Povampirenjem pobornika fašizma, njihovim ustoličenjem kao nosilaca novih društvenih vrijednosti, revizionističkim prekodiranjem antifašističkih spomenika (i njihovim svođenjem na mononacionalni koncept), ovdašnje društvo ustoličeno u navodni višestranački demokratizam zapravo je regresiralo i izabralo najcrnji revizionizam kao svoje osnovno obilježje
Ono što, pak, daje specifičnost pripovjedačkoj perspektivi ovog Marojevićevog romana, sadržano je u grotesknosti odnosa glavnog junaka i okoline koja mu zamjera zbog očevog samoubistva. Vrijeme je stranačkih previranja, opšteg društvenog anarhizma, inflacija i rascvjetalog crnog tržišta čiji je tipični predstavnik stric i imenjak glavnog junaka Ratomir Juaković. U takvim okvirima i samoubistvo oca podozrivo se posmatra kao izdaja naše stvari. Mještani Kamenara će ići toliko daleko da će sumnjičiti Jaukovićevog oca kao krivca za poraz njihove opcije na izborima. Sa druge strane, preduzimljivi stric će neprestano na Ratomira vršiti pritisak zbog iste stvari, sumnjičeći mu oca da se kukavički ispisao iz života
Uprkos svim podmuklostima, svemu što davi i guši naše gradove, Tomaš i dalje jeste pjesnik koji traži da naučimo voljeti. Sve se jeste srušilo, ali se posljednjim naporima, do kraja, mora suprotstavljati odrvenjenosti i otupljenosti na emociju, na ljubav. Bez toga sve je tek pakao i tama
Baš kao što je to prikazao u “Stalkeru” i “Žrvovanju”, Tarkovski strepi od zla i suludosti koju je dosegla naša civilizacija u svojoj svojoj ispraznosti. Ali ujedno vjeruje i u ljubav, kao središni postament svijeta. Iznimno je simbolično i na svojevrstan način predskazujuće pratiti njegove košmarne snove, postapokaliptične vizije koje ga često pohode. Konačno, neposredno poslije završetka rada na “Žrtvovanju” Tarkovski će, ležeći na bolesničkoj postelji, čuti za nuklearnu havariju u Černobilju. Kao da se odjednom u svojoj najcrnjoj brutalnosti oživotvorila sva slutnja kojom je upozoravao svijet kroz svoje filmove
Đikić u “Ukazanju” pred čitaoca donosi niz ozbiljnih pitanja o karakteru naših demokratskih sistema. Krećući se Albertovom sudskom odbranom, čitalac je uvučen u zmijsko gnijezdo, otvara se pred njim cijela šema mračnih podzemnih društveno-političkih odaja. Albert grčevito pokušava da se odbrani, on zna da su se kola jednog velikog sistema slomila na njemu. Pitanje njegove krivice je pitanje uloge jednog kotača u sistemu. Đikić nas, dakle, u ovoj svojoj precizno i uvjerljivo artikulisanoj alegoriji ponovo suočava sa onim pitanjem o ulozi pojedinca u mehanizmima moći. Da li pojedinac može da se odupre takvom pritisku, da li možemo za njega naći alibi ako je samo radio svoj posao. Sve to su pitanja sa kojima se neizostavno suočavamo unutar ovog Đikićevog romana
Emir Imamović Pirke ispisuje u “Teroristu” zanimljivu pripovijest o jednoj iznimno aktuelnoj temi. Pri tome, što je također važno, Imamović koristi sve prednosti kako publicističkog, tako i književno-umjetničkog postupka da bi ispisao uvjerljivu priču i karaktere koji prevazilaze puki žurnalizam i uopštenu detekciju stanja stvari na ovim prostorima. Autor pri tome uspijeva stvoriti zanimljiv zaplet koji ovoj knjizi daje nužni okvir romanesknosti, što se u završnoj epizodi, kada Mirza bježi iz zatvora, zaokružuje u uzbudljivu pripovijest koja uspješno oživljava svoje junake
U tim malim puninama smisla, tim pokretima gotovo nevidljivim, ali istinitijim od uzaludnosti velikih zamaha, koji već sljedeći trenutak iščile, zaiskri bar tračak nade. One koja možda jeste samo optička varka života, ali koja bar nakratko sprečava potpuni pad u crnilo. Koja vraća djetinji pogled na svijet, kada se cijeli svemir udahnjuje razgoračenim očima i kada je punina najintenzivnija u svom primordijalnom potresu. To je prostor koji ispunjava književnost, samo ona može ući u ponore i snoviđenja čovjekovog mentalnog i emotivnog podzemlja
Pogačareva pjesnička knjiga “Zemlja Zemlja” iznimno je slojevito i promišljeno ispisano ostvarenje. Iz nje se zrcali autor koji u jeziku neprestano radi, sa njim se hrve i nadmeće. Ono što bi joj, slično kao knjizi “Dok ti oči ne dogore” Dinka Telećana, na prvu bila generalna odlika jeste pomjerenost pjesničke perspektive, koja se prije svega ogleda u izvjesnoj meditativnosti. Ali to nije neki tek eterični eskapizam, nekakvo zatvaranje u kulu od slonovače. Ta pomjerenost, svojevrsna pozicija šetača sa margine gradova, samo je onaj nužni korak unazad, kako bi se jedan ruiniran svijet, jedan opustošen život naše savremenosti uhvatio dosljednije
