Tekstovi autora: Savo Petrović

Doboj

Gnjev prognanog pjesnika: Dr Željko Štenger

Tuđe noge te gaze, dome moj

Doktor Željko Štenger poslije izgona iz Doboja nije imao snage da krene iz Baške Vode i dođe u voljeni grad i da makar vidi ko je to provalio u njegov stan i sve prisvojio i opljačkao. Štengerov kolega i prijatelj dr Ivan Petričević, pulmolog, pjesnik, istoričar bio je takođe protjeran iz Doboja, ali jednom, pred smrt, ipak je iz Baške Vode došao u Doboj da vidi svoj grad i svoj stan. O tome je pisao i svom prijatelju novinaru i piscu Feridu Čehiću, izgnaniku iz Doboja, koji živi u Švedskoj: ''Moj ulazak i pregled stana u kome sam živio više od tri decenije najbolje će Vam dočarati pjesma doktora Željka Štengera koji je umro jula 2007. godine. Sahranjen je u mjestu Bašt iznad Baške Vode, u zagrljaju Biokova, pet stotina metara iznad mora. Napisao je: ''Pokopajte me pod korijenjem da se u cvijet pretvorim''
jajce

O ljudima i volovima

Ima li Bosanaca u Bosni?

Bosanci? Ima li tih ljudi u Bosni? Po aktuelnoj politici trovjerskih stranaka i vođa – nema. Kako to: u državi Bosni nema Bosanaca?! Lijepo, nema. Sada postoje samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ostali, koje ionako niko ne benda. Vlastodršci u sva tri naroda dobijaju žgaravicu i napade bijesa kada neko spomene da hoće da bude Bosanac u svojoj državi Bosni
Izets 01 S

Pjesnik i grad: Stihovi puni ljubavi

Moram natrag u Sarajevo - ja sam Sarajlić

U jesen 1993. godine, devetog septembra, granata upućena sa okolnih brda, sa položaja Radovana Karadžića, pala je na zgradu u kojoj je živio Izet Sarajlić i probila plafon njegovog stana, a jedan geler pogodio je pjesnika u glavu. Za ranjavanje poete čuli su i prijatelji Izeta Sarajlića u Švajcarskoj i Švedskoj i prikupljali pomoć za liječenje i popravku pjesnikovog stana. Pjesnik je bio pozvan da odmah preseli u Švajcarsku, u mjesto Frauenfild(Fronfild)i da tu ostane do kraja rata. Već su u Švajcarskoj bile objavljene njegove dvije knjige pjesama: ''Sarajevo'' i ''Neko je zvonio''. Sarajlić je prihvatio velikodušnu pomoć, ali ne i poziv da napusti svoje Sarajevo. “Hvala vam, dragi moji, ali ja moram natrag u svoj grad, jer ja sam Sarajlić”
violina

Stanko Stanković, najpoznatiji violinista u sjevernoj Bosni

Pukovniku ima ko da svira

Slika Stanka Stankovića, najpoznatijeg violiniste u sjevernoj Bosni nalazila se i na zidu radionice Mirka Vukeljića i Branka Sofrenića. Ova dvojica Dobojlija izrađivali su violine svjetskog kvaliteta. Poznati violinisti na njima sviraju na svim kontinentima, od Japana do Švedske, od Amerike do Portugala. Jednu violinu poklonili su i čuvenom jugoslovenskom i srpskom violinisti Jovanu Kolundžiji. Na violini koju su napravili Vukeljić i Sofrenić, Kolundžija je sa svojom sestrom Nadom svirao na koncertu u Doboju i zatim u mogim gradovima širom svijeta
Stevan Boroš

