Tekstovi autora: Jasna Jasna Žmak

Sjećanja su bljeskovita, ali upečatljiva. Učionica u osnovnoj školi, vrijeme velikog ili malog odmora, idemo u četvrti ili peti razred, imamo devet ili deset godina. Sjedim sama u klupi, okružena grupom dječaka iz razreda koji mi skandiraju: Muškardin, muškardin! Kad bih imala izbora, pravila bih se da ih ne čujem, ovako samo stoički primam njihove uvrede.

Ne sjećam se kako sam točno prvi puta “doplivala” do radova Hilde Atalanta, to su vjerojatno bili neki čudni putevi interneta, ali i dalje pamtim kombinaciju ushita i nevjerice s kojima sam reagirala na njene ilustracije. Moja reakcija zapravo je bila kombinacija pitanja “gdje si bila cijelog mog života?” i uzvika “želim reći cijelom svijetu da postojiš!”. Ovaj intervju pokušaj je da barem jednom malom dijelu svijeta koji to možda još ne zna kažem da postoji.

Ispostavilo se naime da, iako se na prvi pogled čini da je djevičanstvo “privatna, prirodna i očita” stvar, na drugi pogled postaje jasno da je riječ o “javnom, konstruiranom i nevidljivom” fenomenu, kako navodi Tamar Jeffers McDonald, urednica knjige Virgin Territory o reprezentaciji nevinosti na filmu i jedna od rijetkih teoretičarki koje su se teorijski bavile ovom temom. A to posljedično znači da ne postoji jedna, jedinstvena i egzaktna definicija djevičanstva, već se one razlikuju ovisno o polju u kojemu se o njemu govori