Tekstovi autora: Miroslav Krleža

Teško je to meni kazat. Tribalo bi odvojit film od televizijskih serija, jer one su daleko popularnije. Televizija je ta koja daje popularnost glumcu. U ono vrime kada san ja započinjao s glumačkom karijerom, a bilo je to s početka šezdesetih, onda je film bija jako popularan kod ljudi. Bilo je malo ljudi koji su imali televiziju, i glumci su letili iz filmova ka’ popularne osobe. Ali kasnije, kada je televizija došla, kada se proširila i postala dostupna svima, onda je ona to preuzela i televizijski glumci su bili znatno popularniji. Ne, ne mogu van kazat jedan film ili ulogu, ali kad bi bira između filmova, onda bi izbor pa na one filmove koje sam radija s Antunom Vrdoljakom. Te filmove bi stavija isprid svih jer su snimani po dobroj literaturi. Vrdoljak se uvik naslanja na dobre pisce, na Marinkovića, Šibla, Krležu...A što se televizijskih serija tiče, tu su „Malo misto“ i „Velo misto“, dvi serije koje su izbacile u prvi plan ne samo mene nego gotovo sve glumce koji su se pojavili. A znate i sami šta je učinija Roko i Meštar. I „Kapelski kresovi“, to je bila popularna serija, u kojoj san igra. Tako san ti ja lipo, kume moj, pokrija cili teritorij Hrvatske, cili teren. I bićedu me zato ove godine pozvali da buden prešidente žirija na filmskom festivalu u Puli. (Razgovor sa Borisom Dvornikom iz 1996. godine)

Nepoznat Netko donio je Jesen/ na srebrnom pladnju/ u sobu:/ grožđe i kruške, jabuke i smokve...

Glasovi su tupi i silno i prazno zvone, bijeda je naša jasnija i veća kad nema sedmerostruke laži boja, i sve je samo ledeno i sivo

Godina nova kolje Godinu staru./ O, u New Yorku, Genovi i Hong Kongu/ sad sve sirene usidrenih lađa/ viču,/ i sve antene sad, u ovaj čas, pregršti siplju modrih iskara/ po pojasima svih merdijana

Tu sanjaju te žene starih slika,/ Ljubovce Oblaka i Rutavog Bika!/ O, mnogo tajne ima u kretnji golog lika

Sjedimo po krčmama i gledamo sami u sebe, pijemo i govorimo advokatski u obranu svojih vlastitih nesposobnosti i o sredini, o glupim malograđanima u malenom provincijalnom gradu, o odvratnosti spram piskaranja kao produciranja robe, o jalovosti svakog napora, o nekoj divnoj mjesečarskoj gesti što ruši čovjeka sa vrha tornja, o zrakoplovstvu i o spasu u formulama, o pomanjkanju volje za obnovom, i tako sjedimo po krčmama i govorimo, a naš je govor pjesma umora, pjesma tuge i pjesma nesposobnosti. Htjeli bismo biti plivači protiv struje i htjeli bismo da porastemo, kao hrast na ravnici

Nema dana da ne razmišljam o njemu. Bio je kartaš prvog reda, njega je u životu karta uvijek dobro išla. U rat protiv Hitlera, goloruk, pa uspjeti! Staljinu reći ne i održati se! I još hiljade i hiljade kasnijih uspjeha i pobjeda njegovih koje sam ja zapamtio u svom ‘kratkom životu’

Osjeća se u zatvorenoj sobi gibanje među predmetima. Jedna muha zuji i u širokim talasima razlijeva sjećanje na sunčane podnevne proplanke sa kojih su pucali veliki izgledi. To je hip večernji kada se javlja misao na mrtve. Oni su prije nas u ovoj sobi živjeli, disali, očekivali događaje, a danas ih nema. Za ove iste kvake su hvatali, a ovi isti parketi škriputali su pod njinom težinom, a danas im lica gasnu po fotografijama

Na krovu kuće naše pjeva crni ćuk, i bijesovi se biju u dušama ljudi; na krovu kuće naše Smrt svoju pjesmu gudi, a nad kućom našom gori zvjezdan luk

Oko mene klepetali su sebeljubivi kosturi mojih bližnjih, ja sam se od vremena na vrijeme uzrujavao na sudbenim raspravama kao pravni zastupnik svoga poslodavca, u pravednoj obrani kartelskih takozvanih kolektivnih interesa, u stvarima Domaćinskijevih produkata, naslijedio sam od jednoga svog daljnjeg rođaka vrlo lijep vinograd s drvenim ljetnikovcem, živio sam u dosadnom obiteljskom krugu svoje gospođe, kćerke jednog ograničenog ljekarnika iz provincije, koji je svojim ljekovitim čajem za probavu iskvario crijeva čitavom jednom pokoljenju i tim istim čajem sagradio tri trokatnice u našem gradu, stanovao sam u lijepom, sunčanom, reprezentativnom stanu s balkonom u jednoj od tih čajnoprobavnih trokatnica (koja je bila moje vlasništvo, jer mi je apotekar poklonio tu kuću u znak svoje naročite simpatije), družio sam se na crti nekih ženinih rođakinja s višim činovnicima našeg činovničkog stroja, i, živeći tako potpuno kućev-lasnički, činovnički, kretao sam se u krugu isto takvih činovnika kućevlasnika, ne baveći se – dakako – našom domaćom vulgarnom politikom...

Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično

Ja čujem glas tvoj, tvoj čujem sad ja glas./ To glupa neka pest oborila je nas,/ ti pao si i s tobom razdrti su pali/ djetinjstva našeg bijeli stjegovi...

Tu na rubu postelje, u krznu, ljubazna, draga,/ Gospođa strana, tiha, s kretnjama voštanim, blaga./ Njeno se bijelo lice miče u sjaju na svijeći./ Bolest je ponijela sobu ko sivo oblačno jedro i soba plovi ko lađa

Ideal hoće li bijeli, prezen i popljuvan, gol,/ razapet biti dovijek?/ U krvavom uzničkom svjetlu crvene pandurske/ lampe,/ što može hrvatski čovjek/ na Evropski Veliki Petak?

Dobro te čujem, saputniče stari, svjedoče tihih samotnih minuta,/ Kada sam sâm sa sobom, a ti se u meni mičeš./ Ti često iz mene iza glasa vičeš/ Na tužnom putu našeg križnog puta