Tekstovi autora: Savo Petrović

Doktor Stevan Boroš rođen je 1928. godine u Titelu, završio je Mušku gimnaziju u Novom Sadu i zatim otišao na studije medicine u Zagrebu. Tu je upoznao i studenta Željka Štengera, potonjeg doktora, radiologa, pjesnika, političkog radnika. Nekoliko godina po završteku studija, dva prijatelja iz studentskih dana naći će se u Doboju i zajedno raditi nepune dvije decenije. Obrazovani i odani medicini, prijatelji su dopunjavali svoje znanje i u svakom trenutku bili spremni da pomognu svojim pacijentima. Kada je doktor Boroš bio u pripravnosti, dakle u danima kada je imao obavezu da i poslije radnog vremena dođe u ordinaciju zbog nekog hitnog slučaja, često je dežurnima u Medicinskom centru ostavljao broj mog kućnog telefona jer smo popodneva i večeri provodili zajedno. Savjetovao mi je da čitam djela Miroslava Krleže, a roman ''Zastave'' ovog jugoslovenskog i evropskog pisca pročitao je dva-tri puta

Nikola Davidović je rođen 1937. godine u Banjaluci i u ranom djetinjstvu preselio je u Doboj. Stanovao je u internatu i privatno u naselju Usora gdje su živjeli Slavka i Teufik Pašić, roditelji Feliksa Pašića. Još od prvog razreda gimnazije trojica drugova – Feliks Pašić, Nikola Davidović i Ferid Čehić, potonji novinari, pisci i publicisti, postali su nerazdvojni

Kao i grčki pisac drama i tragedija Eshil i Jovo Mišković je vjerovao u svoje božanstvo – prijateljstvo među ljudima. Predsjednik je uvijek prvi pozdravljao svoje sugrađane, zastajao da popriča sa njima, bio je spreman da čuje njihove muke i probleme i uloži napor da se pomogne ljudima. Ulice su postale čistije, uveden je gradski saobraćaj, izgrađena su prva tri solitera u gradu, na Čaršiji su prestale redukcije vode, napravljen je put pored rijeke Bosne i ujedno odbrambeni nasip od poplava, izgrađeni asfaltni putevi prema Derventi, Tesliću, Maglaju, Modriči… To je bila politika koja vezuje čovjeka za čovjeka – često se čulo među Dobojlijama

U knjigama Fadila Ademovića obrađene su i strahote minulog rata za koji veliku krivicu snosi i nekadašnja Jugoslovenska narodna armija. O toj Armiji i njenom sunovratu napisana je knjiga sa simboličnim naslovom ''JNA –beznađe zla'' . Neshvatljivo je da je JNA, čiji je zadatak bio da čuva teritorijalni integritet i suverenitet Jugoslavije, države koja je za vojsku, prvenstveno za oružje, generale i oficire izdvajala milijarde dolara, upravo prva krenula u rušenje i ubijanje svoje zemlje. Nekada je ta Armija bila ''odbrana tvoja'', kako je pjevao Branko Ćopić, a onda, za vrijeme ministara Nikole Ljubičića, Branka Mumule i Veljka Kadijevića i bukvalno postajala – beznađe

Uvjeren sam da Feliks Pašić, onaj davni Adonis, bog ljepote, žita, smrti i ponovnog rađanja, na nebeskim visinama i dalje druguje sa svojom boginjom Talijom i priča joj kako je na njega pao mlaz svjetlosti sa neba da svoj zemaljski život posveti pozorištu i glumcima, običnim ljudima i kako se prisjeća one svoje prve predstave ''Nezaboravna Emina'' u Tesliću

U ovo vrijeme nacionalističkog ludila, iznevjernih nada, klonuća, posrtanja i duhovne pustoši, snovi na Balkanu su pokošeni i spaljeni. Bila je u pravu Isidora Sekulić kada se još 1922. godine zapitala: ''Zašto i dokle ćemo isterivati na površinu krvave nacionalizme krvavim nacionalizmima? Dokle će patriotizam u svima nam biti nemoral i ubica''?

To što je Novak Simić isključen iz hrvatske, srpske i bosanske književnosti samo nanosi štetu literaturi ovih naroda. Simićeva djela doživjela su udarac pakosnih i zlobnih ministarstava kulture i prosvjete Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, ali će pripovijetke, romani i pjesme ovog pisca to preživjeti i jednom opet biti sastavni dio i školske lektire i ljubitelja lijepe književne riječi

Pune dvije i po decenije Doboj je bio grad bogatog pozorišnog života. I onda, 17. aprila 1992. godine, na Dan oslobođenja grada od fašizma, odigrana je i posljednja predstava Amaterskog pozorišta u Doboju. To je bio pozorišni komad ''Furaju Slaveni južno'' Rašida Muminagića. Samo nekoliko dana docnije, vlast su preuzeli nacionalisti; sve što je bilo lijepo u kulturnom života grada nestaloje u ratnoj tmuši. Vojnici i vjernici preuzeli su sve u svoje ruke i vratili Doboj mnogo decenija unazad. Neko je davno u onoj Rašidovoj Rupi, punoj duha i pozorišne ljepote, ugasio svjetlo i danas tu vlada kulturna tama uprkos blještavim sijalicama krčme

U vremenu kada je Avdo došao u Srbiju rađa se i pokret u Bosni za zbližavanje trovjerske braće. I budući da je Avdo bio jedan od prvih nosilaca te ideje – brat je mio ma koje vjere bio – ubrzo steče bezbroj prijatelja, a njegova pojava u uniformi carigradskog licejca i sa visokim carigradskim fesom na glavi svuda je praćena sa neobičnom ljubavlju i simpatijama

Pogledaj ovu rijeku bez života, pogledaj i ti, čovječe iz Sarajeva, Visokog, Kaknja, Zenice, Maglaja, Doboja, Modriče i vidjećeš u toj prljavoj i zatrovanoj vodi ubicu, svog ubicu i ubicu svoje djece. