Tekstovi autora: Tin Ujević

Run 01 S

Malena mjesta srca moga

Odlazak

I blijesak slavna šestopera,/ i miris (miris) kalopera/ Tamo, tamo da putujem,/ tamo, tamo da tugujem
Fllm 01 S

Strah još crnji nego u rovu

Bdenje

Beskrajne noći! Prisluškivah šapat/ trave što u duh, rastom, zavrluda./ Kroz sobu lupa beskonačni hlapat/ Srce Srdaca, duše mojih uda.
Acbra 19 S

Pravde, slobode, hljeba

Zadržane sile bića

Oni kažu: "Mi smo duša zbilje./ Mi dižemo dvore, rušimo Bastilje,/ iz nas struji u tvar rumen srca vrela./ Mi bratski volimo željezne mašine,/ plamene mašine,/ ali da nam iz njih nova snaga sine,/ i da svijetla pravda pruži svoju vagu"
Ajff 02 S

Razna lica jednog grada

Tin Ujević u Parizu

Znam da će na silu sve što ovdje kažem izgledati subjektivno, jer je sažeto. Ali, kada uzmemo jednoga mladoga pisca koji se formirao u Francuskoj, recimo Rastka Petrovića, može li se ustvrditi da on na sebi nosi osvećeni pečat francuskoga duha? Rastko je, u jednom smislu, »hrvatskiji« pisac nego ijedan rođeni Beograđanin, pored svih dodira što su ih on, Tokin, Drainac imali s Francuzima. Jedin autor koji se u Parizu osjećao kao riba u vodi, koji ni Grčke, ni Italije, ni Španije, a možda ni drugih podrobnosti na svijetu nije shvatio drugačije nego kroz najljepše francuske oči, bio je Jovan Dučić. Dučić je u Parizu odisao blaženošću, više nego i V. Miličević u Toulouseu. Njemu je svaku žena bila lijepa, svaka zgrada puna ukusa, svaka riječ puna smisla.
Okkro 26 S

Moje je tijelo lomača

Niko ne zna ko sam ja

Vukući noge bez galoša/ preko blata i gliba/ kao ranjene noške ptica -/ dok mi dim izgriza oči/ u zakutnim kafanicama
Cossmo 02 S

Sa svakim nešto dijeliš

Pobratimstvo lica u svemiru

Strašno je ovo reći u uho oholosti,/ no vrlo srećno za očajničku sreću,/ da svi smo isti u zloći i radosti,/ i da nam breme kobi počiva na pleću
Alkii 01 S

Pijanačko hodanje u dijagonali i dionizijski kultovi pjesnika

Držite li piće škodnim ili korisnim za stvaranje?

U drugu ruku, ne znam zašto bismo vječito - i kao tematski - miješali piće, poeziju i umjetnost. Piće ima dubljega žilja i korijenja u životu društva nego je to mali broj pjesnika i umjetnika koji su upravo rijetki gosti, ma kako dobre i slavne tradicije imali sa sobom. piće zahvata kudikamo širi društveni krug, a u prvome redu sve one koji u svojim skrovitim senzacijama napola uživaju kao u remek-djelu, kojima umjetnost pijenja godi, te se tješe, ako nisu napisali i naslikali, da su barem dobro pojeli i popili (a na kraju - za njih - svi su osjećaji subjektivni te neminovno prolaze kroz želudac). Ako ja to i ne kažem, oni to misle, a oni su najpametniji, jer ih ima više...