Tekstovi autora: Savo Petrović

Muharem Omerović

Saputnici: Muharem Omerović, pjesnik za djecu, aforističar, humorista

Narodu nije ništa, a sve ga boli

Omerović je bio humorista i šeret i vragolan – narodni čovjek, takoreći, napisao je Jovo Nikolić. Govorio je da je narodu teško odrediti dijagnozu, jer mu nije ništa, a sve ga boli, da političari s pravom ubjeđuju pisce da je bolje pričati nego pisati bajke, potkrepivši to iskustvom da je na promociji jednog poznatog pjesnika biblioteka bila puna – knjiga. ''Kad je kritika na mjestu, mjesto promijeni onaj koji kritikuje'' – govorio je Omerović
Doboj

Saputnici: Jozefina Dautbegović, poetesa, urednica časopisa i knjiga

Bosanska zima pronađe me usred ljeta

Kada su srpski jurišnici zauzeli njeno rodno mjesto i Plehan i minirali i srušili jedan od najljepših samostana u Bosni napisala je pjesmu ''Dan kada je samostan s Plehana letio u nebesa''. Samo nekoliko kilometara dalje, u Derventi, hrvatske i muslimanske snage hapsile su i mučile pripadnike srpskog naroda. Tako su u svom luđačkom bratstvu Srbi, Hrvati i Muslimani uništavali jedni druge ne misleći na to da uništavaju i sami sebe
Samac 01 S

Prvi april – dan brigadira: Strane brigade u obnovi Jugoslavije

I Kanađani su pjevali ''Šamac – Sarajevo, to je naša meta''

Inostrane brigade dale su veliki doprinos širenju istine o Jugoslaviji i nezapamćenom poletu i želji jugoslovenskih naroda da što prije obnove svoju otadžbinu i obezbijede uslove za bolji život svih ljudi. Omladina iz Engleske, Kanade, Čehoslovačke, Istočne Njemačke, Bugarske, Grčke, Rumunije, Mađarske, Francuske, Danske, Švedske… učestvovala je u brzom preobražaju Bosne i Jugoslavije
Branka Alićehajić

Saputnici: Branka Alićehajić, glumica, spikerka, novinarka

Ifigenija, ukras moje duše

Moja najdraža uloga je bila Ifigenija i to je ukras moje duše, ispovijedala se poslije jedne pozorišne predstave Branka Alićehajić i citirala Geteove riječi da je ljepota krajnje načelo i najviši cilj umjetnosti; smatrala je da je primarni zadatak stvaralaštva da svijet mijenja nabolje. U svakoj ulozi nosila je u sebi igru i dobrotu i bila jedan od kreatora čarolije u pozorišnom životu ne samo Doboja nego i Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Sa svih festivala vraćala se ovjenčana nagradama za najbolju žensku ulogu
Pavle Stanišić

Saputnici: Pjesnik Pavle Stanišić – tuđinac u svom gradu

Proljeća su minirana

Da, da, proljeća su minirana evo već pune tri decenije i munje sijevaju na sve četiri strane ne samo Bosne, nego i cijelog svijeta. I zato je poezija Pavla Stanišića često puna suza koje još kaplju. Ipak, u vrtlogu zlog i opasnog vremena u kome se nalazimo i ljudi sa kojima živimo priče i stihovi Pavla Stanišića ponekad prosjaje tračkom nade da na ovoj planeti žive i dobri ljudi
Duško Trifunović

Saputnici: Duško Trifunović, poeta sarajevske rokenrol škole

Probudi se, nešto se dešava

Prohujale su bezmalo tri i po decenije od nastanka pjesme ''Probudi se…'', protekla je decenija i po od smrti Duška Trifunovića, možda najplodnijeg pjesnika u Jugoslaviji, a omladina novih državica na Balkanu nije se mogla ''probuditi''. Nacionalisti, vlastodršci i religijske vođe učinili su sve što su mogli da mržnjom zatruju mlade ljude i ugrade bolnu ravnodušnost i letargiju u njihove duše. Ali, Duško Trifunović i njegove pjesme i dalje žive u narodu
Ćamil Sijarić

