Tekstovi autora: Slobodan Blagojević

Tako pesnik-psihijatar (bez imalo poetičke i psihijatrijske diskrecije), te sam kritičar, raskrinkaše (rastesaše) ono što je "Usud zatesao" i što je narod dugo skrivao jer je, mudro, osećao da ne bi valjalo da pukne bruka. Pesnik i mudrac Nastasijević je, na primer, tajnu sačuvao u "sudnjoj reči" jednog pesničkog subjekta, ne govoreći o sudnjim danima i godinama. Ali, ovi današnji slavohlepni pisci ne izdržaše već sve, glasno i jasno, oprostite na izrazu, prostački saopštiše. I šta sada da se radi kad se zna (cirkusijada srpskog Thanatosa) da je narodu "jedino žao" što na vlastitom sprovodu "neće sveću nositi", da narod hoće da bude opojač vlastite smrti i da ga nešto neodoljivo k tome vuče

Upali smo u varvarstvo, društvo je postalo kriminogeno, vlada kriminalni element i zadobija status nacionalnog herojstva. Govori se o nacionalnom otpadu i traže se rasna pročišćavanja i streljanja protivnika u cilju ideološke higijene. Napada se i otklanja svaki humanizam kao preterana "razneženost" i "dekadencija", ubistvo postaje vrlina. Domaće regimente mračnjaka i hohštaplera popunjavaju se u novije vreme strancima koji putem naše štampe zagovaraju staljinizam, staroruski paleolitski šovinizam, masovnu direktnu akciju, teutonske fašizme, peronističke populizme, pinočeovski militarizam, izolacionizam, nacional-socijalizam kafana i radničkih hala

Ovaj fatalizam našeg pisca (v. terminologiju: nedostatak, kri¬vica, osuđenost, muka, krajnost, nemoć), jednako kao i fatalizam "naroda" kojem je on "otac" ili bar onaj što je ovdje u ulozi njegova velikana, ne može da se pokrene i istorijski razbistri (civilizacijski se osvijesti) zato što je svoju sliku svijeta izveo samo iz osjećanja, koja "preplaćuju svaku istinu", jer nema razuma da odredi tačnu cijenu. I samo zato što nije u razvijenom (indivi¬dualnom!) misaonom procesu već u osjećanju kolektiviteta (u sudbinskim podrazumijevanjima) našem se piscu može učiniti da "nema dovoljno vremena" da se shvati svijet, da je svako shvatanje muka (makar bi mu mislilac rekao da je to najveća radost) i da, napokon, ono "najhitnije" ne saznajemo

Pretvorih svoj, tobože, pitomi narod u divlje i agresivno pleme, i naslađivah se njegovim stradanjem, koje mi raširenih ruku ponudiše u znak odanosti mojoj želji da ih porazim njima samim. Namjerniče, pomisliš li da je to, ipak, vrlo teško izvesti – pretvoriti naoko normalnog čovjeka u zvjersko biće – varaš se. S nadraženim osjećanjem pripadnosti kakvoj god zajednici, čuda možeš počiniti

Nacija mi bila krvopija. Život provedoh u nacionalnim borbama. Nikada na sebe ne bacih pogled nezadrta čovjeka. Istjerivanjem maka na konac odlikovala mi se karma. Trijebih nacionalni otpad. U pakao pretvorih svoj dan. Nikada nikoga milo ne pogledah. Sumnjičavost me izjedala, paranoja tresla, otkrivanje neprijatelja nije mi ostavljalo ni časa predaha. Spokoj mi ne bje suđen. Osmjeh, slijeganje ramenima, spontana namjera ne zadobiše svoje mjesto u meni svojstvenim gestama. Tiranija nacionalne strepnje vladala je mojim nervima. U raspravi s tuđinom na krv se pozivah, a sa svojima, na postotke njene čistoće i snažnije nacionalno osjećanje. Tuđina odbih, a svojima se nakopah na kosti

