Tekstovi autora: Moni de Buli

Nadrealizam

Sedmica sa sedam nedelјa: Pariz, 27. oktobar 1966. godine

Humor je bio naš spas

Živeli smo tobož burno, a ustvari to su bile bure u čaši vode. Donžuanizam je aždaja nezasitlјiva i obmana slična inflaciji u ekonomici — sve se vrednosti otrcavaju i valјaju nizbrdicom, u bankrotstvo. Osmeh koji se pretvara u cerekanje žalosniji je i gori od plača. Srećom nije sve bilo tako strašno i beznadežno u našoj dangubi. Humor je bio naš spas. Ipak smo bili naivni, ipak smo, kroz sva iskušenja i izlišna eksperimeitisanja, zadržali netaknutu u nama jednu duboku veru u sve lјude zajedno i u svakog pojedinačno, sačuvali smo jednu moralnu istinu
Nadrealizam  Pariz

Sedmica sa sedam nedelјa: Pariz, 1928. godine

Nadrealista sam bio i nadrealista sam ostao

Poezija, naime lirika, ostala je za mene jedini moguć lјudski čin koji individualnog čoveka može da poveže sa istorijom svemira, da mu nešto došapne od smisla i besmisla njegove neminovno tragične sudbine kojoj nema logične utehe. Lirika, poetsko reagovanje na radost i bol, na uživanje ili na gorčinu telesnih i duševnih patnji nije ni uteha ni objašnjenje. Lirski čin vodi u neizmernost koja je izvan i iznad svega toga. Pošavši od nadrealističkog otkrovenja u svojoj ranoj mladosti, nikad nisam prestao da verujem u moć reči. Ta je moć magijska, kao što je rekao Pol Valeri (Paul Valéry) „između zvuka i smisla“. Još uvek verujem da je za pesnika od presudne važnosti da iz plitkog, puzavog, praktičnog, racionalnog upotreblјavanja prenese reč u čistotu prostora, „između zvuka i smisla“
Nadrealizam

Sedmica sa sedam nedelјa: Beograd, 1925-1928. godine

Bogu, društvu i svemiru zainat

U svom intimnom ubeđenju mogu da izjavim da sam živeo dva života. Dva? Dve stotine, bezbroj. U meni nema ni senke prekora za one koji nisu lično svesni te mnogostrukosti. Bezazleno ih sažalјevam kad ih slepilo realizma masovno povede u pakao fizičkog bratoubistva i moralnog samoubistva. Zar u ovoj svetlosti nije bilo neizbežno da svaki nadrealista, na umetničkom polјu, bude istovremeno revolucionar na društvenom. Pošto nadrealistička etika teži ka ostvarenju anonimnog nadčoveka, slobodnog i krhkog, ali srećnog, i zaista ga ostvaruje, kako je onda moguće sprečiti da buržoaski red nas nadrealiste sistematski unesrećava
Nadrealizam

Sedmica sa sedam nedelјa: Pariz, 1925. godine

Nadrealizam, najzamašniji ideal poetske i lјudske slobode

Peti broj „La Révolution surréaliste" iziđe iz štampe sa mojim prilozima. Bio sam opijen, ponosit i tvrdoglavo rešen da se što pre presadim u Pariz. U istom broju izašla je mojim posredovanjem i jedna pesma Marka Ristića. Antikonvencionalan, antiracionalan, antimilitaristički, antipatriotski, antireligiozan, uvek pripravan da skandalizuje buržoaski mentalitet i da se protivi građanskom poretku, nadrealizam je za mene bio najzamašniji ideal poetske i lјudske slobode
Hotel Moskva

Sedmica sa sedam nedelјa: „Moskva“, 1922—1924.

Ujević, vrhovni sveštenik moje bezimene religije

„Moskva“ je postala moja škola, moj univerzitet, moja akademija, moj duhovni i duševni hram. Ako smem tako konvencionalno da se izrazim, vrhovni sveštenik te moje bezimene religije bio je Ujević. Kao grom iz vedrog neba pogađale su njegove metalne rečenice, često zajedlјive, uvek bremenite neizmernim znanjem. To je za našu sredinu bilo nešto nečuveno, u neku ruku monstruozno. Neiscrpne diskusije o mnogim tada gorućim temama, odvijale su se u znaku „za“ i „protiv“. Ujevićeva klošarska zapuštenost bila je legendarna. Stalno se češao i grebao i masnim prstima vrteo dlake svoje brade. Ali sve to nije bilo važno za mene. Nјegovo živo munjevito sveznanje, njegova retorika i dijalektika, njegova perverzna dosetlјivost, sve me je to toliko očaralo i zadivilo, s Lelekom sebra pred očima, da brilјantnijeg retoričara, bogatije lјudsko pamćenje u službi invencije, paradoksa, borbenosti i duhovitosti nikad u svom životu nisam sreo. Sumnjam čak da naš Tin ikad može biti prevaziđen. Za mene, gimazijalca, Ujević je bio otkrovenje, nedostižni ideal. Ta spektakularna dronjavost i prlјavština bile su za mene simbol samostalnosti i svemoći duha. Telo i sve na telu ništavno je. Jedino vredi misao negovati u sebi, i to misao izrečenu izvorno, stvaralački, u suptilnim improvizacijama, u svoj raskoši i neiscrpnoj riznici tajne našeg jezika
Pokro69

Krilato zlato i druge pesme

Grč mladenstva

Moja mladost je apoteoza krvi u grču oplođenja/ Urlik primitivca u blaženstvu trenutka/ Ah! ljubav neizmerna/ Za zvezde za život za alkoholičarski smeh
Kava 02 S

Krilato zlato i druge pesme

Svaka majka nije od kajmaka

Moni de Buli stigao je do profanacije, do laicizacije aristokratskog nadrealizma, on koji je i tu bio fakultativan, zamenljiv, ureknut svojim fakultativnim Ja. Ničega mrgodnog, toržestvenog, dostojanstveničkog (u duhu maga i vrača posvećenih u tajnu azbuku, u tajne alhemijske radnje) u njegovom stavu, sve je profano zato što je proizvoljno, pa zato pred njim ne može da se ponovi reč o „diktaturi duha“, iz herojskog doba nadrealizma: on je cviljenje praznine, koja pređe u smeh da bi se ponovo negde, između dva grcaja, između dva talasa lakoće, ispod površine sjajne nebrižljivosti, čak naoko bezbrižnosti, ponovo naslutila (Radomir Konstantinović)
Aalo 01 S

Krilato zlato i druge pesme

Reda radi

Umreću rastavljen od bolne od blede od razočarane prošlosti/ Čarobnom iglom jezik probosti/ Glava mi se okreće/ svojevoljno