Moji saputnici: Ćamil Sijarić, kralj pripovijedanja

Zavičaj, to je neka nježnost

Pisac bez zavičaja je kao kuća bez temelja, napisao je Ćamil Sijarić. Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koji čujete samo vi. Često je dolazio u Bijelo Polje i Novi Pazar sa željom da se sretne sa ljudima i podijeli priču s njima i ponavljao da se pričajući i slušajući priče dva puta živi. I tu, u Bihoru, kraju u kome su živjeli junaci romana Bihorci, kad podigneš kamen, otkriješ priču. U Bihoru su svi ljudi pripovjedači, ali je Ćamil Sijarić kralj pripovijedanja. Vrlo je važno u životu da imamo jedan drugom nešto da ispričamo, često je govorio Sijarić koji bi prvo svaku svoju pripovijetku ispričao pa onda zapisao i ponekad naglašavao da fino pisati, umiljato i istinito znači biti saradnik ovozemaljskog života
Yunoo 21 S

Zemlju Južnih Slovena sanjali su najbolji

U lepoj Jugoslaviji umiriće se naša nesrećna krv

Vjerovatno bi doktoru Peri Slijepčeviću srce prepuklo od tuge da je doživio sve ono ružno što se dogodilo u njegovoj tako lijepo zamišljenoj Jugoslaviji. Nije se smirila ta nesrećna krv jugoslovenskih naroda. Ta krv postala je zla i opaka. Razuzdanost i primitivizam jugoslovenskih naroda i raspuštanost i pohlepa vlastodržaca s početka devedesetih godina dvadesetog vijeka traje i ne vidi joj se kraj. Rođena je tako višeglava hidra, mitološka neman otrovnog zadaha, koja kroz svoje čeljusti, dakle kroz djelovanje nacionalista i sve većeg broja fašista guta sve što je bilo dobro, plemenito, lijepo, učeno, pošteno i opšteljudsko u Titovoj Jugoslaviji
Doboj

Gnjev prognanog pjesnika: Dr Željko Štenger

Tuđe noge te gaze, dome moj

Doktor Željko Štenger poslije izgona iz Doboja nije imao snage da krene iz Baške Vode i dođe u voljeni grad i da makar vidi ko je to provalio u njegov stan i sve prisvojio i opljačkao. Štengerov kolega i prijatelj dr Ivan Petričević, pulmolog, pjesnik, istoričar bio je takođe protjeran iz Doboja, ali jednom, pred smrt, ipak je iz Baške Vode došao u Doboj da vidi svoj grad i svoj stan. O tome je pisao i svom prijatelju novinaru i piscu Feridu Čehiću, izgnaniku iz Doboja, koji živi u Švedskoj: ''Moj ulazak i pregled stana u kome sam živio više od tri decenije najbolje će Vam dočarati pjesma doktora Željka Štengera koji je umro jula 2007. godine. Sahranjen je u mjestu Bašt iznad Baške Vode, u zagrljaju Biokova, pet stotina metara iznad mora. Napisao je: ''Pokopajte me pod korijenjem da se u cvijet pretvorim''
jajce

O ljudima i volovima

Ima li Bosanaca u Bosni?

Bosanci? Ima li tih ljudi u Bosni? Po aktuelnoj politici trovjerskih stranaka i vođa – nema. Kako to: u državi Bosni nema Bosanaca?! Lijepo, nema. Sada postoje samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ostali, koje ionako niko ne benda. Vlastodršci u sva tri naroda dobijaju žgaravicu i napade bijesa kada neko spomene da hoće da bude Bosanac u svojoj državi Bosni
Izets 01 S

