Tekstovi autora: Admir Adilović

Neizostavan dio ove priče bila je perspektiva LGBTI osobe, zbog čega razgovaramo s gej muškarcem iz Doboja koji naglašava da se uz podršku pobjeđuje strah. Dugo me je bilo strah živjeti. Naprosto sam u svakom trenutku osjećao strah i činjenicu da mi je život ugrožen. Možda to realno i nije bilo baš tako, možda moj život nije bio ugrožen stalno, ali sam se osjećao kao da nemam podrške, kao da sam potpuno sam i da me niko ne razumije

Biti ono što nisam oduvijek je bilo teško, naprosto oduzima previše životne energije, to uzaludno igranje uloge koja mi ne pripada. Zamislite glumce koji svoje uloge igraju samo dok se neka serija ili film snima, ili dok su na pozornici, a nakon toga se vraćaju sebi, onome što oni zaista jesu i žive svoj svakodnevni život. LGBTI osobe to ne mogu, one uloge moraju da igraju svakodnevno i bez prestanka. Igraju uloge koje će ih zaštiti i s kojima će se osjetiti prihvaćeno u društvu.

Moj najveći strah kroz sve ovo jeste da će se nasilje povećati. Da će nedostatak reakcije institucija u slučaju iz Gradačca biti vjetar u leđa za druge nasilnike. Jedina svijetla tačka u ovoj beskrajnoj tami jesu protesti i žene koje ustaju i glasno govore da je dosta

Bezuslovna ljubav je ono s čime se svaki čovjek rađa, ona nam pruža apsolutnu slobodu da živimo i volimo sebe i druge sa svime onime što jesmo. Ovaj osjećaj podsjeća na plutanje na površini vode, ono kada ne osjećamo vlastitu težinu i ne postoji ništa što nas vuče ka dole, mi plivamo tamo gdje mi želimo ili ostajemo na mjestu, izbor je naš. Istina je da se ponekada pojavi neki veliki val, ali to je tek mala prepreka kojoj se možemo prepustiti i nastaviti dalje svojim putem. Nasuprot ovoga realnost je takva da naši životi ne predstavljaju puko plutanje već borbu s različitim strujama koje nam mijenjaju smjer i žele da nas povuku na neku svoju stranu. Nameće se pitanje zašto je ovo uopšte bitno i zašto govorimo o emociji s kojom se rađamo kada govorimo o obrazovanju? Odgovor je tu na površini, zato što naše obrazovanje počinje od tog prvog dana kada se rodimo, sama borba sa strujama društva kreće i prije nego što prvi put udahnemo zrak. Pri rođenju nam određuju rod i slave ga, usput odrede koje boje i igračke volimo, pa onda i koga volimo. Društvene norme se jasno i jako rigidno postavljaju pa je svako narušavanje istih neprihvatljivo. Ovdje prestaje osjećaj bezuslovne ljubavi jer učimo o svim mogućim razlozima zbog kojih ne trebao voljeti sebe, a ni druge

Protekla dva vikenda obilježili su bitni, historijski i revolucijski događaji za LGBTI+ zajednicu u Bosni i Hercegovini. Govorimo o Festivalu Kvirhana koji organizuje Sarajevski otvoreni centar i Bh. povorci ponosa, koji su jasno i glasno još jednom u javnost poslali poruke da smo tu i da smo spremn* za promjene. Kako konstantno slušamo o tome da je naše društvo tolerantno, slobodno i solidarno moramo da se zapitamo gdje je solidarnost prema LGBTI+ osobama, te gdje ti društveni principi zapravo nestaju

Živimo li u društvu koje voli mržnju? Ovo pitanje zvuči paradoksalno i satirično. Pa kako to da neko može voljeti mržnju? Šta znači voljeti mržnju kada su to dvije suštinske polarnosti. Zanimljivo je koliko se perspektiva promijeni kada okrenemo strane, kada stvari nazovemo pravim imenom. Kada mrzimo ljubav, onda volimo mržnju. Ljudska civilizacija historijski se razvijala kroz ideju o ljubavi, o tome da je ona svjetlost koja će spasiti sve. Ako pogledamo religije, i one se svode na bezuslovnu ljubav prema Bogu i vjerovanje da nas njegova ljubav spasiti može. Sagledajmo historijske pokrete i revolucije, sve su pokrenute iz ljubavi i potrebom za protekcijom nama bliskih. Čak i kada sagledamo društvena uvjerenja, etike i politike shvatamo da je u korijenu ideja o ljubavi. Međutim, ova ideja često bila zaboravljena i zapostavljena. Onda se u ime ljubavi počinje mrziti, a onda zavolimo mržnju jer ona postaje dio nas.

Seksualnost i seksualni odnosi oduvijek su tabu tema, nešto o čemu ne treba slobodno govoriti. Naše društvo često sam seksualni čin svodi na zadovoljenje potreba muškarca ili ga čak karakteriše kao životinjski poriv. Roditelji sa djecom ne razgovaraju o seksualnom odnosu jer to smatraju sramotnim. Mladi se uče o seksualnim odnosima gledajući pornografske snimke i dobijajući nerealnu sliku toga kako taj odnos treba da izgleda. Žensko zadovoljstvo u ovom činu se apsolutno zanemaruje. Sve ovo stvara jedan prozor kroz koji većina posmatra svako izražavanje seksualnosti.

