Tekstovi autora: Milivoj Bešlin

Nacizam

Šta crnogorski premijer (ne) zna o svetosavlju

Ljotićevska ideja pod lažnom oznakom Save Nemanjića

Nikolaj Velimirović je svoju ideologiju, nazvanu svetosavlje, konstruisao potpuno izvan bilo čega što bi bilo uverenje, stav ili misao Svetog Save. Velimirovićevo svetosavlje nije samo bez Svetoga Save, ovo je po svemu konstruisano kao suprotnost onome što je bila misao i delo Svetog Save u svom vremenu. S pravom je predani istraživač religije Mirko Đorđević tvrdio: „Svetosavlje se gradi kao totalitarna ideologija po modelu koji Nikolaj ne krije – po fašističkom modelu.“ Ovaj konstruisani ideološki model napreciznije bi se mogao označiti kao ljotićevska ideja pod lažnom oznakom Save Nemanjića. Kasniji uticajni Nikolajevi učenici su nastavili da na započetoj paradigmi izgrađuju ideološki obrazac, koji je pokazao ogromni potencijal za političku funkcionalizaciju i kleronacionalističku homogenizaciju
Amfilohije Radović

Otpor modernizaciji

Amfilohije: Srpski mitropolit ili crnogorski lider?

U čemu greši srpski mitropolit u Crnoj Gori i zbog čega se njegova intifada neće okončati uspešno? Borbu protiv modernosti još niko nije dobio, otpor modernizaciji može biti samo privremen i ograničen u svakom smislu, a emancipacija i oslobodilački refleks jednog društva, naroda i pojedinca se ne može ničim zaustaviti i ograničiti. U tome je suština greške sa stalnim pokušajima srpskog mitropolita da uspostavi kontinuitet sa crnogorskim svetovnim i duhovnim vladarima i da na taj način sebe legitimiše, osporavajući istorijsku i političku legitimaciju većinskoj Crnoj Gori i vladajućoj strukturi u njoj. U najkraćem, razlika je temeljna – crnogorski vladari i vladike u 18. i 19. veku, sve do 1918. kako god se etnički identifikovali, u smislu političkog legitimiteta bili su – crnogorski! Njihova borba bila je iznad svega borba za slobodu i nezavisnost države Crne Gore
Htlr 01 S

Srbija i Nemačka: Kolektivno sećanje na mračnu prošlost

Živ je Hitler, umro nije, dok je Srba i Srbije

Za razliku od Nemačke koja je raskidom sa zločinačkom prošlošću, suočavanjem i preuzimanjem odgovornosti, postala razvijeno, demokratsko i uspešno društvo, lišeno frustracija poraženog, građani Srbije procesima negiranja odbijaju svaku mogućnost da se osvrnu na zlo počinjeno u njihovo ime. Naprotiv, velikodržavna ideja koja je bila u osnovi agresivnih ratova protiv suseda živi i danas, sa zavidnom mobilizacijskom snagom, gotovo kao i pre dve i po decenije. U toj konstanti, u toj nepromenjenoj konstelaciji treba tražiti uzrok masovnog poistovećivanja demokratske i antifašističke Nemačke sa Trećim Rajhom
Litije Crna Gora

Utvare prošlosti marširaju Crnom Gorom

Litije protiv nauke i prosvjetiteljstva

Na ulicama Crne Gore se odvija, verovatno, poslednja bitka za njen opstanak. Onaj ko ne shvata istorijsku i prekretnu važnost pružanja otpora aktuelnom ruskom i srpskom udaru na državu Crnu Goru – taj ili ništa ne razume ili se nalazi na strani suprotnoj od one koja se zalaže za opstanak ove i ovakve crnogorske države, sa korpusom vrednosti i identitetskim karakteristikama koje je prate
Radomir Konstantinović