Ne zna narod da se mnogi naš patrijarhalni šekspirolog u takvim, šekspirijanskim visinama narodnog postojanja, naročito ako mu kapacitet duha nije velik, isfrustrira, zaparloži i svene. I, kako ne može na tim visinama da opstane, eto ti ga onda u visine narodnog politikovanja. Da nam tu kaže kako mi za visine nismo. I kako šekspirologiju, tako sada i politiku, premjerava mjerom svoje kapacitnosti. A iz takve kapacitnosti, naravno, proizlazi da mi niti smo za visoke kulture, niti za ma kakve kulture, a sada nam se iz te politike saopštava da mi nismo ni za život, već da ovo malo skučenog patrijarhalnog života što imamo na bojno polje izvedemo i izgubimo se u visinama "carstva nebeskog", kada nas već zemaljske visine nisu htjele. A nisu nas htjele, jer nam patrijarsi zarobiše dušu prostotom i "jednostavnošću", te napraviše od toga ideologiju, kojom nam zabraniše da se upuštamo u bilo kakve visoke kulture, jer to je, po toj ideologiji, gubitak duše, kobno "pozapadnjačenje"

Za Titovu vladavinu pesnik kaže: "Megalomanija, ideološka narkoza i ludilo". A mi, bez pesničkih ovlašćenja, očima istorijskih ljudi, gledamo šta se oko nas zbiva i posve nepesnički vidimo da megalomanije, ideološke narkoze i ludila ima ne za jednog, već za šest Tita i hiljade akademskih i neakademskih besednika, "vidilaca", proroka i tumača naših narodnosnih sudbina. Ne nosi li jedna skorašnja knjiga naslov Ovako govori Matija? Also sprach Zarathustra. Tako je govorio drug Tito, šta li?

Pisac, naravno, kao plemenski autoritarac ne zna da je patrijarhalni sistem društva u kojem, evo, još vek vekujemo, sam po sebi antipacifistički, da nas mora držati u stalnoj ratnoj spremi i činiti sve protivu pacifiziranja duševnog raspoloženja, pa nam tako pisac ne govori ništa novo, već samo ponavlja zlu poruku iz mračnog jezgra okoštalog patrijarhalizma imanentnog satrapizmu. Patrijarhalizam je epoha svetske duše, herojsko doba koje je istorijski okončano, herojska dela su počinjena, nacionalna memorija to ne zaboravlja, ali u ime nacionalne sadašnjosti, vitalnosti samog organizma i njegovog budućeg razvoja - patrijarhalizam kao pogled na svet treba hitno napustiti. To hitno trebalo je biti znatno ranije, ali naša "nekašnjenja" imaju odliku znatnih kašnjenja, mada se Ćosić hvališe rečima istoričara Milorada Ekmečića da "Srbi nigde i nikada nisu zakasnili". Jer, kada odbacuje pacifizam, Ćosić obnavlja patrijarhalni ritual, ne uspevajući više da nas ubedi u svoju realnost ratne opasnosti, jer mi taj ritual pratimo evo 45 godina tzv. mira. Od kad pamtim sebe, ratna opasnost nije prestala i pacifizam nije prestao biti sumnjiv i "društveno štetan"

Raspojasano pojmovlje, stigmatizirana i sušičava metaforika, ideologizirana sfera logotetstva... to je "forma" našeg javnog mnijenja, nametnuta i uvijek nametana političkom silom autoritarnih smjena mračne patrijarhalne pozicije i "opozicije". U toj formi odvijao se jedan diskurs koji nam je "izrodio" ("iskukoljio", rekli bi oni) neviđen broj tzv. književnika, mislilaca, istoričara, koji ne bi mogli opstati ni u jednom civilizovanom društvu etičke, profesionalne, estetičke kompetencije. U društvu bez stila i ukusa, međutim, mogućno je da pukovnici i majori "filozofiraju", to jest komanduju filozofijom, da generali povjesničare, to jest manevriraju poviješću, a nekvalifikovana agrarna radna snaga književnikuje, to jest "obrađuje" književnost, uzorava književnu "ledinu"

