Tekstovi autora: Miloš Crnjanski

Crrn 02 S

Seobe

Miloš Crnjanski: Neshvatljivo je to ljudskom umu

Tamo, kud su Isakoviči i taj Soldatenvolk otišli, kao i toliki njihovi sunarodnici, koji su na svojim leđima, kao puž, svoju kuću nosili, nema više traga, svemu tome, sem ta dva-tri imena
Brasteff 33 S

Odlomak: Roman o Londonu

Miloš Crnjanski: Otpočeo je sudar dva sveta

Sve su to bila »raseljena« lica. Međutim, neće to biti priča samo o njima, nego i tom londonskom svetu, koga, kao sardine u limenim kutijama, voze, ujutru, na rad, u London, a vraćaju uveče, okrenute leđima prema Londonu, iz Londona.
Munnas5

Odlomak: Roman o Londonu

Miloš Crnjanski: Zemlja pokazuje neku zvezdu

A kad se, ujutru, razvedrilo, niko nije pitao: kako se jedan od čunova, kraj jednog kupališta, odrešio, i zašto su ga našli na nekoliko stotina jardi, od obale, zapljuskivanog od talasa kojih je, to jutro, već bilo...
Crrn 02 S

Ne postoji nikakva zajednica ljudi

Miloš Crnjanski: Ostaju ostrva

Svi bi mi bili za revoluciju, da one zavise od nas i da se daju voditi. Ali revolucija ne zavisi u svom razvoju od ljudi, nego od prilika, u tome je njena tragičnost, pa i njena uzaludnost.
Stbgd 03 S

Veče je, i dan u boji led

Miloš Crnjanski: Beograd

Tek kad se sa terasa nadnese nad opkopima i bedemima, vidi se sva širina stare tvrđave nad kojom je dignut, visoko, Pobednik. Dole, na vodi, mali parobrod bori se s talasima i vetrom. Njegovi prozori i klupe načičkani ljudima (ljudi: siromaštva, patnje, prevare, jadikovanja,neizvesnosti, taštine, zasede, odlasci kući, samoubistava, bolesti, stomaci) tako su maleni sa daleka. kroz nove, kamene ograde šetališta i terasa, s fenjerima i stepenicama, po ugledu na dubrovački posat, duše ledena košava.
Miloš Crnjanski

Seti se našeg čamca u Versalju

Nepoznato pismo Miloša Crnjanskog

Kad se posle dugog premišljanja i, ispostavilo se, nepotrebnog strahovanja, odlučio da prekine život u emigraciji, gde je proveo 24 godine i vrati u Beograd, Miloš Crnjanski se u svojoj 72. godini najpre zadržao u Opatiji, kod prijatelja ambasadora Srđana Price i njegove supruge Vukice. Čim se smestio početkom avgusta 1965. poslao je pismo svojoj Vidi, koja je ostala u Londonu. Sticajem okolnosti, to pismo puno ljubavi i odanosti do skoro nikome nije bilo poznato.
Miloš Crnjanski

U ovom prostačkom vremenu

Miloš Crnjanski: Slika Alekse Šantića

Bio je Šantić lep, vitak kao slika Maksima Bačeviča, mladog vojvode, prve žrtve.Onaj drugi pobedonosno je prošao Italiju, video i sagledao i saznao sve, do dna. Ovaj je ostao. Svako veče ova mesečina, ova plava planina, turska groblja. U mladosti pesništvo kao groznica. Katkad mu se čini kao da mu ovaj Mostar leži na grudima. Nekad bogat, sad siromah – ni voz do Beograda ne može da plati. A i šta će tamo? Treba školovati sestrinu decu. Sad je i na kritike postao ravnodušan, ni podsmeh ga više ne dira: ta sve što je lepo,svud je slabo po svetu.
Crrn 01 S

Masa ne ide po ničijoj volji

Vaspitanje i revolucije

Svi bi mi bili za revoluciju, da one zavise od nas i da se daju voditi. Ali revolucija ne zavisi u svom razvoju od ljudi, nego od prilika, u tome je njena tragičnost, pa i njena uzaludnost.
Courbet 01 S

Zaboravio si bijesne i grozne gusare?

Miloš Crnjanski: Jadranu

Da bih pobegao od ujaka, ja sam to leto otišao na more, u Opatiju – koja se tada zvala Abacija – a u kojoj su bile čuvene utakmice mačevalaca. Ja sam, u Temišvaru, ludovao za mačevanjem, i uzimao časove mačevanja, kod jednog profesora (Perčič) koji je bio šampion profesora. Iako nisam visokog stasa, ni dugih ruku, on je jednom rekao da ću pobeđivati na utakmicama, jer, sa floretom u ruci, imam brzinu ludaka. Sad mi se to čini jako glupava, ali sam se u ono vreme, od te pohvale, nadimao, kao žaba
Vešala

Još nas ima što volimo smrt

Oda vešalima

Ja sam bio rešio da štampam svoje pesme, usred rata, u časopisu Društva hrvatskih književnika, u Savremeniku, i poslao sam bio prve pesme ove vrste uredniku toga časopisa, Juliju Benešiću, koga nisam znao i koji je mislio, u početku, da je moje ime neka vrsta pseudonima. Pred odlazak iz Segedina, ja sam mu pisao ko sam, a on mi je pisao čudna, romantična pisma, a obavestio me je i o tome da cenzura ponešto briše u mojim pesmama. U ovoj pesmi brisala je reč Vešalima, u naslovu, a sve ostalo ostavila. Takva je, u Austriji, bila cenzura literarnih časopisa. Kao što rekoh, kad bi cenzura nešto brisala, Benešić bi to davao muzičaru Konjoviću, svome prijatelju, da dopeva
Aansta 01 S