Istorijski kontekst “Filosofije palanke” 1969. godine

Kapitulacija je došla kasnije

Osim mantre o svim Srbima u jednoj državi, kao da Jugoslavija to nije bila, upravo 1969. počinje sve otvorenije da se pominje jedna nova – zaštita i briga za Srbe van Srbije, jer kako je govorio Mihajlo Đurić: izvan Srbije, Srbi žive u još četiri od pet republika, ali ni u jednoj od tih preostalih republika, oni „ne žive svojski“. Na ovakve teze je najčešće odgovarala Latinka Perović, stavom da su „Srbi van Srbije kod svoje kuće i slobodni i ravnopravni u drugim republikama“, odnosno da nisu „porobljeni delovi srpskog naroda“. Postoje ljudi koji se ne slažu sa tim, nadovezivao se Marko Nikezić, stavom da je nacionalizam u Srbiji kontinuitet i „ja vidim“, rekao je, „smisao naše političke akcije u borbi sa tim kontinuitetima“. Bili su to oni kontinuiteti koje je upravo u “Filosofiji palanke” prepoznao i dekonstruisao Radomir Konstantinović
Kulen Vakuf

Max Bergholz: Nasilje kao generativna sila (Buybook, 2018)

Pouke kulenvakufskog zločina

Osim što je odbacio selektivnu i manihejsku sliku prošlosti, duboko etniciziranu i posmatranu kroz crno-bele stereotipe, karakteristične za nacionalistički pogled na svet, knjiga “Nasilje kao generativna sila” je uzor i po tome kako je najtragičnije procese u prošlosti moguće izložiti mirnim tonom, humano i racionalno, bez namere da se istoriografija stavlja u funkciju ideoloških matrica politike identiteta. Maks Berholc je svoju monografiju “Nasilje kao generativna sila” pisao sa idejom da se odupre stalnoj potrebi istoričara da projektuje vlastite percepcije etniciteta, identiteta, nacionalizma na savremenike čiju istoriju istražuje
Višegrad

Ima neka tajna veza

Četničko orgijanje u Višegradu i masovna ubistva na Novom Zelandu

U masakru u dve džamije na Novom Zelandu, Brenton Tarant je ubio pedesetoro ljudi. Istraga je pokazala da je rasista bio nadahnut i zločinačkom politikom srpskog nacionalizma prema Bošnjacima. Tokom najmonstruoznijeg terorističkog čina u istoriji Novog Zelanda, slušao je pesmu koja veliča Radovana Karadžića. Trebalo bi se podsetiti da je i Andres Brejvik, terorista koji je 2011. ubio sedamdeset sedmoro civila, takođe, bio nadahnut srpskim zločinima prema Muslimanima u BiH. Obojica masovnih ubica su bili snažno zatrovani antimuslimanskom mržnjom
AAcata 01 S

Srbiju čeka još gušći mrak

Nacionalistička opozicija ne može biti alternativa

Jasno je da su pokušaji da se opstruiraju i zaustave pregovori sa Kosovom u središtu političkog delovanja antievropskog i antizapadnog SzS-a. Ogromna pokrenuta energija građanskih protesta se sada pokušava preuzeti i silom usmeravati ka desnici. Od protesta zbog kršenja ljudskih prava, ugrožavanja medijskih sloboda, korupcije i destrukcije institucija – nezadovoljstvo se pokušava usmeriti na „izdaju“ i „predaju“ Kosova kao ključni Vučićev crimen. Zaokret udesno, odnosno, pokazivanje pravog lica Đilasove koalicije ograničiće masovnost i snagu protesta u Srbiji
Aamil 03 S

Građansko nezadovoljstvo

Srbija koja hoda

Opozicija će želeti da proteste stavi pod kontrolu. Biće to njihov kraj, jer je većini liberalno orijentisanog građanstva jasno da je Đilasova i dverjanska koalicija suštinski i društveno konzervativnija od režima. Zbog toga i ne može da politički kapitalizuje sve raširenije nezadovoljstvo ljudi
Slobodan Milošević

Žrtva Miloševićeve agresivne i populističke politike

Tri decenije od „Antibirokratske revolucije“ u Crnoj Gori

Jednu zakonomernost je lako utvrditi. Svaki put kada bi se Crna Gora ponela kao država, štiteći vlastite interese ili kada bi povukla potez koji je išao u pravcu jačanja identitetske samosvesti, sledila je paternalistička i nacionalistička reakcija iz Srbije. Iluzorno bi bilo očekivati značajnije poboljšanje odnosa dve države
Konfer 12 B

