Tekstovi autora: Lejla Kalamujić

Tmuran dan se prelio u polutamu sobe. Tanja je spavala. Umočila sam gazu u vodu i ovlažila joj usne. U krevetu krojenom za dvoje njeno je izmučeno tijelo izgledalo još manje. Nikad nije govorila o razvodu, a meni je bilo glupo da ispitujem. Tek mi je danas njena kćerka Anica ispričala šta se desilo. Tanja i Siniša su pili svoju poslijepodnevnu kafu i slušali radio. On je odjednom ustao i rekao: nije ovo život za mene. Spakovao je kofer i otišao. Tanja je dugo sjedila, na radiju su krenule večernje vijesti, kad je konačno odlučila ustati. Desnim dlanom je zagladila nabor na suknji, uzela šrafciger i s ulaznih vrata skinula pločicu s njegovim imenom. Tri godine poslije, dobila je rak.

Sofija je ostala sama. Zbog pića i siromaštva starost je stigla brzo u njeno tijelo. Naselila se tu kao gladan pas, i sve je bilo još teže. Djeca su živjela u drugih gradovima, republikama i državama. Ponekad bi se čuli, kakvim pismom ili preko telefona. Ona im se nikad nije žalila, niti išta tražila

Lejla Kalamujić (1980.) je književnica iz Sarajeva, koja je završila studiji filozofije i sociologije na Univerzitetu u Sarajevu. Autorica je dvije zbirke priča: Anatomija osmijeha i Zovite me Esteban, te dramskog teksta Ljudožderka, ili kako sam ubila svoju porodicu. Kratke priče i književne osvrte objavljuje u časopisima, te na internet portalima na prostoru bivše Jugoslavije. Priče su joj prevođene na nekoliko jezika.

Naravno da sam znala. Svako zna. Ali rijetko ko i kaže. Jako sam pazila da svoje razloge ne otkrivam. Čak ni neuropsihijatrici, koja je iz ladice vadila Rorschachove testove. Pred mene bi stavljala jednu po jednu karticu s mrljom od tinte i pitala: Šta vidiš? Možda neki neće vjerovati, ali stid je nekad jači i od ludila. Ni za živu glavu nisam htjela priznati da mi iz svake mrlje izranja lice jedne žene. Samo bih prekrižila ruke, zavrtila glavom i rekla: Kukce, vidim kukce.*