Tekstovi autora: Marko Tomaš

Moj pas njuši zrak kojim dolaziš./ Neke postavke svemira se ruše u krilo platana/ ljubeći njihovu ofucanu koru./ U predvečerje/ svijet ostaje bez riječi

Ovdje više nitko ne zna reći:/ dobar dan, kako ste?/ Nitko ne poznaje naše roditelje/ pa su naši životi naslijedli tu neveselost./ Evo ti sad kolač od osmijeha/ samo zato što smo se prepoznali

Toliko je jednostavno stvoriti/ usamljenog čovjeka./ Htio bih biti luđak,/ čudak koji u znak prosvjeda/ jede cvijeće na glavnom trgu...

Mostovi će imati drugačija imena/ Živjet ćemo i voljeti se surovo/ I ništa neće promjeniti...

Zatim se ponovno napijem/ i izrugujem svemu što drugi misle o književnosti./ Stvar je, zapravo, izrazito komična./ Netko će kupiti moju iskrenu patnju/ nazvat će me pjesnikom...

Glavni štand pulskog sajma knjiga zvao se Hercegovina čita. Tamo je nas nekoliko krenulo s licima crvenim od stida, jer prije nas na svako mjesto na svijetu doprla je ona Hercegovina iz Haga. A mi smo ljudi s margine, nebitni i pomalo nesigurni u to da ikome možemo stvoriti drugačiju sliku vlastite Hellcegovine. Nekako smo stigli u Istru spuštenog pogleda, dok su u nama bješnjeli živčani slomovi zbog toga što smo tjedan prije polaska u Pulu bili primorani ponovno živjeti početak devedesetih godina, onih u kojima su neki ljudi presjekli naše živote na pola i učinili nas taocima njihovog zla

Pojavio se nekakav odbor za obnovu Partizanskog groblja čije namjere pozdravljam. To je spomenik visoke vrijednosti i kao takvog bi ga trebalo obnoviti i čuvati. No, problem leži u tome što neki ljudi smatraju da spomenik treba biti pod nadzorom sigurnosnih firmi. U tom grmu leži mali partizan. Jebeš ti društvo u kojem gradski park i spomenik nulte kategorije mora objezbjeđivati sigurnosna agencija. Jer mostarski gradski park stvarno jeste pod nadzorom sigurnosne kompanije. Inače tko zna na što bi ličio