hiljade svitaca spava u mom jastuku/ nisi ni pokušao da ih vidiš/ hiljade svitaca spava u mom jastuku/ hiljade malih svitaca sprema se na ustanak/ videću svetlost/ mutnu, nestabilnu/ ali svetlost...
priznajem,/ previše sam se osećala bezbedno/ da li misliš da je ono šta si uradio/ išta drugačije/ od bežanja sa mesta nesreće/ samo bez automobila/ i bez slučajnosti...
dve nedelje me nije bilo/ na aerodromu trčim u zagrljaj/ koji lomi sve kosti/ moja emocionalna hemofilija/ ti govori/ od sada se ne razdvajamo/ biću tvoja prva i poslednja/ domovina
kao prvo, imam i ja kola/ lep si, ali ne zanima me/ tvoja zaljubljenost/ viđala sam i ranije/ te prevrtljive vrhove noseva/ tačno znam kakav bi bio kad te prođe...
taj moj gugl/ prepun pitanja izmučenih, polupismenih ljudi/ ne znaju šta ih je snašlo, baš kao ni ja, pismena/ jednog dana ću mu napisati ljubavno pismo
Svakog leta u Puli, mi, deca s plaže, ona besprizorna, ona manje besprizorna, i ja, avet, voleli smo da skupljamo šišarke da bismo došli do pinjola. Ko zna koliko smo tako sedeli i kamenom razbijali ljuske. Devojčice su obično skupljale pinjole na gomilu i na kraju bi imale punu šaku ili kesicu, dečaci su obično manje planirali budućnost