Tekstovi autora: Lamija Begagić

Toille 01 S

Od Zagreba do Washingtona

Princeze i prinčevi u javnim toaletima

Treba razumjeti Ivanove roditelje. Nisu zalud pokušavali da bi sad, eto, Ivan bio isti kao sestre, da bi nasljeđivao od njih roza majičice i plastične pegle i perilice rublja umjesto autića i tenkova (mada, bilo bi lakše i jeftinije) i išao s njima, budibogsnama – u isti wc (ne misle naravno, doma, jer u podstanarskom stanu sa sestrama dijeli i sobu, ne samo wc).
Fau1

Dok su im djeca bila mala

Majka Hrabrost i njena queer djeca

Moja prijateljica, koja je kao trogodišnja djevojčica ostala bez majke, odrastala je uz oca. Njeno djetinjstvo nije bilo teško samo po tome što je izgubila majku, već i što se sa ocem, jer bio je rat, potucala od nemila do nedraga. No, gdje god da su bili, po izbjegličkim kampovima ili napuštenim tuđim domovima, otac je učio životu i ljubavi. Nikad je nije razdvajao od starijeg brata, čemu je učio njega, učio je i nju: krečenju, poslovima oko kuće, čitanju ruskih klasika. Kada je saznao da njegova kćerka voli djevojke, nije krio razočarenje jer to možda znači da nikad neće imati djecu. Njemu su djeca bila jedini smisao života. No, volio ju je, dakako, jednako kao i prije, stao je iza njene odluke, vjerovao u ljubav kao i ona, a izabranice srca njenog u šali je zvao svojim zeticama.
Carz 01 S

Ali mama, ovdje su svi ljudi nekako isti

Dvije mame ili mama i tata

Dok njih dvije skupa pakuju Almin kofer (tri trenerke, četiri majice, dvije haljine, pet pari čarapa i nijedna pidžama), Almina mama mi priča o kvartu u kojem žive. Svu raznolikost ljudi, rasa, običaja, boja kože, religija, spolnih orijentacija, porijekla koju svakodnevno žive, sažeo je u jednoj rečenici njen sin Emil, šestogodišnjak, začuđen čuvenim praznim pričama o bosanskohercegovačkoj multietničnosti: “Ali mama, pa ovdje su svi ljudi nekako isti!”. Koji dan kasnije, otišli su na izlet u Sarajevo i slučajno u nekom turističkijem dijelu grada susreli mnogo stranaca, mahom Arapa, na šta je maleni rekao: “Osjećam se kao kod kuće!”
Mizzoginija 01 B

Od prvog do osmog i nazad

Dnevnik izgubljenog dostojanstva

Atributi nisu bili ni pod grudnjakom, nisam ga tad nosila. Imala sam, dobro se sjećam, bratovu sivu majicu na sebi, toliko veću od mog broja da ne znam kako je Tarik P. ispod nje uočio atribute. Ali jeste. Jer ih je gledao i tražio. Jer se potrudio da ih nađe. Jer je to, mada je u tom trenutku bio dečko moje najbolje prijateljice, sasvim okej i razigrano i drugarski: objektivizirati tu blesavu Lamiju koja ima sise, a neće da ih pokaže. Zasad. Jer nije Tarik P. pitao zašto ih ne pokažeš, pitao je kad ćeš, jer je znao, valjda, da će doći trenutak kad ću ipak prepoznati da je Bog sise dao da se pokazuju razigranim partnerima naših drugarica ili bilo kome drugom. Kad nešto imaš, to i pokaži. Osim ako je to nešto svijest, ako je to nešto ljutnja, ako je to nešto protest.
Comp 01 S

O pojmovima kao oružju

Jezik za, a ne protiv nas

Neki dan me sin, u nekom tinejdžer – omraženi roditelj-autoritet verbalnom okršaju pokušao uvrijediti govoreći mi da po cijele noći buljim u kompjuter. Nakon kraće tišine, čekajući da tenzija opadne i primiri se zatalasani okean, nasmijala sam se i rekla mu: Znaš, sine, moram da ti se autujem: mama ti je ovisnica o Netflixu. Zaigrao mu je osmijeh u kutu usana, krio ga je, dakako, bio bi izdajnički da ga je realizovao do kraja, a onda ozbiljnim glasom upitao: Šta moraš da mi se?!
Nara 02 S

Drugi drugog: Dan pedera

Igra nas je ponijela u nepredviđenim smjerovima

Ta Goranova šala tih kasnih osamdesetih, zapravo je prvi put da sam čula riječ peder. I da sam, tu i tamo, počela razmišljati o njenom značenju.
Nara 01 S

Nekoliko minuta pred zatvaranje

Luk i naranča

Kupujem na sitno i na malo, nikad nisam bila ljubiteljka tih ogromnih kolica, nosim uvijek tek korpu, nekad ni nju, nekad su mi moje dvije omanje ruke sasvim dovoljne. Pazim šta u korpu stavljam, jer znam šta sve njen sadržaj može reći o meni. Pazim, a naravno da znam da ona ni ne gleda, kao da je i zanima, kao da išta vidi i čuje osim eha vlastitih rečenica satkanih od cijena dana, naših kartica, bodova za tave i šerpe…
Aafann 08 S

Vaspitavanje mladih umova

Na mlađima razum ostaje

Odgajajući djecu u društvima nedovoljno otvorenim za drugačije, društvima još uvijek duboko heteronormativnim, patrijahalnim, religioznim, roditelji nužno moraju plivati mimo struja i učiti djecu kako nije istina baš sve što nauče u školi ili čuju od obrazovnih autoriteta. Nužno se oslanjamo na vlastite, ali i one dječije, unutrašnje moralne kompase, malo ih sami baždarimo, a malo pustimo da to učine djeca, slušajući vlastitu savjest. Možda nam ne trebaju naše slikovnice, možda ih možemo prevesti, pa ih prepričavati djeci pred spavanje? Ili, dok ne napišemo svoje, možda se možemo opet okrenuti materijalima s početka ovog teksta: onim audiovizuelnim?
Aale 01 S

Eufemizam za tolerisanje, ali ne i istinsko prihvaćanje

Kad friendly nije dovoljno

Friendly. Može, ako je to mjesto gdje mogu uvesti bicikl ili pustiti psa i računati na zdjelu sa svježom vodom, bez ibreta i mrkih pogleda. Friendly u kontekstu dodatne preporuke za terapeutkinju, nastavnicu, ljekarku, ne. Neću da je friendly. Hoću da radi svoj posao, da ne diskriminira, da poštuje zakon.
Ngod 02 S

Sretna nam nova godina i nova borba

(Barem) devet razloga za nadu

Nekad se plaše, možda čak stvari nevelikih i nevažnih, ali kada trebaju stati pred kameru, izaći izvan svoje sigurne zone, izađu. Jer za njih ima izaći. I taj njihov izlazak u drugoj polovici ove godine, dok smo je lagano kao grudvu za Snješka, kotrljali kao njenom kraju, zaslužuje i fanfare, i vatromet. I prime termin na lokalnim TV kanalima.
Happ 03 S

Pobjeđuje solidarnost među otpadnicima

Teror sreće

Kolone su nas tihih koje bi džemper s irvasom najradije, da kodeks profesije dozvoljava, poklonile svojim terapeutkinjama, onim koje nam, ne samo nekako s decembra, već tokom cijele godine, govore da je u redu. Da je u redu ne biti dobro, da je i ta panika koja se direktno s TV ekrana slije u prsni koš u redu, da je u redu svaka tjeskoba kad rođaci prelaze s druge strane ulice jer nas nisu vidjeli ili im se baš jako pretrčavalo preko crvenog i mimo pješačkog. Da je u redu preskočiti ručak kod tetke i hinjiti bolest. Da je u redu izmišljati dijagnoze od Bajrama do Božića, da je u redu vječno biti bolesna za njihova slavlja, a frcati od zdravlja za prijatelje i one koji nisu dio nuklearnih porodica iz udžbenika i sa bilborda, za one koji će nam pokloniti najkičastijeg anđela u kolekciji, namjerno, da nas naljute, jer, za razliku od onih što su nas rađali i podizali, znaju i naše ljutnje, i strahove, i tuge, i mrakove.