Tekstovi autora: Sanja Radulović

probala sam kupaći u kabini i sjećala se/ kako ližemo prste/ odmiče tanjir nasred stola/ sjedam mu u krilo i nestajem u plavo obećaj mi/ kasnije ću mu napisati/ obećaj mi da ćemo i nakon hiljadu godina od našeg prvog susreta čitati poeziju u krevetu napola obučeni

Čitajte novi roman Sanje Radulović! "Roman 'Poezija nije u modi' čita se sa velikim zanimanjem i zadovoljstvom. Sagledan u svom književnom totalitetu, idejnoj i estetskoj funkciji, on gubi sitnorealističku prolaznu namjenu i preobražava se u univerzalnu vrijednost koja se manifestuje aspektima svakodnevne egzistencije pojedinca, grupe ili društva u cjelini. Svakodnevni život u ovom romanu, oslobođen faktografske realnosti, otkriva nam obilje poetskih asocijacija koje naviru i koje se potvrđuju kao istine neraskidivo povezane sa suštinom opšteljudskog i savremenog egzistiranja. Jedna od vrijednih odlika ove knjige je i njena duhovitost. Pejzaž je vrlo rijedak, gotovo da ga i nema, tek u dva-tri slučaja, i dat je samo rečenicom-dvije. Stil Sanje Radulović uveliko je orginalan i zanimljiv, koloritan i živ. Ona zaokuplja pažnju čitaoca i drži je neoslabljenom do posljednje rečenice. Čini to s dubokim poznavanjem građe koju tretira sa nepatvorenim, vjerodostojnim literarnim nadahnućem". (Momčilo Spasojević, iz pogovora)

Kad ustane zamoli te da mu skuvaš kafu. Biraš lijepu šolju. Ne preveliku. Znaš koji omjer šećera i kafe je idealan. Paziš da voda ne proključa. Sipaš lagano uz rub čaše prije nego što dodaš mlijeko od dvanaest posto mliječne masti. Onda on pije kafu sam

riječi kojima će biti tijesno pa će pucati/ udah koji će trčati brže od izdaha/ želju kojoj nije ni vrijeme ni mjesto/ trenutak koje ne zna tablicu množenja/ prostor hladan sav od ćoškova/ stvari pred kojima ako dovoljno šutiš odaju tajne...

Kad imam tremu/ zamišljam da u publici sjede psi/ čitam/ (riječi/ su spomenici/ okrnjeni/ slomljeni/ nejaki/ prepušteni milosti)/ prvo se igramo rata/ osamdesete se kovrdžaju i krivudaju/ iznenada se probudimo...

Pričali smo s jednim čovjekom koji je pokušao da se ubije tri puta. Moraš čuti. Jebote, luda priča. Nakon što mu je žena umrla prvi put je pokušao da se ubije skokom s mosta. Stajao je na rubu. Mnogo prolaznika nije uopšte primjećivalo ništa neobično u njegovom ponašanju. Rekao je da ga je jedna djevojka čak zamolila da je fotografiše. Doktor smatra da mu je to fotkanje spasilo život

Osim čekanja poštara petkom nemam drugih obaveza. Zato na trijemu, zavaljen u stolicu, ostajem dok god mogu da podnesem glad. Poslije spavam. Sanjam da letim. Plivam. Trčim. Sve, i uvijek, u magli. Jedino vidim prugu. I čujem glas: Prati šine! Pojavljuju se na nevjerovatnih mjestima. Uvijek su mi iza leđa. Kreću se. Ja sam voz

Izlazi iz oblaka bez čovjekobrana/ iako zna da pljuštaće ponovo/ hvalisavci o uspješnosti,/ lažni moralisti o ispravnosti,/ zaljubljeni o važnosti francuskog poljupca

Voz se kretao tromo. Zastajkivao često. Ljudi su užurbano ulazili i izlazili. Čim je nastupila tišina, iz straha da ne nastavi priču o sinu i hrani, upitala sam je hoće li cigaretu. Nadala sam se da će početi da priča o štetnosti pušenja ili nečemu sličnom, ali ona je rekla: ne pušim. Ali moj sin, on puši. A ja sam se ponovo ugrizla za jezik. I držala sam ga za zubima do posljednjeg stajališta

Okružena ljudima/ koji su ustajala voda/ postajem kamenje/ (potonem kad me ubace u sebe)/ Hoću da budem mačka...

Priča “Amerika (ni)je rad i znoj» prvonagrađena je na konkursu «357» koji su raspisali časopis „Književne vertikale“ i biblioteke „Vertikale“ i „Virtuelne vertikale“