Pjesnik i grad: Stihovi puni ljubavi

Moram natrag u Sarajevo - ja sam Sarajlić

U jesen 1993. godine, devetog septembra, granata upućena sa okolnih brda, sa položaja Radovana Karadžića, pala je na zgradu u kojoj je živio Izet Sarajlić i probila plafon njegovog stana, a jedan geler pogodio je pjesnika u glavu. Za ranjavanje poete čuli su i prijatelji Izeta Sarajlića u Švajcarskoj i Švedskoj i prikupljali pomoć za liječenje i popravku pjesnikovog stana. Pjesnik je bio pozvan da odmah preseli u Švajcarsku, u mjesto Frauenfild(Fronfild)i da tu ostane do kraja rata. Već su u Švajcarskoj bile objavljene njegove dvije knjige pjesama: ''Sarajevo'' i ''Neko je zvonio''. Sarajlić je prihvatio velikodušnu pomoć, ali ne i poziv da napusti svoje Sarajevo. “Hvala vam, dragi moji, ali ja moram natrag u svoj grad, jer ja sam Sarajlić”
violina

Stanko Stanković, najpoznatiji violinista u sjevernoj Bosni

Pukovniku ima ko da svira

Slika Stanka Stankovića, najpoznatijeg violiniste u sjevernoj Bosni nalazila se i na zidu radionice Mirka Vukeljića i Branka Sofrenića. Ova dvojica Dobojlija izrađivali su violine svjetskog kvaliteta. Poznati violinisti na njima sviraju na svim kontinentima, od Japana do Švedske, od Amerike do Portugala. Jednu violinu poklonili su i čuvenom jugoslovenskom i srpskom violinisti Jovanu Kolundžiji. Na violini koju su napravili Vukeljić i Sofrenić, Kolundžija je sa svojom sestrom Nadom svirao na koncertu u Doboju i zatim u mogim gradovima širom svijeta
Stevan Boroš

Generacija koja se pamti: Jedan razred, a svi lekari

Asklepije i Hipokrat na ručku kod doktora Boroša

Doktor Stevan Boroš rođen je 1928. godine u Titelu, završio je Mušku gimnaziju u Novom Sadu i zatim otišao na studije medicine u Zagrebu. Tu je upoznao i studenta Željka Štengera, potonjeg doktora, radiologa, pjesnika, političkog radnika. Nekoliko godina po završteku studija, dva prijatelja iz studentskih dana naći će se u Doboju i zajedno raditi nepune dvije decenije. Obrazovani i odani medicini, prijatelji su dopunjavali svoje znanje i u svakom trenutku bili spremni da pomognu svojim pacijentima. Kada je doktor Boroš bio u pripravnosti, dakle u danima kada je imao obavezu da i poslije radnog vremena dođe u ordinaciju zbog nekog hitnog slučaja, često je dežurnima u Medicinskom centru ostavljao broj mog kućnog telefona jer smo popodneva i večeri provodili zajedno. Savjetovao mi je da čitam djela Miroslava Krleže, a roman ''Zastave'' ovog jugoslovenskog i evropskog pisca pročitao je dva-tri puta
Nikola Davidović

Moji saputnici: prof. dr Nikola Davidović, filozof, pisac, urednik

Progonstvo – i prokletstvo i blagoslov

Nikola Davidović je rođen 1937. godine u Banjaluci i u ranom djetinjstvu preselio je u Doboj. Stanovao je u internatu i privatno u naselju Usora gdje su živjeli Slavka i Teufik Pašić, roditelji Feliksa Pašića. Još od prvog razreda gimnazije trojica drugova – Feliks Pašić, Nikola Davidović i Ferid Čehić, potonji novinari, pisci i publicisti, postali su nerazdvojni
Doboj

Moji saputnici: Predsjednik, ministar, direktor - pred zidom za strijeljanje

Otvorena vrata ministra Jova Miškovića

Kao i grčki pisac drama i tragedija Eshil i Jovo Mišković je vjerovao u svoje božanstvo – prijateljstvo među ljudima. Predsjednik je uvijek prvi pozdravljao svoje sugrađane, zastajao da popriča sa njima, bio je spreman da čuje njihove muke i probleme i uloži napor da se pomogne ljudima. Ulice su postale čistije, uveden je gradski saobraćaj, izgrađena su prva tri solitera u gradu, na Čaršiji su prestale redukcije vode, napravljen je put pored rijeke Bosne i ujedno odbrambeni nasip od poplava, izgrađeni asfaltni putevi prema Derventi, Tesliću, Maglaju, Modriči… To je bila politika koja vezuje čovjeka za čovjeka – često se čulo među Dobojlijama