao “ideolog druge Srbije” i “mrzilac vlastitog naroda”, u nacionalističkom mainstreamu Konstantinovićevo djelo nesumnjivo predstavlja prvorazrednu prijetnju i izaziva podozrenje. Ono je i danas jedan veliki portal ogledala u kojem se precizno zrcale sav jad i bijeda kaljuže u koju su ovdašnja društva potonula

S fascinantnom odlučnošću i ja se svakonoćno upuštam u bjesomučne šetnje. I skeniram grad. Zavirujem u prozore, gledam visoke stropove i lustere. Maštam o tuđim životima. Pomalo je voajerski, priznajem. Poželim ukrasti neki bicikl, a za njih je raj u Berlinu, i brzo, najbrže moguće, do samozapaljivosti, voziti divlje berlinskim ulicama. Toliko me, eto, ponekad uhvati euforija. Odjednom osjetiš kako je sa tebe spao sav onaj strah, kako konačno dišeš malo življe i slobodnije. Da li nosiš pivo, da li pušiš biljke, da li pjevaš u metrou ili izvodiš žongliranje lubenicama na Alexanderplatzu, niko te ne doživljava kao opasnost. Jednostavno, budi to što jesi

Ono što je Deklaracija međutim uspjela već na svom početku jeste da je izazivala buku i bijes, odjeke & reagovanja, širom nekadašnjih jugoslovenskih prostora. Ona je u ovom trenutku samo konačno otjelotvorena neprijateljica za kojom su nacional-lingvistike i njihove pripadajuće strukture sve ove godine čeznule. Dakako, ona je i povampirena Jugoslavija, i teror serbokroaštine i želja da se “naš” jadni narod ponovo tiranizira socijalističkim mantrama o bratstvu i jedinstvu

“Novi život partizanskih pesama” daje jedan temeljit pregled i analizu pitanja promišljanja antifašističkog naslijeđa, s posebnim osvrtom na potencijal horskog udruživanja. Tačnije, promišljanje hora kao simbiozom muzike spojenog tijela, sa mogućnošću prenošenja emancipatorske, političke i antifašističke poruke. Ana Hofman, čini se, uspijeva čitaocu jasno razlučiti koje su to pozitivne strane ovakvog udruživanja, te na izvjestan način ova knjiga poziva na koherentniji i otvoreniji otpor opštoj fašizaciji evropskih, pa tako i postjugoslovenskih društava