O, ne voli, ne voli ništa

Mizera

Tako potpunog anarhističkog pesnika, kao što je Crnjanski, mi nismo imali. Anarhizam njegov je totalan, sve do sopstvene svoje negacije. Taj anarhizam nije samo ideološki, u anti-tradicionalizmu Crnjanskog, u njegovom anti-nacionalizmu iz Lirike Itake; on je mentalni, u odbijanju svakog ostvarenja, svake sreće pre svega. Ljubav za nesreću, koju je Crnjanski uveo u našu liriku, nije literarna laž, već izraz dubokog odbijanja ma kakvoga ostvarenja, odbijanja koje ovoga pesnika nije uputilo dadaizmu, ali koje ga je, jedno vreme, duhovno sasvim približilo izvorima njegovim, onima koji inspirišu na odbacivanje svake večnosti, svakoga akademizma, svake opsesije ostvarenjem i posedovanjem (Radomir Konstantinović)
Crrn 01 S

Živimo kao da smo na Mesecu

Kao ispali iz rata, na nekom drugom svetu

Iako sam u oficirskom odelu i hranim se sa nekoliko stotina oficira u oficirskoj menzi, mi smo kao ispali iz rata, i na nekom drugom svetu. Do nas stižu prve vesti o katastrofi austrijskoj na Balkanu, ali mi na to više i ne mislimo. Živimo kao da smo na Mesecu. U mom pansionu nema više mog Birimca, ni Marijete Loriol, na spratu. Kod Frau von Thiess sad stanuju mladi Poljaci i Poljakinje, Jevreji i Jevrejke, koji su pre tri godine napustili Galiciju i Rusiju. Taj svet više nema ni kuću, ni domovinu. Malo može da troši i na hranu. Međutim, svako veče je u pozorištu
Crrn 01 S

Na Rivi dei Skjavoni

Niko još, nikad, nije izbegao svoju sudbinu

Moje pesme odjeknule su, naročito, u ono vreme, na Univerzitetu i među omladinom. Kad bih prolazio ulicom, dešavalo mi se da mi nepoznati mladići i devojke, dovikuju, veselo: “Tužno je biti muško!” To je bio refren iz moje pesme “Gardista i tri pitanja”
Beograd 01 S

Pošta sa crvenim sandučetom

Ljubavno predgrađe Beograda

U našoj razrivenoj, razidanoj varoši sad je doba grubih, bračnih priželjkuša i naše hronike skandala pune su priča, koje uzalud nazivamo ljubavnim. Beda podvođenja po krojačkim salonima, zagušljivi eastanci po zemunskim hotelima, nemaju nikakve veze sa natpisom ovoga članka
Andrr 03 S

Stara škola književne kritike (4)

Ivo Andrić, fanatik bola, puto­vanja i nade u daljinu

U doba kad se književna kritika polako pretvara u hobi, svakosedmičnu disciplinu automata, pomalo i unosnu, u jednu pristojnu i svekorektnu akrobatiku, donosimo vam serijal književnih kritika koje su pisali jugoslovenski avangardisti (poznati i kao modernisti) u prvim decenijama prošlog vijeka. Te kritike ostaju vrijedne čitanja i pažnje i danas, ne samo zato što su u međuvremenu ti kritičari postali najveći pisci na našem jeziku, nego i zato što pokazuju kako se u to vrijeme bespoštedno i vidovito pisalo i o najvećim i najpriznatijim imenima naše književnosti koja su do danas ostala gotovo nedodirljiva. Također, sljedeći serijal bi mogao barem poljuljati blesavu opoziciju pisac - kritičar, po kojoj je pisac bogomdani odabranik koji knjige piše i sastavlja a kritičar neka efemerna ličnost koja postoji da te knjige kritikuje, jer Matoš, Ujević, Krleža, Crnjanski, Ristić, Vinaver se ispostavljaju kao kritičari bolji od samih kritičara, a Milan Bogdanović, kao čisti kritik, misli o literaturi lucidnije nego svi današnji romansijeri zajedno. Pisane neobavezno i kao usput, opušteno, bez jasnog sistema vrednovanja, često u jakom polemičkom afektu i subjektivno-nepravedno, bez ikakve pretenzije ka estetičkom zakonodavstvu i zavođenju reda, kritike ovih mađioničara i književnih svaštara donose pregršt razbacanih i tek natuknutih opažanja o djelima, čiju lucidnost u raskrivanju kritikovanih djela ne mogu doseći buljuci profesora i docenata po našim katedrama koji već godinama sklapaju svoje studije koje, navodno, imaju glavu i rep. Otud nije čudno da se o tim esejima i kritikama po tim katedrama mnogo i ne zna, profesori o njima i ne govore i ne poznajući ih, a onaj koji bi bacao pred njih neka od ovih sugestivnih primječanija jednak je onome koji je onomad prosipao biserje pred svinje.