Tekstovi autora: Tin Ujević

Tin Ujević

Potpuni zaborav je stanje sreće

Amnezije

Zaborav... Kliješta popuštaju. Iza zaborava nije mir... Iz zaborava se izvija nemir, kao što biva sa stanarom iza zaključanih vrata koji ne može da iziđe. Zaborav je odnio ključe. U sobi osamljenik je nemiran, on se trza, traži izlaz, traži ključeve i u zidove, u vrata lupa, lupa
Tin Ujević

Govorio je istinu, ali ga nisu slušali

Sat kasnih spoznaja

Stariji naraštaj i potomstvo moći će opet da beskorisno i sasvim ututanj kažu: Bio je jedan glas, jedan čovjek koji je na vrijeme govorio istinu, ali ga nisu slušali
Aa 02 S

Došle su ptice k meni

Cvrkutanje srca u pokrajini sanja

Došle su ptice k meni, k valu, na idealnu rijeku. One, jedine iskrene, u ovoj građi zidanog mraka. I, takve, predaju mrkim licima u turobnome vijeku golemu poruku sreće iz plavetnog zraka
Tin Ujević

Nebeski piloti

Visoki jablani

U samoći njihova je glava / ispravna i čista povrh mračne rulje / gdje ih ne razumiju glupani i hulje. / Kao vršak divnih, zelenih jablana, / režući do munje vedri obzor dana
Aujevic 01 S

Na golo srce gaziš stopalima

Čestitka za rođendan

Niko mi nije reko tvoje ime,/ ni tvoju tugu preko parka pusta,/ al neizbrisiv pečat Hjeronime/ bilježi tvoja idealna usta,/ i ne znam ime, i ne znam prezime
Oranha1

Oliver Dragojević peva Ujevića

Zelenu granu s tugom žuta voća

Tmurne se misli reska svjetla boje;/ krv u moždane, mozak van da skoči;/ nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,/ tuđinska ženo, samilosne oči...
Aujevic 01 S

Stara škola književne kritike (2)

Šantić, pjesnik više etičkog nego estetičkog zanosa

U doba kad se književna kritika polako pretvara u hobi, svakosedmičnu disciplinu automata, pomalo i unosnu, u jednu pristojnu i svekorektnu akrobatiku, donosimo vam serijal književnih kritika koje su pisali jugoslovenski avangardisti (poznati i kao modernisti) u prvim decenijama prošlog vijeka. Te kritike ostaju vrijedne čitanja i pažnje i danas, ne samo zato što su u međuvremenu ti kritičari postali najveći pisci na našem jeziku, nego i zato što pokazuju kako se u to vrijeme bespoštedno i vidovito pisalo i o najvećim i najpriznatijim imenima naše književnosti koja su do danas ostala gotovo nedodirljiva. Također, sljedeći serijal bi mogao barem poljuljati blesavu opoziciju pisac - kritičar, po kojoj je pisac bogomdani odabranik koji knjige piše i sastavlja a kritičar neka efemerna ličnost koja postoji da te knjige kritikuje, jer Matoš, Ujević, Krleža, Crnjanski, Ristić, Vinaver se ispostavljaju kao kritičari bolji od samih kritičara, a Milan Bogdanović, kao čisti kritik, misli o literaturi lucidnije nego svi današnji romansijeri zajedno. Pisane neobavezno i kao usput, opušteno, bez jasnog sistema vrednovanja, često u jakom polemičkom afektu i subjektivno-nepravedno, bez ikakve pretenzije ka estetičkom zakonodavstvu i zavođenju reda, kritike ovih mađioničara i književnih svaštara donose pregršt razbacanih i tek natuknutih opažanja o djelima, čiju lucidnost u raskrivanju kritikovanih djela ne mogu doseći buljuci profesora i docenata po našim katedrama koji već godinama sklapaju svoje studije koje, navodno, imaju glavu i rep. Otud nije čudno da se o tim esejima i kritikama po tim katedrama mnogo i ne zna, profesori o njima i ne govore i ne poznajući ih, a onaj koji bi bacao pred njih neka od ovih sugestivnih primječanija jednak je onome koji je onomad prosipao biserje pred svinje.
Run 01 S

Malena mjesta srca moga

Odlazak

I blijesak slavna šestopera,/ i miris (miris) kalopera/ Tamo, tamo da putujem,/ tamo, tamo da tugujem
Fllm 01 S

Strah još crnji nego u rovu

Bdenje

Beskrajne noći! Prisluškivah šapat/ trave što u duh, rastom, zavrluda./ Kroz sobu lupa beskonačni hlapat/ Srce Srdaca, duše mojih uda.
Acbra 19 S

Pravde, slobode, hljeba

Zadržane sile bića

Oni kažu: "Mi smo duša zbilje./ Mi dižemo dvore, rušimo Bastilje,/ iz nas struji u tvar rumen srca vrela./ Mi bratski volimo željezne mašine,/ plamene mašine,/ ali da nam iz njih nova snaga sine,/ i da svijetla pravda pruži svoju vagu"
Ajff 02 S

Razna lica jednog grada

Tin Ujević u Parizu

Znam da će na silu sve što ovdje kažem izgledati subjektivno, jer je sažeto. Ali, kada uzmemo jednoga mladoga pisca koji se formirao u Francuskoj, recimo Rastka Petrovića, može li se ustvrditi da on na sebi nosi osvećeni pečat francuskoga duha? Rastko je, u jednom smislu, »hrvatskiji« pisac nego ijedan rođeni Beograđanin, pored svih dodira što su ih on, Tokin, Drainac imali s Francuzima. Jedin autor koji se u Parizu osjećao kao riba u vodi, koji ni Grčke, ni Italije, ni Španije, a možda ni drugih podrobnosti na svijetu nije shvatio drugačije nego kroz najljepše francuske oči, bio je Jovan Dučić. Dučić je u Parizu odisao blaženošću, više nego i V. Miličević u Toulouseu. Njemu je svaku žena bila lijepa, svaka zgrada puna ukusa, svaka riječ puna smisla.
Okkro 26 S

Moje je tijelo lomača

Niko ne zna ko sam ja

Vukući noge bez galoša/ preko blata i gliba/ kao ranjene noške ptica -/ dok mi dim izgriza oči/ u zakutnim kafanicama
Cossmo 02 S

Sa svakim nešto dijeliš

Pobratimstvo lica u svemiru

Strašno je ovo reći u uho oholosti,/ no vrlo srećno za očajničku sreću,/ da svi smo isti u zloći i radosti,/ i da nam breme kobi počiva na pleću
Alkii 01 S

Pijanačko hodanje u dijagonali i dionizijski kultovi pjesnika

Držite li piće škodnim ili korisnim za stvaranje?

U drugu ruku, ne znam zašto bismo vječito - i kao tematski - miješali piće, poeziju i umjetnost. Piće ima dubljega žilja i korijenja u životu društva nego je to mali broj pjesnika i umjetnika koji su upravo rijetki gosti, ma kako dobre i slavne tradicije imali sa sobom. piće zahvata kudikamo širi društveni krug, a u prvome redu sve one koji u svojim skrovitim senzacijama napola uživaju kao u remek-djelu, kojima umjetnost pijenja godi, te se tješe, ako nisu napisali i naslikali, da su barem dobro pojeli i popili (a na kraju - za njih - svi su osjećaji subjektivni te neminovno prolaze kroz želudac). Ako ja to i ne kažem, oni to misle, a oni su najpametniji, jer ih ima više...