Tekstovi autora: Miroslav Krleža

Balz1

Kad smo u žensko meso zagrizli svoje zube

Srce

Dobro te čujem, saputniče stari, svjedoče tihih samotnih minuta,/ Kada sam sâm sa sobom, a ti se u meni mičeš./ Ti često iz mene iza glasa vičeš/ Na tužnom putu našeg križnog puta
Aatk 14 S

Stara škola književne kritike (3)

Panorama puna sablasnih prizora

U doba kad se književna kritika polako pretvara u hobi, svakosedmičnu disciplinu automata, pomalo i unosnu, u jednu pristojnu i svekorektnu akrobatiku, donosimo vam serijal književnih kritika koje su pisali jugoslovenski avangardisti (poznati i kao modernisti) u prvim decenijama prošlog vijeka. Te kritike ostaju vrijedne čitanja i pažnje i danas, ne samo zato što su u međuvremenu ti kritičari postali najveći pisci na našem jeziku, nego i zato što pokazuju kako se u to vrijeme bespoštedno i vidovito pisalo i o najvećim i najpriznatijim imenima naše književnosti koja su do danas ostala gotovo nedodirljiva. Također, sljedeći serijal bi mogao barem poljuljati blesavu opoziciju pisac - kritičar, po kojoj je pisac bogomdani odabranik koji knjige piše i sastavlja a kritičar neka efemerna ličnost koja postoji da te knjige kritikuje, jer Matoš, Ujević, Krleža, Crnjanski, Ristić, Vinaver se ispostavljaju kao kritičari bolji od samih kritičara, a Milan Bogdanović, kao čisti kritik, misli o literaturi lucidnije nego svi današnji romansijeri zajedno. Pisane neobavezno i kao usput, opušteno, bez jasnog sistema vrednovanja, često u jakom polemičkom afektu i subjektivno-nepravedno, bez ikakve pretenzije ka estetičkom zakonodavstvu i zavođenju reda, kritike ovih mađioničara i književnih svaštara donose pregršt razbacanih i tek natuknutih opažanja o djelima, čiju lucidnost u raskrivanju kritikovanih djela ne mogu doseći buljuci profesora i docenata po našim katedrama koji već godinama sklapaju svoje studije koje, navodno, imaju glavu i rep. Otud nije čudno da se o tim esejima i kritikama po tim katedrama mnogo i ne zna, profesori o njima i ne govore i ne poznajući ih, a onaj koji bi bacao pred njih neka od ovih sugestivnih primječanija jednak je onome koji je onomad prosipao biserje pred svinje.
Ccbb 01 S

Karl Kraus protiv laži ratnih zbivanja

Posljednji dani čovječanstva, opet

Problem književnog izraza bio je i ostao: kako da se suvremena tragedija operetne stvarnosti donese ne¬patvoreno, istinito i zbiljski? Karl Kraus je to pitanje riješio: citatom. On je citirao nepatvorenu stvarnost i prilijepio je u svoj ratni album kao izrezak iz jednog kriminalnog vremena. U tim izrescima ima humora, ali taj humor, to je "vlastito predbacivanje samome sebi, što nije poludio kod svoga tdravoga mozga kao svjedok savremenih stvari i događaja". U tom i takvom citiranju ima šopenhauerovske romantične mržnje na sve što je ljudsko, a oštrina toga gledanja ostala je bez takmaca.
Flow 02 S

Žene na kiši

Djeca koja rastu za nove pokolje

Zašto čekaju te žene na kiši i na vjetru i zašto se pate? Zašto plaču te udovice na kiši i zašto tako gluhonijemo pokapaju svoje vlastito meso, te ratne majke, promatrajući sprovod svoje djece kao u snu? Zato zar, da se probijaju kroz ove bolesne ma­gle, da požderu još koju mrvu i zatuku po koje živinče i da mu poloču krv (na kakav veliki svetac, koji je crveno zapisan u kalendaru), a onda da klonu, žute i krezube i isprebijane, pa da ih zabiju u sanduk i bace u ilovaču gnjecavu i mokru.
Grobz 01 S

Antiratna akcija (9)

Rat

Poezija pisana na srpskom jeziku nakon Prvog svetskog rata uključuje pesme Miloša Crnjanskog, Dušana Vasiljeva, Rastka Petrovića, Krleže, te drugih, a služi nam da se podsetimo da vojnički pokliči i oficirske naredbe nisu jedini glasovi koji su se ovde čuli, i da postoje još neke boje na ovom svetu osim sivomaslinaste.
Nara 01 S