Ono što se nameće kao iznimno značajan prilog u procesu sagledavanja stanja stvari u ovdašnjim jezičkim prilikama, kako onih koje opisuje sam Bugarski, tako i onih koji su prenesena izlaganja drugih participanata u okviru projekta Jezici i nacionalizmi, jeste svakako obilje ponekad tragikomičnih, a ponekad posve bizarnih primjera nastojanja nacionalističkih lingvista, i njihovih političkih nalogodavaca, da jezik etniziraju i što djelotvornije vežu uz naciju
Filmičnost romana “Kap veselja”, njegova kadrirana atmosfera, dovedeni su do iznimno preciznih i dojmljivih slika. Koje pomjeraju stvari, i koje u jednom maljevičevski ogoljenom crnilu uzburkavaju emocije, guše i oslobađaju. Jedna rečenica koju pred Miranom, koji kao nekakav ovovremeni Ahmet Šabo dolazi iz dana u dan da gleda u rijeku, izgovara Honda pogađa možda u srž najjezivijeg osjećaja svijeta koji izvire iz jedne fatalističke statičnosti i poraza, a koji tako precizno sažima cijeli jedan mentalitet: “Nemoj ići preko rijeke. Neki ljudi stoje na brdu i gledaju dolje. Nemoj ih se plašiti, samo stoje i gledaju, ali nemoj ni ići preko rijeke”. Teško da je u posljednjih dvadeset godina naše književnosti jedan pisac sa ovakvom, pjesničkom preciznošću kazao nešto tako istinito o nama
U “Pravim Beograđankama” Marojević, dojma sam, daje jedan dubinski prikaz organizma grada. Kroz dogodovštine i živote svojih junakinja i junaka pisac slika kolorit grada u svim nijansama sive. Prepliću se stoga u ovom romanu i ljubavne drame, i seksualne frustracije i kriminalni milje, i mizanscen društveno-političkog užasa, i devedesete, i podjela na prave Beograđane i došljake, i tranziciono vrijeme pljačke, kao i jad i bijeda kaljuge intelektualnog života na ovim prostorima. Posebno u segmentima slikanja kulturnog podzemlja Marojević ispisuje zanimljive i kritički precizne stranice
“Vražji nakot” knjiga je koja Radomira Konstantinovića slika u svoj njegovoj intelektualnoj bravuroznosti, Ćosić ovim romanom-esejom, ujednačenim i snažno artikulisanim, osvjetljava jednu gromadu koja je bila i ostala naša rijetka veza sa duhom jednog nepalanačkog svijeta. Vremenom, Konstantinovićevo djelo još snažnije će zrcaliti svojom aktuelnošću, zato što je ono i nakon njega jedna beskrajna vrteška igre i potrage
Roman “Proleće se na put sprema” Bojana Krivokapića nije nezanimljivo štivo. Autor je u nekoliko navrata pokazao uspjela rješenja, posebno u pasažima kada se vrati perspektivi dječaka Gregora, i sigurno je da će ova knjiga imati svoje čitaoce. Ostaje ipak da se radi na oslobađanju književnosti od nužnosti tematskog uopštavanja, te da se pokuša uhvatiti priču kao suštinska tačka književnosti
Uzimajući ispovjedni ton kao način izlaganja u ovoj knjizi, autor pripovijeda o mladalačkim danima u Beogradu devedesetih. Okvir je sam po sebi prilično groteskan, jer je to vrijeme divljeg nacionalizma, lažnih mesija i proroka, i sve nekako samo po sebi nalikuje na neki izmaštan i budalast svijet. Narator je preosjetljivi zaljubljenik u književnost koji, dok potmulo u pozadini huči apokalipsa rata, pokušava da uhvati kraj i početak sebe. Opsesivna traganja za smislom, za višim redom, rastrojstva, fatalizam, dok se jedan svijet nepovratno ruši, vode naratora u susrete sa neobičnim uličnim zgubidanima i misticima koji otkrivaju svu glib i krv jednog mračnog vremena
Knjiga “Duh umetnosti”, dakle, ponovo vraća Konstantinovića kao autora nekih od najvažnijih knjiga i eseja o književnosti i kulturi napisanih na našem jeziku. Upućujući pri tome na jedan suštinski neobuzdan i beskrajno radoznao duh, zaljubljen u misao o neprestanom traganju kao jedinom i nezaustavljivom putu ka istini ili ka ponoru bića. Sa druge strane, budući obilježen kao “ideolog druge Srbije” i “mrzilac vlastitog naroda”, u nacionalističkom mainstreamu Konstantinovićevo djelo nesumnjivo predstavlja prvorazrednu prijetnju i izaziva podozrenje. Ono je i danas jedan veliki portal ogledala u kojem se precizno zrcale sav jad i bijeda kaljuže u koju su ovdašnja društva potonula