Zajedničko komadanje Bosne i Hercegovine

Dodik i ustaše ili srećna Nova 1944. godina

Samo je salveta u Karađorđevu 1991. pomutila slavu Karađorđeva iz 1971. kada je smenjeno popularno i reformsko hrvatsko rukovodstvo. Ideološki četnici i ustaše i danas pokušavaju ono što im je već dugo primarni cilj – da u krvi umore i raskomadaju Bosnu i Hercegovinu. Taj cilj ne menja se od vremena njihovih ideoloških predaka u Drugom svetskom ratu. Sredstva i saveznici za postizanje takvog cilja se nisu birala pre osam decenija, ne biraju se ni danas
Snig 01 S

Mir Božji, badnjak se rodi

Balvan politika Srbije

Ukloniti granice između Srbije i BiH i Crne Gore faktički znači proširiti Srbiju pripajanjem dveju suverenih i susednih država. Kome već nije jasno, reč je o kontinuitetu politike zbog koje su dizani balvani u Kninu, Sarajevu ili Jarinju. Jedina je razlika što je najnoviji „balvan“ ritualno podignut u Beogradu, ali je poruka jasna. Od projekta se nije odustalo. Balvan politika velikosrpstva živa je i zdrava i nema nameru da ustukne, a političke snage na koje računa bile su toga jutra okupljene u zgradi Predsedništva Srbije. I nisu jedini. Ništa bolje ne misle ni ostaci ostataka Vučićeve ili Dodikove opozicije u Beogradu i Banjaluci
Praavd 01 S

Solidarnost s Banja Lukom

Sofijin izbor: Dete ili entitet

Uplakani roditelji koje sprovodi pretorijanska garda laktaškog tiranina, ta slika fašističke čizme koja gazi ljudsko lice, najbolja je paradigma entiteta nastalog na teroru i genocidu. Samo je bilo pitanje kada će i Srbi doći na red. Onih drugih više i nema, a zver je uvek gladna krvi. Da bi deca živela, entitet(i) mora(ju) umreti. Bira se između vlastitog deteta i paradržave koje je nastala na desetinama hiljada nevinih žrtava i dok postoji tražiće nove. Ostaje upitanost ‒ čije dete je sledeće? Kao u romanu “Sofijin izbor”, njihova deca, “zlatna mladež”, kako ih zovu Banjalučani, će preživeti. A deca, poput Davida, neće, jer će biti žrtvovana
Kraljevina Jugoslavija

Vek Jugoslavije

Naličje ujedinjenja

Tokom nepune dve i po decenije postojanja Kraljevina SHS/Jugoslavija nije uspela da pronađe modus vivendi, kao ni minimum unutrašnjeg konsenzusa u međunacionalnim odnosima, u pitanjima državnog uređenja, demokratizacije, spoljnopolitičkog kursa, ekonomske politike, prevashodno jer su autoritarnost, nasilje i korupcija bili ključne političke determinante monarhističkog režima
B. Krivokapić

Humboltov papagaj

Boro Krivokapić, poslednji Jugosloven

Posmatrao je jugoslovensku državu kao neponovljiv emancipatorski podvig svih njenih naroda, jer je istorija južnoslovenskih naroda, pre Jugoslavije, hiljadugodišnja „istorija ropstva“. Svi ti narodi, govorio je, jednom u istoriji, sakupili su „svoju zapretenu snagu i zahvaljujući antifašističkom pokretu Titovih partizana stvorili čudo od države“. Jugoslavija za Krivokapića nije samo država, ona je „kulturni podvig njenih naroda“. Osim emancipatorskih dometa, smatrao je Jugoslaviju i prosvetitetljskim projektom zapadne političke ideje, najupornje rušene i osporavane sa Istoka, tvrdio je, nasuprot nametnutim teorijama zavere ovdašnjih nacionalističkih propagatora