Gdje smo i kako smo

Crna smrt drži čitavu Ev­ropu u svojim zubima

Stupovi i kolumne evropske civilizacije ni­su sazdani od porfira nego od ljudskih lubanja, a da­našnje evropske turnire prikazivati kao viteške zabave kada su svi kašteli i tornjevi okićeni zastavama, a gra­dovi, sagovi, lampioni, pobjede, svjetiljke, buktinje, ide­je, religije, ratovi i idejni izgledi nisu drugo do divne dekoracije životne dinamike, to je stopostotna romanti­ka i falsifikat stvarnosti isto tako kao što je romantika da se umirući ljudi tješe prekogrobnim radostima koje nas stalno čekaju... Mi umiremo, a nas uvjeravaju da se nad nama rastvara nebo puno najčudestvenijih ljepota! Mi gladujemo i krvarimo po tijesnim i mračnim i beziz­laznim ulicama evropske sadašnjosti, a nama krasnoslove da će jednoga dana po sunčanim bulevarima naše ci­vilizacije cvjetati danas nama još nepoznati cvjetovi.
Apokrr 07 S

Antiratna akcija (3)

Hiljadu devet stotina i sedamnaesti katolički Uskrs

Poezija pisana na srpskom jeziku nakon Prvog svetskog rata uključuje pesme Miloša Crnjanskog, Dušana Vasiljeva, Rastka Petrovića, Krleže, te drugih, a služi nam da se podsetimo da vojnički pokliči i oficirske naredbe nisu jedini glasovi koji su se ovde čuli, i da postoje još neke boje na ovom svetu osim sivomaslinaste.
Popeje1

Krležina pisma

Molim sprovod bez svećenika, bez vijenaca i bez govora

Crkve moskovske /četrdeset puta po četrdeset/ zatvorene su. Ikone skinute. Izlaze ateistički listovi. Štampa stoji nad evropejskom po smeru. Prosjaka (tih ruskih historijskih pojava) imade manje nego u Berlinu. Slastičarnice, trgovine cvećem, svilom i vinom pune. Kavana nema. Hoteli, trgovine i veliki magazini, sve je to državno kao i cirkusi i željeznice. Ja stanujem privatno dobro i dobro se hranim.
Labudis 01 S

Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca

Noć u provinciji

Sve je gluho. Potom opet lavež počima./ Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,/ psi laju glupo, krvavo i uludo/ na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene
Ccbb2

Taj će dečko svršiti na križu

Jeruzalemski dijalog

Pjesma prvi put objavljena u Srpskom književnom glasniku, 1931, knj. XXXIV, br. 3, pod zajedničkim nazivom Pet pjesama. Nije objavljena u knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937), nego tek 1949. u zbirci Lirika (Zagreb 1949), te kao dio ciklusa Ranjavi motivi u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Koristeći se novozavjetnom pričom o porijeklu i djelima Isusa Nazarećanina, Krleža ispisuje satiričnu pjesmu o izmišljenom gradskom huncutu čije se porijeklo poklapa s vulgariziranom verzijom porijekla Isusa Krista.
Duci1

Nevjerojatan doživljaj jednog hipohondra

Pogreb Jovana Dučića

To je umro Gavrilović, a onaj nevjerojatni uvodnik napisao je Dučić. Nevjerojatno ali istinito! Napokon, svejedno. Onoga dana kada Jovan Dučić doista bude u Sabornoj crkvi ležao u diplomatskoj gali, već potamnio pod ikonom za cjelivanje i diplomatskom špadom, sigurno je da će »Politika« štampati uvodnik o velikoj i neoborivoj monarhiji, dubokoj rasnosti, o našoj filozofiji, o misiji Beograda međurasno neprobuđenima, heroldu velike afirmacije našeg rasnog kapaciteta, o velikom nosiocu odlika naše rase koji je bio u Londonu Englez, a u Zagrebu Zagrepčanin - Kozmopolit
Stalj 02 S

Moj život s Titom (8)

Prije­te nam umorstvom u ime staljinizma

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.
Milkz 02 S

Balade Petrice Kerempuha: Khevenhiller

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,/ da muž mora iti festunge graditi,/ bedeme kopati i morta nositi,/ z repom podvinutim kakti kusa biti./ Kmet ne zna zakaj tak baš mora biti,/ da su kmeti gladni, a tabornjiki siti
Stalj 01 S

Moj život s Titom (7)

Protiv kampanje Informbiroa

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.
Titaa 02 S

Moj život s Titom (6)

Izbor za počasnog člana JAZU

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko "sukoba na ljevici" tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog "Pečata" za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin "Dijalektički antibarbarus". U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u "Plamenu". To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio. Krležine tekstove o Titu donosimo u nekoliko nastavaka.