Tekstovi autora: Jagoda Kljaić

Sisak

Jelena Trpković: Sisak – Dubrovnik – Pisma ljeta 1980.

Ljubav u magmi

Pita urednik Đuro Tadić, jedan od sisačkih entuzijasta koji kroz udrugu Kultura vrijednosti (izdavač knjige) čuva vrijednosti neizbrisivog vremena: „Za nas, pripadnike Jelenine generacije, postavljaju se pitanja: da li smo mi ljudi sa prostora bivše Jugoslavije postali slobodniji ljudi?, da li smo pojedinačno postali bolji ljudi?, da li smo ratom, ognjem i mačem podijeljeni, postali sretnije i uspješnije društvene zajednice?“ Jelena je odgovorila na ta pitanja znatno ranije, onda kad je napisala: “U Beograd sam se preselila na dan početka bombardovanja Srbije. I volim da sam bila u Dubrovniku i nisam videla radost Beograda kada su tenkovi išli na Hrvatsku. I da sam bila u Beogradu za vreme bombardovanja da ne vidim kako se Dubrovnik raduje“
Marijpo 40 S

Vrhunac ljepote

Dok udišemo šumu

Kuda pogled dopire, samo ćilim, mekan, podatan, čini se da mu je tkanje tako jako da se ne bi pomaknula ni jedna nit kad bih se s visine od pet, šest, ili deset metara, cijelom širinom i visinom otežalog tijela, ubacila u lišćev perzijaner. I tijelo bi postalo bestežinsko, cijelo se pretvorilo u dušu, pa samo lebdjelo, lebdjelo, od figura u sjeni do onih osunčanih, od tanjih do debljih, većih i manjih, nižih i viših, sve od stablaca do stabla bukve, preko porušenog do gizdavog, što ravninom hrli pod oblak
Pisanje

Razgovor s književnicima

Gdje vam je strast za knjigu koju pišete?

Zapravo, jutros su mi se otvorile dve stranice sa 12 fotografija književnika, bila neka proslava, dijelile se nagrade, priznanja, zahvalnice, pohvalnice, pa ih eto 12 nagrađenih. Neka ih, sigurno su zaslužili, a nijedan nije „moj“, sve veličine za čije jato sam presitna riba. Ali, to mi ne smeta da cijeli dan, pri svakom zalogaju ili srku pića, a puno ih je jer vani kiši, priupitam grupu veličanstvenih zašto dozvoljavaju urušavanje književnosti i lijepe riječi. Zašto šute na nedopustive i sramotne pravopisne i gramatičke greške u štampanim i nagrađivanim knjigama?
Tito Sofija

Vijorenje mudanti na maestralu

Sa Sofijom Loren i šjorom Bepinom na balkonu

Današnja treća turska je za Sofiju Loren iz filmova La Ciociara, Jučer, danas, sutra ili Sve je počelo u Napulju i Asju Kisić, šjoru Bepinu iz Našeg malog mista. Ma, ipak više srkova crnog opijata za šjoru Bepinu. Više je naša od Sofije. Odmah su mi njih dvije pale na pamet nakon što sam pročitala koji gradovi, gradići, i obična sela što ih oplahuje Jadransko more zabranjuju rasprostiranje veša, rublja, rubina, na prozorima i balkonima
Glina

Uz komemoraciju žrtvama u glinskoj crkvi

Kad se Jednina prelama

Gradske vlasti varošice Glina nisu dozvolile nekoliko kilovata struje svojim sugrađanima Srbima. Za one koji misle da je Glina grad ovo je ipak potvrda da je zadnja rupa na demokratskoj karti Hrvatske. Da li se netko uplašio kako bi taj naizmjenični tok u trajanju nekih 45-50 minuta mogao značiti ruku pomirenja, poziv na suživot, ili možda svojevrsno priznanje onoga što se na tom mjestu jest dogodilo, prije 78 godina, ali se dogodilo
Milljacka 02 S