Uz videoigre smo skoro svi odrasli, prepuštali se tajnama nepoznatog svijeta u kojem možemo upravljati različitim likovima. Odrastanjem i analizom shvatamo koliko je ta kontrola zapravo bila ograničena i jednolična, te koliko smo se teško zapravo mogli realno povezivati sa likovima. Ukoliko pogledamo historiju razvijanja video igrica možemo jasno primjetiti da LGBTIQ identiteti nisu postojali. Iako je slika danas bolja nego ranije, situacija nije ni blizu idealne. Prisutnost homofobije, transfobije i seksizma je skoro pa garantovana. Istina je da novije igrice ili nove verzije starih igrica dozvoljavaju biranje tjelesnih osobina likova kojima upravljamo, kao i njihovih ljubavnih orijentacija. Ono što izgleda kao revolucionarna promjena jeste prisutnost LGBTIQ karaktera, jer danas se konačno gejmeri_ke iz zajednice mogu pronaći u video igricama i doista povezati sa likovima.

Etika je, slobodno možemo reći, sastavni dio života svih ljudi. Isprepletena je u svakodnevne dileme običnog čovjeka kao i u najteža pitanja humanosti. Ukoliko sagledamo obrazovni sistem lako ćemo uvidjeti da mnoga zanimanja imaju poseban predmet kroz koji se izučava upravo etika. Ponekad je ona prilagođena specifičnosti zanimanja, a ponekada se govori upravo o životnoj etici. Dileme su naša svakodnevnica, mi živimo i postojimo u dilemama. Život pred nas postavlja različita pitanja na koja možemo odgovoriti samo uz pomoć ličnog etičkog kodeksa (koda) kojeg izgrađujemo i nadograđujemo kroz životni ciklus.

U našem društvu, posebno kada se govori o LGBTI osobama, često se koristi pojam četiri zida. Ponekad je to u cilju zatvaranja tabu tema u kutije, a ponekad pričamo o ličnom hramu prepunom sigurnosti i slobode. Sam pojam znači mnogo više jer često predstavlja naš dom, mjesto gdje ljubav i podrška treba da su sveprisutni i bezuslovni. Kada je u pitanju LGBTI zajednica vrlo često ova podrška i ljubav izostaju, umjesto njih pojavljuje se psihološka tortura i fizičko nasilje. Prostor sigurnosti postaje izvor traumatskih događaja koji nas prate ostatak života...

Živimo u društvu koje naprosto voli da secira naše postojanje na različite identitete kojima onda može da zalijepi određene etikete. Sve mora da ima svoj naziv, svaki pokret koji napravimo mora nekako da se etiketira. Etikete posebno dolaze do izražaja kada je u pitanju kvir zajednica, one ne završavaju samo na etiketiranju seksualnog ili rodnog identiteta već idu do seksualno-ljubavnih preferenci. Njihovo postojanje može da remeti normalan tok razvijanja ličnosti, ali i zaustavi spontanost koja je prirodna i ljudska.

Živjeti u BiH kao LGBTI osoba nije nimalo lagano. Svakodnevni život svodi se na brigu o sigurnosti, te konstantan strah o životnim opasnostima koji je apsolutno legitiman. Živjeti u društvu prepunom mržnje i nasilja kao da nije dovoljno stigmatizirajući za LGBTI osobe, pa se dodatno zabranjuje i ono osnovno, a to je pravo na život u istospolnoj zajednici i sva zakonska prava koje ona donosi.

Društveno konstruisane norme uveliko utiču na način odgoja djeteta ovisno o spolu. Ovdje ne govorimo samo o rodno zasnovanom nasilju i rodnim normama koje utiču na razvoj rodnog identiteta, već o razlikama u ophođenju, kažnjavanju, dozvoli i oprostu. Mnoge discipline unutar moderne psihologije zapravo proučavaju roditeljstvo, mentorstvo i uticaj istih na izgradnju identiteta i persone mladog bića. Svjedoci smo, skoro pa na dnevnoj osnovi, da postoje razlike prilikom odgoja djeteta ovisno o spolnim karakteristikama i pretpostavljenom rodnom identitetu.

Kada sagledam svijet shvatam da ništa nije konstantno i da je jedina sigurnost u promjeni. Svijet kakvog mi danas poznajemo nije postajao prije samo nekoliko desetina godina. Realnost koju živimo ali i prava koja uživamo mnogima su bila oduzeta. Dugogodišnje aktivističke borbe, rad i zalaganje za ravnopravnost stvorile su mnogo bolje i sigurnije okruženje. Da se ne shvatimo pogrešno, raditi treba još mnogo jer se još uvijek ne osjećamo svi_e dovoljno sigurni_e pokazati svoje identitete cijelom svijetu, ali me tješi činjenica da promjene postoje, a da upravo njima možemo svjedočiti i mi sami.

Da bismo uopšte započeli ovu temu bitno je napomenuti da našu ličnost čini spektar identiteta, a ne samo jedan identitet. Moderno društvo ličnosti ljudi svodi na samo jedan, najčešće najvidljiviji ili za njih manje poznat identitet.