Generacija koja se pamti: Jedan razred, a svi lekari

Asklepije i Hipokrat na ručku kod doktora Boroša

Doktor Stevan Boroš rođen je 1928. godine u Titelu, završio je Mušku gimnaziju u Novom Sadu i zatim otišao na studije medicine u Zagrebu. Tu je upoznao i studenta Željka Štengera, potonjeg doktora, radiologa, pjesnika, političkog radnika. Nekoliko godina po završteku studija, dva prijatelja iz studentskih dana naći će se u Doboju i zajedno raditi nepune dvije decenije. Obrazovani i odani medicini, prijatelji su dopunjavali svoje znanje i u svakom trenutku bili spremni da pomognu svojim pacijentima. Kada je doktor Boroš bio u pripravnosti, dakle u danima kada je imao obavezu da i poslije radnog vremena dođe u ordinaciju zbog nekog hitnog slučaja, često je dežurnima u Medicinskom centru ostavljao broj mog kućnog telefona jer smo popodneva i večeri provodili zajedno. Savjetovao mi je da čitam djela Miroslava Krleže, a roman ''Zastave'' ovog jugoslovenskog i evropskog pisca pročitao je dva-tri puta
Nikola Davidović

Moji saputnici: prof. dr Nikola Davidović, filozof, pisac, urednik

Progonstvo – i prokletstvo i blagoslov

Nikola Davidović je rođen 1937. godine u Banjaluci i u ranom djetinjstvu preselio je u Doboj. Stanovao je u internatu i privatno u naselju Usora gdje su živjeli Slavka i Teufik Pašić, roditelji Feliksa Pašića. Još od prvog razreda gimnazije trojica drugova – Feliks Pašić, Nikola Davidović i Ferid Čehić, potonji novinari, pisci i publicisti, postali su nerazdvojni
Doboj

Moji saputnici: Predsjednik, ministar, direktor - pred zidom za strijeljanje

Otvorena vrata ministra Jova Miškovića

Kao i grčki pisac drama i tragedija Eshil i Jovo Mišković je vjerovao u svoje božanstvo – prijateljstvo među ljudima. Predsjednik je uvijek prvi pozdravljao svoje sugrađane, zastajao da popriča sa njima, bio je spreman da čuje njihove muke i probleme i uloži napor da se pomogne ljudima. Ulice su postale čistije, uveden je gradski saobraćaj, izgrađena su prva tri solitera u gradu, na Čaršiji su prestale redukcije vode, napravljen je put pored rijeke Bosne i ujedno odbrambeni nasip od poplava, izgrađeni asfaltni putevi prema Derventi, Tesliću, Maglaju, Modriči… To je bila politika koja vezuje čovjeka za čovjeka – često se čulo među Dobojlijama
Aasara 02 S

Moji saputnici: Dr Fadil Ademović, novinar, urednik, profesor, pisac

Čovjek koji prkosi vremenu

U knjigama Fadila Ademovića obrađene su i strahote minulog rata za koji veliku krivicu snosi i nekadašnja Jugoslovenska narodna armija. O toj Armiji i njenom sunovratu napisana je knjiga sa simboličnim naslovom ''JNA –beznađe zla'' . Neshvatljivo je da je JNA, čiji je zadatak bio da čuva teritorijalni integritet i suverenitet Jugoslavije, države koja je za vojsku, prvenstveno za oružje, generale i oficire izdvajala milijarde dolara, upravo prva krenula u rušenje i ubijanje svoje zemlje. Nekada je ta Armija bila ''odbrana tvoja'', kako je pjevao Branko Ćopić, a onda, za vrijeme ministara Nikole Ljubičića, Branka Mumule i Veljka Kadijevića i bukvalno postajala – beznađe
Doboj

Moji saputnici: Feliks Pašić, novinar, pozorišni kritičar, publicista

Nezaboravna Emina i božanstveni Adonis

Uvjeren sam da Feliks Pašić, onaj davni Adonis, bog ljepote, žita, smrti i ponovnog rađanja, na nebeskim visinama i dalje druguje sa svojom boginjom Talijom i priča joj kako je na njega pao mlaz svjetlosti sa neba da svoj zemaljski život posveti pozorištu i glumcima, običnim ljudima i kako se prisjeća one svoje prve predstave ''Nezaboravna Emina'' u Tesliću
Aace 02 S

Preživjele riječi: Knjiga ljubavi i tuge, straha i nade

Domovina u koferu, rodni grad u srcu

U ovo vrijeme nacionalističkog ludila, iznevjernih nada, klonuća, posrtanja i duhovne pustoši, snovi na Balkanu su pokošeni i spaljeni. Bila je u pravu Isidora Sekulić kada se još 1922. godine zapitala: ''Zašto i dokle ćemo isterivati na površinu krvave nacionalizme krvavim nacionalizmima? Dokle će patriotizam u svima nam biti nemoral i ubica''?
skakić