Za Alminu, Lejlu, Merimu i Minu

Kafa i šećer u kocki

Kad bi bilo općeljudske pameti u političara Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije (abedeom), proglasili bi Dan žalosti u „svojim“ državama. Da onda lakše i sa manjim opterećenjem njima tobože vladaju. Onima u tim državama koji danas ne žale za Alminom, Lejlom, Merimom i Minom… samo se takvima može vladati
Sdmsd 01 S

Autobus Calypso za 8. mart

Nostalgija za boljom prošlošću

Nostalgiju zvanu protekli život mnogi zamjenjuju, da li iz neznanja ili zavisti, sa jugonostalgijom. Najčešće da omalovaže, ismiju i podsmiju se, nadvladaju i uvrijede, kao da mogu prisiliti na zaborav. Nostalgija je to, prijatelji moji, za Ponte Rossom. Kad smo znali da živimo i još uvijek željeli bolje sutra, ne znajući da nam ono izmiče. Žal je to za željama što su bile naše najveće bogatstvo.
Štrpci

Aleksandar Tutuš: 671, (Bernar, Beograd, 2018)

Kako knjigom do oprosta?

Aleksandar Tutuš skromno i smireno, ali glasno, želi reći ono što mnogi u srpskom narodu misle, ali ne nalaze način kako iskazati: Štrpci nisu željeznička stanica kroz koju smo prolazili ili na kojoj smo se željeli iskrcati; neki nas nasilu uvlače u vagone bezumlja, oni koji su znali šta rade kad su legitimisali, upisivali imena putnika na vozne karte, te im naređivali da izađu iz tobože sigurnih kupea. Oni koji su to učinili, i drugi koji bi jednako postupili da su bili na mjestu tih službenih lica, i autoru romana i svima koji osjećaju sram zbog zlodjela nameću se kao stalna tiha pratnja, zato što sad gledaju kako bi zločin prebacili na naciju, na imaginarne zakletve koje nikoga ne obavezuju a njih djelomično oslobađaju
Nogomet

Volim vas, al' me se to ne tiče

Ne dozvoljavam sebi da me vole oni koji obožavaju Thompsona

Mene je pred demokratskim dijelom svijeta sramota što se u autobusu s osvajačima visoko cijenjenog drugog mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu satima vozio neobrazovani, polupismeni, nacionalizmom zatrovani kvazipjevač Thompson, a vozio se samo zato što to jest. I ni jednoj osobi u tom otvorenom autobusu koji je pet sati gmizio od aerodroma do Trga, s istinskim, ljudskim pravom na ponos i veselje, nije palo na pamet da jednostavno iskorači iz busa
Patike

Bosonogi

Vlasnici zauvijek ostavljenih tenisica

Koliki su put prevalili i odakle su stigli, to njihove tenisice ne govore, one u kojima su krenuli iz nekadašnjih domova, trajno ostavljenih, bačene su u nekoj usputnoj državi, na sporednoj prometnici koja povezuje dva nepoznata grada, u nečije more prisvojeno dogovorom nekoliko ljudi prije više stoljeća, more se ne može osvojiti nijednom bitkom, ono momentalno rastapa svaku granicu, pridavljuje u visinu podignute stjegove s imenima država-vlasnika mu, tek iskorakom na tlo vlasnik tenisica saznaje gdje je prispio
tron

Kome zvone crkvena zvona: Kraljevska bajka bez kraljevstva

U Srbiji nema prestolja, ali ima prestolonasljednika

Ako takav svjetski registar postoji, u njemu je upisan Filip Karađorđević, rođen 1982. godine, sin jugoslavenskog princa Aleksandra II Karađorđevića i unuk jugoslavenskog kralja Petra II Karađorđevića, a od lanjskog oktobra u njega je upisana i jedna beogradska djevojka, slikarica, školovana u Parizu, imena Danica, koja se tada udala za princa i postala princeza (voli li grašak ili ne to samo ona zna). Iako je mlada bila u visokom stupnju trudnoće pri razmjeni bračnih zavjeta i prstenja, to nije smetalo patrijarhu Irineju da ih lično on vjenča. I u Srbiji to proglasiše prvim srpskim kraljevskim vjenčanjem poslije skoro stoljeća
Glina

