Tekstovi autora: Miroslav Krleža

Run 01 S

O ljudskoj pameti (2)

Ljudi se progone uzajamno

Oko mene klepetali su sebeljubivi kosturi mojih bližnjih, ja sam se od vremena na vrijeme uzrujavao na sudbenim raspravama kao pravni zastupnik svoga poslodavca, u pravednoj obrani kartelskih takozvanih kolektivnih interesa, u stvarima Domaćinskijevih produkata, naslijedio sam od jednoga svog daljnjeg rođaka vrlo lijep vinograd s drvenim ljetnikovcem, živio sam u dosadnom obiteljskom krugu svoje gospođe, kćerke jednog ograničenog ljekarnika iz provincije, koji je svojim ljekovitim čajem za probavu iskvario crijeva čitavom jednom pokoljenju i tim istim čajem sagradio tri trokatnice u našem gradu, stanovao sam u lijepom, sunčanom, reprezentativnom stanu s balkonom u jednoj od tih čajnoprobavnih trokatnica (koja je bila moje vlasništvo, jer mi je apotekar poklonio tu kuću u znak svoje naročite simpatije), družio sam se na crti nekih ženinih rođakinja s višim činovnicima našeg činovničkog stroja, i, živeći tako potpuno kućev-lasnički, činovnički, kretao sam se u krugu isto takvih činovnika kućevlasnika, ne baveći se – dakako – našom domaćom vulgarnom politikom...
Brainna 01 S

O ljudskoj pameti (1)

Glupost ne da čovjeku da otputuje na zvijezde

Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično
Plam1

Čudna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijeća

Pjesma mrtvom čovjeku

Ja čujem glas tvoj, tvoj čujem sad ja glas./ To glupa neka pest oborila je nas,/ ti pao si i s tobom razdrti su pali/ djetinjstva našeg bijeli stjegovi...
Bolnic 09 S

Putuje soba, putuje pokućstvo trulo

Gospođa u posjeti kod bolesnog djeteta svoje sluškinje

Tu na rubu postelje, u krznu, ljubazna, draga,/ Gospođa strana, tiha, s kretnjama voštanim, blaga./ Njeno se bijelo lice miče u sjaju na svijeći./ Bolest je ponijela sobu ko sivo oblačno jedro i soba plovi ko lađa
Eggija1

O, Veliko Bezglavo Nešto

Veliki petak godine Hiljadu devet stotina i devetnaeste

Ideal hoće li bijeli, prezen i popljuvan, gol,/ razapet biti dovijek?/ U krvavom uzničkom svjetlu crvene pandurske/ lampe,/ što može hrvatski čovjek/ na Evropski Veliki Petak?
Balz1

Kad smo u žensko meso zagrizli svoje zube

Srce

Dobro te čujem, saputniče stari, svjedoče tihih samotnih minuta,/ Kada sam sâm sa sobom, a ti se u meni mičeš./ Ti često iz mene iza glasa vičeš/ Na tužnom putu našeg križnog puta
Aatk 14 S

Stara škola književne kritike (3)

Panorama puna sablasnih prizora

U doba kad se književna kritika polako pretvara u hobi, svakosedmičnu disciplinu automata, pomalo i unosnu, u jednu pristojnu i svekorektnu akrobatiku, donosimo vam serijal književnih kritika koje su pisali jugoslovenski avangardisti (poznati i kao modernisti) u prvim decenijama prošlog vijeka. Te kritike ostaju vrijedne čitanja i pažnje i danas, ne samo zato što su u međuvremenu ti kritičari postali najveći pisci na našem jeziku, nego i zato što pokazuju kako se u to vrijeme bespoštedno i vidovito pisalo i o najvećim i najpriznatijim imenima naše književnosti koja su do danas ostala gotovo nedodirljiva. Također, sljedeći serijal bi mogao barem poljuljati blesavu opoziciju pisac - kritičar, po kojoj je pisac bogomdani odabranik koji knjige piše i sastavlja a kritičar neka efemerna ličnost koja postoji da te knjige kritikuje, jer Matoš, Ujević, Krleža, Crnjanski, Ristić, Vinaver se ispostavljaju kao kritičari bolji od samih kritičara, a Milan Bogdanović, kao čisti kritik, misli o literaturi lucidnije nego svi današnji romansijeri zajedno. Pisane neobavezno i kao usput, opušteno, bez jasnog sistema vrednovanja, često u jakom polemičkom afektu i subjektivno-nepravedno, bez ikakve pretenzije ka estetičkom zakonodavstvu i zavođenju reda, kritike ovih mađioničara i književnih svaštara donose pregršt razbacanih i tek natuknutih opažanja o djelima, čiju lucidnost u raskrivanju kritikovanih djela ne mogu doseći buljuci profesora i docenata po našim katedrama koji već godinama sklapaju svoje studije koje, navodno, imaju glavu i rep. Otud nije čudno da se o tim esejima i kritikama po tim katedrama mnogo i ne zna, profesori o njima i ne govore i ne poznajući ih, a onaj koji bi bacao pred njih neka od ovih sugestivnih primječanija jednak je onome koji je onomad prosipao biserje pred svinje.
Ccbb 01 S