A u tvrdom našem patrijarhalnom principu (bolje reći svemračnom jezgru, jer princip podrazumijeva neku racionalizaciju) nije va¬žno koju ćete ideološku oblandu uzeti, u koju se foliju uvući, kojom se zmijskom kožom presvući. Važno je da ste autoritarac, muškarac-vojnik, "odlučno opredijeljen", čvrstorukaš. Po potrebi autoritarne "svrhe" (pod navodnicima, jer svrha podrazumijeva neku istorijsku efficiency, a autoritarizam je oksimoron koji glasi biološka vladavina smrti) možete biti čas antifašist, čas fašist, čas internacionalist, čas nacionalist, čas humanist, čas šoven i ratni huškač, čas komunist, čas ustaša ili četnik. Vi ste uvijek patrijarhalni autoritarac, i kao takvog vlast vas prepoznaje, jer ste i vi prepoznali suštinu ovdašnje vlasti. Vi ste tu, vi postojite, jaki ste, hoćete ubiti, prema tome vlast pripada vama

Današnja međusobna klanja Srba i Hrvata samo potvrđuju da ovdje istorijskog života nema, niti ga je ikada u pravom smislu bilo - bilo je istorijskih fragmenata u vječnom biološkom ciklusu života kao vegetiranja. Ne bi li, onda, bilo tačnije rodoljublje zasnovano samo na odbrani krvnih prava, a ne na odbrani civilizacijske institucije demokratije i individualne slobode, nazvati "zločinačko rodoljublje"? Ako ga se nije civiliziralo, ako mu se nije utuvilo u glavu da se mora boriti za više vrijednosti svoga postojanja, onda ono u neizdiferenciranom svom biološkom prebivanju, kao homogena nemisleća masa, mora diferenciju potražiti u nečem "bližem", priručnijem, fizikalnijem. Narod koji cijeni tek biološku vrijednost svog života, bez identifikacije s višim, transcendentnim vrijednostima svoga duha, ne može a da povremeno nešto ne prikolje, e da bi utvrdio pred sobom biološki smisao življenja, krvnu očiglednost

Svakom se individualnom neposrednom suočenju sa svijetom, ideološki, društveno, politički, nameće samo jedna afekcija - afekcija negativne istorijske činjenice, koja izaziva, bolje reći, obnavlja u duši zlopamtilačku energiju, nepomično osjećanje nanesene uvrede, sve resurse mržnje. Svako ko se usudi da iz takvog duševnog stanja izađe nacionalni je izdajnik, jer je individualnim razvitkom negirao tu (pervertiranu) nacionalnu jednodušnost. Politička posljedica ovakvog držanja duše "na okupu" je fundamentalni pogled na svijet, patrijarhalno stanje društva i čvrsta ruka vlasti, jedan neumoljivi autoritarizam

Može se slobodno reći da je liberalna demokratija ravna sudbini ljudskog istorijskog života tačno od onoga trenutka kada je ta ideja nekome pala na pamet. Nju se može prevazići samo još većom slobodom i spontano organizovanim (nije oksimoron) uvidima - a ne nikako vjerskim i nacionalnim fundamentalizmima koji su kako veli Ortega i Gaset, jedno šuplje Ne liberalnom svijetu, ono već viđeno

Knjiga “Glagoljivo groblje” Slobodana Blagojevića, objavljena je u izdanju otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Izdavač Blagojevićeve knjige je Milorad Popović, a urednica izdanja Dragana Tripković. Knjigu je likovno opremila Suzana Pajović. Radi podsećanja, OKF je 2008. godine objavio sabranu poeziju Slobodana Blagojevića u knjizi “Pjesme”, koja je predstavljala izbor iz nekoliko neobjavljenih zbirki pjesama, nastalih između 1985. i 2005. godine

Nacija - to je permanentni rat koji jugoslovenska ideja (zbog političkih izopačenja naci¬onalnih tagova unutar nje same) nikada nije mogla smiriti. Taj je rat kod nas bio samo lažno discipliniran komunističkim mirom (što je, ipak, po Eugenu Finku, "zabrana smrti"), ali su upravo u njemu maskirani tagovi dogurali do najviših hijerarhijskih mjesta, i u trenutku istorijske šanse za novi zov Nacije, za fašizam (po Finku, "očitavanje smrti"), oni su izišli iz svojih zakletvenih pratmina - iz kojih izranja i boginja Kali, ne kao Primavera, već kao žderačica leševa - i udarili savremenom ratnom tehnikom, ipak, amuletno, još uvijek koristeći nož za kasapljenje, na sve što je bilo jugoslovensko, što se nije odazvalo zovu boginje Nacije