Moji saputnici : Novak Simić, pripovjedač, romansijer, pjesnik, urednik

Ničiji pisac, zaboravljeni šarmer

To što je Novak Simić isključen iz hrvatske, srpske i bosanske književnosti samo nanosi štetu literaturi ovih naroda. Simićeva djela doživjela su udarac pakosnih i zlobnih ministarstava kulture i prosvjete Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, ali će pripovijetke, romani i pjesme ovog pisca to preživjeti i jednom opet biti sastavni dio i školske lektire i ljubitelja lijepe književne riječi
Teatar Maske

Moji saputnici: Rašid Muminagić - scenograf, glumac, režiser

Na dobojskim daskama koje život znače

Pune dvije i po decenije Doboj je bio grad bogatog pozorišnog života. I onda, 17. aprila 1992. godine, na Dan oslobođenja grada od fašizma, odigrana je i posljednja predstava Amaterskog pozorišta u Doboju. To je bio pozorišni komad ''Furaju Slaveni južno'' Rašida Muminagića. Samo nekoliko dana docnije, vlast su preuzeli nacionalisti; sve što je bilo lijepo u kulturnom života grada nestaloje u ratnoj tmuši. Vojnici i vjernici preuzeli su sve u svoje ruke i vratili Doboj mnogo decenija unazad. Neko je davno u onoj Rašidovoj Rupi, punoj duha i pozorišne ljepote, ugasio svjetlo i danas tu vlada kulturna tama uprkos blještavim sijalicama krčme
Done63

Avdo Karabegović Hasanbegov i Avdo Karabegović Halidbegov

Dva ukleta bosanska pjesnika

U vremenu kada je Avdo došao u Srbiju rađa se i pokret u Bosni za zbližavanje trovjerske braće. I budući da je Avdo bio jedan od prvih nosilaca te ideje – brat je mio ma koje vjere bio – ubrzo steče bezbroj prijatelja, a njegova pojava u uniformi carigradskog licejca i sa visokim carigradskim fesom na glavi svuda je praćena sa neobičnom ljubavlju i simpatijama
Smeće

Bez vode se gasi iskra života

Pogledaj rijeku Bosnu i svoju smrt, čovječe

Pogledaj ovu rijeku bez života, pogledaj i ti, čovječe iz Sarajeva, Visokog, Kaknja, Zenice, Maglaja, Doboja, Modriče i vidjećeš u toj prljavoj i zatrovanoj vodi ubicu, svog ubicu i ubicu svoje djece. Za sve ovo nikoga ne možeš kriviti, nego samo sebe. Jeste, moraš kriviti prije svega sebe, i nije za utjehu što oko tebe ima mnogo krivaca. Ili bolje rečeno: mi smo na svakom koraku na Balkanu, tu, da zagadimo životnu sredinu, pošto smo nacionalizmom i mržnjom već zagadili i sami sebe
Goli otok

Moji saputnici: O jednom golotočaninu, esteti i poeti

Knedla u grlu profesora Pankovića

Upravo ta pjesma ponovo će vratiti Dušana Pankovića na vrijeme boravka na Golom otoku. Profesor se našao u društvu gdje je sjedio i načelnik Službe bezbjednosti u Doboju. Kad su ostali sami, načelnik ga je upitao zar se baš i ''Rjabinjuška'' morala naći u tom muzičkom komadu, primili smo to k znanju, a sve je dojavila jedna tvoja kolegica iz škole. Panković se zatresao od straha, u sekundama su mu kroz glavu ponovo prolazile slike s Golog otoka, bilo mu je neprijatno, progutao je ''knedlu u grlu''. Sve mu je to pokvarilo radost zbog uspjeha i dobrog prijema đačke operete koja je poslije Doboja s uspjehom prikazana i u Derventi. ''Ne raduj se previše ni radosti jer i ona može biti povod za strah, za melanholiju i za neku opipljiviju sankciju po krivičnom zakoniku'', napisao je Panković u svojim memoarima