Tekstovi autora: Jovan Hristić

Tongua1

Kada i kako ćemo izaći?

U košnici smo jezika, reči zuje oko nas

Nećemo ući u epohu ćutanja – kamo sreće da uđemo – ući ćemo u epohu (već smo u njoj) brbljanja. Govoriti, govoriti, govoriti da se ne bi nestalo; to je motto modernog vremena, melanholični motto izgubljenih stvari koje su još samo aveti na rubovima našeg horizonta.
Zlarin2

Kiša na pučini

Jovan Hristić: Ostrva

Ne putujemo li zato što nam jedan život nije dovoljan, i nije li svako putovanje po jedan mogući život, koji se otvara pred nama? (Jovan Hristić)
Stare knjige

Nema boljeg učitelja književnosti od antikvarnice

Elegija o antikvarnici

To su tužne knjige. Čovek ih gleda – nema potrebe da ih uzme u ruke – i nehotice misli na one koji su ih napisali: šta je sada sa njima? Šta rade? Jesu li napisali još nešto? Najstrašnija pitanja koja se mogu postaviti knjizi
More 06 S

Rađanje apsolutne lepote

Čovek Sredozemlja

Čovek Sredozemlja uglavnom nije vajan morem, vazduhom i suncem kao što to mi, Hiperborejci verujemo. On je odgojen u polutamnim sobama punim ustajalog vazduha i kiselkastog mirisa znoja i kuhinje, u sobama u kojima su prozori tokom čitavog dana zatvoreni i otvaraju se samo na po časak ujutro i uveče: dok dan još nije postao suviše topao, i – kad umine vrućina dana – dok veče još nije postalo suviše hladno
More 04 S

Zaklopim knjigu, i vidim seljake koji su došli

Došlo je leto

A kada se ukrcaju u čamce, i zvuk motora nestane za njima,/ nastavljam da čitam Homera i slušam vetar što će se začas
Dalmacija

Kome nije muka od onog što jeste?

Čemu putovati

Ne putujemo li zato što nam jedan život nije dovoljan, i nije li svako putovanje po jedan mogući život, koji se otvara pred nama? Uvek mi se činilo da bih sad, u Rimu ili Carigradu, Atini ili Aleksandriji, mogao da započnem neki drugi život, kao da se ništa nije dogodilo, kao da mi neki svemoćni duh kaže: evo, počni iz početka, ovde, odmah. I taj drugi život tek što nije započeo, dovoljno je malo zaboraviti se u nekoj ulici, na nekom trgu, na terasi neke kafane: stvari nemaju nikakvu težinu, zašto bi je naš život imao?
LAss 01 S

Lastovo, poslednja luka

Tajanstveno ostrvo

Bili smo sami na moru, a ispred nas videlo se jedno ostrvo, tačnije rečeno senka u zalasku sunca. Ta senka imala je nečeg pretećeg. Njen obris se od jednog visokog vrha nazubljeno spuštao do morske površine. Plovili smo ka toj senci, i ona je postajala sve veća i veća, i – kako se sunce bližilo zalazu – sve tamnija i tamnija, kao da želi da nam zatvori svaki prolaz