Tekstovi autora: Dragan Markovina

Asku 01 S

Jugoslavija u Hrvatskoj 1918-2018: Od euforije do tabua (2)

Kolika je i kakva je krivnja SKJ za raspad zemlje?

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja
Studenti

Jugoslavija u Hrvatskoj 1918-2018: Od euforije do tabua

Između avangarde i nacionalizma: 1968. i 1971.

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja
Astulic 03 S

Đorđe Matić, Tajne veze (Sandorf 2017)

O Štuliću i težacima s dalmatinskih otoka

U "Tajnim vezama" Matić primarno piše o muzici i o pjesmama, njihovim autorima i potonulim idolima, ali iza te fasade zapravo piše o jednoj velikoj i potonuloj kulturi, o egzilima i općoj melankoliji ovdašnjeg svijeta
Sarajevorat 02 S

Višestruka godišnjica

Svi naši šesti aprili

Simbolika 6. aprila bitno je vezana i uz posljednji rat u Bosni i Hercegovini, budući da je tog dana ta zemlja međunarodno priznata od strane tadašnje Europske Zajednice, a današnje Europske Unije, a istog dana je u dva najveća i simbolički najbitnija grada, Sarajevu i Mostaru, počeo istinski rat. Točnije počeo je napad ostataka JNA i srpskih nacionalističkih snaga na civilno stanovništvo koje je ostalo živjeti u dijelovima oba grada koje ovi nisu kontrolirali i na samu ideju života u urbanoj sredini kao takvog
Astulic 04 S

Povijest poraženih: Kapitulacija pred užasom i duh otpora

Johnny Štulić, muzičar koji je izgubio svoju domovinu

Kad je postalo očito da Jugoslavija srlja u propast, Štulić je 1991. u Sarajevu snimio album Sevdah za Paulu Horvat, koji je 1995. objavila beogradska Komuna. U Sarajevu je te 1991. snimio i dokumentarni film Das ist Johnny u kojem je najupečatljiviji moment kada promatra Sarajevo s prozora hotelske sobe i zaključuje kako će uskoro sve to gorjeti. Nakon toga se 1995. pojavio u Beogradu gdje je završio novi album Anali i na sajmu knjiga promovirao knjigu Božanska Ilijada. To je bio njegov zadnji posjet jugoslavenskom prostoru. Štulić već dvadeset godina živi u Nizozemskoj bez državljanstva, u teškoj materijalnoj situaciji, iako učestalo dobiva ponude za jugoslavensku turneju od koje bi mogao zaraditi mnogo novca. Čini se da je izabrao ulogu vječnog apatrida, ali to ne mora biti posve točno. Veliki umjetnik je naprosto zbog tolike količine nasilja i raspada zemlje zgrožen napustio svoju zemlju bez misli o povratku
Vuk Perišić

Vuk Perišić, Od Weimara do Vardara (Fraktura, 2015)

Esejist unutrašnjeg egzila

Teško je pronaći autora koji je tako vjerno dekonstruirao Dobricu Ćosića i njegovo djelovanje poput ovdje promatranog autora, što jednako vrijedi za specifičnost Perišićeve analize pozicije i djelovanja Miroslava Krleže. Imajući u vidu upravo analizu djelovanja Miroslava Krleže, ali i autorovu analizu uzroka i procesa raspada Jugoslavije, uočit ćemo nešto što ima malokoji autor. Perišić je naime netko tko je u stanju posve iznenaditi čitatelja, čak i onda kad mu se čini da sjajno poznaje autora
Mostarr 01 S

Povratak u rodni Mostar

Sve što je ovdje postojalo zauvijek se rasulo i nestalo

Parkiram ispred zgrade pa uđem kroz otvoreni haustor, preskočim vreće s pijeskom i popnem se izrešetanim stubištem do mog nekadašnjeg stana na trećem spratu. Sačuvao sam ključeve naravno, iako mi ni za što više ne služe. Moja zgrada je otvorena, ona je ‘porto franco’ u punom svom značenju i ona je jedini dom. Ta četiri zida, unutar kojih noćim u vreći za spavanje kad dođem, dok slušam Neretvu, predstavljaju jedino mjesto na svijetu koje mogu zvati svojim