Tekstovi autora: Igor Beleš

Pokris 15 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (6)

Mir je kratko trajao

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Aapo 33 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (5)

Kad srp otupi, a čekić zameni puška

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Ddaa 03 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (4)

Kako smo bratstvo i jedinstvo pretvorili u mržnju i neslogu

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Pioo 04 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (3)

Čekajući druga Tita da sa Briona dođe u naše selo

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprovrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Btrf 02 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (2)

Sretna vremena koja danas ljudi ismijavaju

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprovrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Unna 04 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (1)

Vječno pitanje bez odgovora: „Ko nas, bre, zavadi?“

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski/bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprovrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)