Karl Kraus protiv laži ratnih zbivanja

Posljednji dani čovječanstva, opet

Problem književnog izraza bio je i ostao: kako da se suvremena tragedija operetne stvarnosti donese ne¬patvoreno, istinito i zbiljski? Karl Kraus je to pitanje riješio: citatom. On je citirao nepatvorenu stvarnost i prilijepio je u svoj ratni album kao izrezak iz jednog kriminalnog vremena. U tim izrescima ima humora, ali taj humor, to je "vlastito predbacivanje samome sebi, što nije poludio kod svoga tdravoga mozga kao svjedok savremenih stvari i događaja". U tom i takvom citiranju ima šopenhauerovske romantične mržnje na sve što je ljudsko, a oštrina toga gledanja ostala je bez takmaca.
Flow 02 S

Žene na kiši

Djeca koja rastu za nove pokolje

Zašto čekaju te žene na kiši i na vjetru i zašto se pate? Zašto plaču te udovice na kiši i zašto tako gluhonijemo pokapaju svoje vlastito meso, te ratne majke, promatrajući sprovod svoje djece kao u snu? Zato zar, da se probijaju kroz ove bolesne ma­gle, da požderu još koju mrvu i zatuku po koje živinče i da mu poloču krv (na kakav veliki svetac, koji je crveno zapisan u kalendaru), a onda da klonu, žute i krezube i isprebijane, pa da ih zabiju u sanduk i bace u ilovaču gnjecavu i mokru.
Grobz 01 S

Antiratna akcija (9)

Rat

Poezija pisana na srpskom jeziku nakon Prvog svetskog rata uključuje pesme Miloša Crnjanskog, Dušana Vasiljeva, Rastka Petrovića, Krleže, te drugih, a služi nam da se podsetimo da vojnički pokliči i oficirske naredbe nisu jedini glasovi koji su se ovde čuli, i da postoje još neke boje na ovom svetu osim sivomaslinaste.
Nara 01 S

Gdje smo i kako smo

Crna smrt drži čitavu Ev­ropu u svojim zubima

Stupovi i kolumne evropske civilizacije ni­su sazdani od porfira nego od ljudskih lubanja, a da­našnje evropske turnire prikazivati kao viteške zabave kada su svi kašteli i tornjevi okićeni zastavama, a gra­dovi, sagovi, lampioni, pobjede, svjetiljke, buktinje, ide­je, religije, ratovi i idejni izgledi nisu drugo do divne dekoracije životne dinamike, to je stopostotna romanti­ka i falsifikat stvarnosti isto tako kao što je romantika da se umirući ljudi tješe prekogrobnim radostima koje nas stalno čekaju... Mi umiremo, a nas uvjeravaju da se nad nama rastvara nebo puno najčudestvenijih ljepota! Mi gladujemo i krvarimo po tijesnim i mračnim i beziz­laznim ulicama evropske sadašnjosti, a nama krasnoslove da će jednoga dana po sunčanim bulevarima naše ci­vilizacije cvjetati danas nama još nepoznati cvjetovi.
Apokrr 07 S

Antiratna akcija (3)

Hiljadu devet stotina i sedamnaesti katolički Uskrs

Poezija pisana na srpskom jeziku nakon Prvog svetskog rata uključuje pesme Miloša Crnjanskog, Dušana Vasiljeva, Rastka Petrovića, Krleže, te drugih, a služi nam da se podsetimo da vojnički pokliči i oficirske naredbe nisu jedini glasovi koji su se ovde čuli, i da postoje još neke boje na ovom svetu osim sivomaslinaste.
Popeje1

Krležina pisma

Molim sprovod bez svećenika, bez vijenaca i bez govora

Crkve moskovske /četrdeset puta po četrdeset/ zatvorene su. Ikone skinute. Izlaze ateistički listovi. Štampa stoji nad evropejskom po smeru. Prosjaka (tih ruskih historijskih pojava) imade manje nego u Berlinu. Slastičarnice, trgovine cvećem, svilom i vinom pune. Kavana nema. Hoteli, trgovine i veliki magazini, sve je to državno kao i cirkusi i željeznice. Ja stanujem privatno dobro i dobro se hranim.
Labudis 01 S

Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca

Noć u provinciji

Sve je gluho. Potom opet lavež počima./ Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,/ psi laju glupo, krvavo i uludo/ na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene
Ccbb2

Taj će dečko svršiti na križu

Jeruzalemski dijalog

Pjesma prvi put objavljena u Srpskom književnom glasniku, 1931, knj. XXXIV, br. 3, pod zajedničkim nazivom Pet pjesama. Nije objavljena u knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937), nego tek 1949. u zbirci Lirika (Zagreb 1949), te kao dio ciklusa Ranjavi motivi u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Koristeći se novozavjetnom pričom o porijeklu i djelima Isusa Nazarećanina, Krleža ispisuje satiričnu pjesmu o izmišljenom gradskom huncutu čije se porijeklo poklapa s vulgariziranom verzijom porijekla Isusa Krista.