Tekstovi autora: Bekim Sejranović

Zima je bila. Onda davno. Kada je snijeg još uvijek uspijevao napadati do mojih koljena. Te zime snijeg je bio velik. I dubok. I nije se moglo reći kakav. Vlažan. Ili prhak. Ali bio je bijel. U to sam gotovo potpuno siguran. Bila je to prva godina bez roditelja. Bioloških. Ili možda i nije bila prva. Ali bila je zima. Hladna. I dosadna...

Sjedim za pisaćim stolom u svojoj sobi u Oslu i pokušavam napisati pismo svom ocu. Danas mu je rođendan, nije bilo greške, samo nisam znao koliko mu je godina. Šezdeset dvije ili šezdeset tri. A nije ni bilo bitno, nego eto… Ne znam što da mu napišem nakon svih ovih godina. I zašto osjećam da bih trebao napisati išta više od minimalističke rođendanske čestitke? Možda zato što mi je platio avionsku kartu do Melbournea?

Jadnika iz Hrvatske kojeg su uhitili čeka najmanje pola godine robije. Nisam mu vidio lica, jer sam prevodio pre­ko telefona, ali mogao sam ga zamisliti. Mršav, proćelav i prestrašen. Govori kako je u Hrvatskoj nakon ljetne sezo­ne ostao bez posla i javio se na oglas u Plavom oglasniku u Zagrebu. Tražili su vozača kamiona u Švedskoj. Plaća: tristo eura tjedno. Zvučalo mu primamljivo, ima djevojku i želio se oženiti s tim parama. „Mislil sam delat dva meseca i onda se doma ženit“, govorio je skoro kroz suze. Poslije su mu do­pustili da nazove zaručnicu u Varaždinu i da joj kaže da je zaglavio. Ja sam morao policajcima prevoditi njihov razgovor jer uhićenik nije smio spominjati ništa oko vlastita slučaja. Da ne bi, tobože, odao neku tajnu i tako ih onemogućio da uhvate „veliku ribu“, odnosno tipa koji je sve to organizirao.

Preko puta naših kuća, Dinine i moje, odnosno s druge strane ulice, živjela je baba Anđa, sama otkad znam za nju. Bila je dobra, vedre naravi, a mi, dječaci iz ulice, često bi joj pomagali, išli po kruh, mlijeko i cigarete. Imala je ona i podrum u koji si uvijek mogao ući s vanjske strane, kroz jedan niski prozor. Često sam se tu znao sakriti kada bismo igrali žmire, ali nikad sâm, jer me bilo strah. Hvatala bi me neka nelagoda, skoro jeza, jer se unutra, naslonjen uspravno uz zid u kutu, nalazio nadgrobni križ s njezinim imenom i godinom rođenja. Godina smrti dopisana je nekoliko godi­na nakon ovog događaja

Tad se nešto u toj krupnoj i visokoj ženi pokrenu. Kao u pravih bogova iz njenih očiju sijevnuše munje dok je silazila niz stepenice.

S Plesa sam trećeg kolovoza devedeset treće odletio u Norvešku vjerujući kako ću se vratiti najkasnije do Nove godine. I tako i bi. Samo sam falio pet-šest godina. I taj povratak možda nije zapravo ni bio povratak, nego prije odlazak iz Osla. Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim u Oslo i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, kamo odlazim, a kamo dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat

Agencijska vest bila je šokantna: „Nakon kratke i teške bolesti, 21. maja u 48. godini života iznenada je preminuo istaknuti književnik i književni prevodilac Bekim Sejranović“. Jedan od najtalentovanih pisaca na prostoru bivše Jugoslavije rođen je u Brčkom 1972. godine. Studirao je i živeo u Rijeci, a od 1993. godine živeo u Oslu, gde je na Istorijsko-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslovenske književnosti. Autor je knjige kratkih priča “Fasung", kao i romana “Nigdje niotkuda", “Ljepši kraj", “Sandale", “Tvoj sin Huckleberry Finn" i “Dnevnik jednog nomada". Za roman “Nigdje niotkuda" 2009. godine dobio je nagradu “Meša Selimović". Romani i kratke priče prevedeni su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenački, makedonski, nemački, češki, italijanski i poljski. Redakcija XXZ će nastaviti da objavljuje Sejranovićeve priče, jer je to najmanje što možemo da učinimo za čoveka koji je ostavio jedinstven, dubok trag u prozi, stalno se suočavajući s užasima rata koji su ga pratili u stopu, sve do njegove prerane smrti