Spjevano u „zabranjenom gradiću“

Balada za Aleksandra Vučića

Puno je Srba u Hrvatskoj kojima je dobro. Nisu svi ludi pa da se nikad nisu opredijelili. A još su manje ludi da ne bi znali kako se dobro može živjeti na državnoj sisi, pa nek' je i mrskim kunama oblijepljena. Sve je umijeće u pravovremenom snalaženju. Pa ih eto u organizacijama, strankama, udruženjima građana, društvima, agencijama, eto ih na listama koje osiguravaju prihod, u državnim tijelima koja garantiraju plaću, od najvišeg do najnižeg nivoa, mijenjaju se boje, strane, ekipe, golovi, napada na mjesta na kojima zakon nalaže manjinsku zastupljenost
Aagoo2

U potrazi za sugovornikom

Zašto riječ „bog“ pišem malim slovom

Nitko ne želi razgovarati o tome zašto se, naprimjer, krstio sa četrdeset, pedeset godina, kakva se potreba za tim činom ukazala i što mu je on donio. Možda nezaposlenom posao, bolesnom ozdravljenje, slijepom vid, nemoćnom snagu, možda su nestale metastaze, izrastao amputirani ud ili je po volji božjoj rođeno dijete
Olimpi 02 S

Bez vlaka i bez voznog reda

Na Olimpijske u Sarajevo!

Proslijedila sam mu jutros link prepun prevelike tuge. Usnimljene na 31 fotografiji. I evo njega za sat vremena na mojim vratima: nisam popio kavu, ne ide mi se sa dečkima, nego, bi li ti u Sarajevo. Čujem kako mu srce lupa, ruke pomalo drhte, a nije alkoholičar i nema PTSP
Predrag Lucić

In memoriam: Predrag Lucić (1964 - 2018)

Čovjek hrabriji od grada i države

Nakon teške bolesti u Splitu je preminuo Predrag Lucić, veliki čovek, pesnik i novinar. Lucić je rođen 1964. u Splitu. Jedan je od osnivača i urednika "Feral Tribunea", a pokrenuo je i Feralovu biblioteku u kojoj je uredio i objavio na desetine sjajnih naslova. Nakon gašenja “Ferala”, od leta 2009. godine u riječkom "Novom listu" pisao je dnevnu kolumnu pod naslovom "Trafika". Objavio je "Greatest Shits – Antologija suvremene hrvatske gluposti" (u koautorstvu s Borisom Dežulovićem); 1998., "Haiku haiku jebem ti maiku – Velika Feralova pjesmarica", 2003.; knjigu pesama "Ljubavnici iz Verone", 2007.; satiričnu poetsku trilogiju u formi čitanke koju čine knjige "Sun Tzu na prozorčiću", 2009.; "Bezgaća povijesne zbiljnosti"; 2010. i ''Gusle u magli'', 2013. godine; knjigu poezije „Mjesec iznad Splita“, 2012. i knjigu satirične poezije „Step by step – Stepinac“, 2016. godine. Od 2007. je zajedno sa Dežulovićem nastupao u pesničkom kabareu "Melodije Bljeska i Oluje", čiji se naziv često menjao zavisno od situacije i publike pred kojom su nastupali. Za dramu „Aziz“ 2017. godine dobio je Nagradu "Judita" Splitskog ljeta. Lucić je jedan od najvećih jezičkih virtuoza koje su naše književnosti ikad imale, nastavljač parodijske tradicije Stanislava Vinavera. Sinan Gudžević je Lucićevom delu posvetio knjigu „Protiv svih nastava“, upisujući ga na vrh parodijske tradicije od antike naovamo