Tekstovi autora: Arman Fatić

Ako svi ističemo što ne valja, a nitko od nas nije spreman da ustane i uradi nešto po tom pitanju, kako mislimo napredovati? Zašto imamo i biramo da nas vode ljudi koji su za to nesposobni? Prosto, jer i oni (baš kao i mi) su uspješni u isticanju mana, prvenstveno svojih oponenata, a onda ako zatreba – osvrnu se i na svoje manjkavosti te nam obećaju da će se stvari promijeniti. Zanimljivo je, oni ne govore više da će oni promijeniti stvari, oni kažu da se stvari moraju promijenit na bolje ili da će se stvari promijeniti na bolje, usputno sebe izostavljajući iz tog proračuna

Kovačevićev tekst, nakon nepunih devedeset minuta, svima nam je manje više „lego“ baš kao i žitije i historijski tekstovi o Svetom Savi koje smo radili tri sedmice za redom. Za kraj sata profesor Veličković želi provjeriti da li je nešto više od „onog što se da nabubati napamet“ ostalo uz studente. Stoga odlučuje završiti čas pitanjem: Kada bi sada u učionicu došao neko i rekao nam da se u Sarajevu priprema predstava koja bi mogla vrijeđati naša nacionalna ili vjerska uvjerenja, da li bi izašli na ulice bojkotirati je bez prethodnog gledanja ili čitanja predloška. 43 ruke u kabinetu se podižu u zrak

Želio bih vas zainteresirati za jednu igru. Igru koju sam ja nedavno igrao sam sa sobom. Za ovu igru bit će vam potrebno malo mašte i mnogo emocija. Igramo se? Ok, za početak sjednite na pod, po mogućnosti u središte prostorije i opustite se. Potom zamislite da vas okružuju sve stvari koje posjedujete. Oko vas, gdje god pogledate fizičke svojine. Udahnite duboko. Pred vama se upravo pojavila mala platnena crna putna torba, koju bi na autobusima i u avionima smatrali ručnom prtljagom. Sada zažmirite i izbrojite do tri. Kada otvorite oči imat ćete minut da u tu torbu spakujete najbitnije stvari koje posjedujete, sve što nije u torbi vjerojatno više nećete vidjeti. Šta se našlo u vašoj torbi?

Kada je riječ o Jugoslaviji, ovdje svi o njoj saznaju kako iz okoline, tako i jedni od drugih. Ipak, nikome od Kinoslavena nisu jasne dvije stvari, od kojih bi prva bila raspad Jugoslavije tj. kako i zašto je netko odlučio zamijeniti tvornice pune radnika i njihove povlastice poput radničkih stanova i godišnjih odmora u odmarališta firme za nezaposlenost, pohlepne političke manipulatore te konstantne nestašice osnovnih ljudskih potrepština  poput vode. Drugo pitanje je ono etičko, kakav um je imao snage i volje prvi uzeti oružje, izaći na ulice i ubijati ljude, oduzimati drugima sreću, mentalnu stabilnost, dane, živote…

Ovo je tekst koji pišem u svojim mislima već mjesecima, uređujem, zaboravljam, počinjem iznova i od njega odustajem. Ne više! Došlo je vrijeme da ga izbacim iz sebe, prvo na papir a potom i online, među ljude. Kada vi budete ovo čitali, ja više neću biti u mojoj domovini. Nakon godina gnušanja i odbacivanja ideje stranca, dijasporca, posustao sam i postao jedan od njih. Za početak na godinu dana, kao student na razmjeni, ali sada dok razmišljam o povratku, poprilično sam uvjeren da nakon ove godine, ni na kraj pameti mi neće biti povratak u BiH (osim možda turistički za vrijeme SFF-a)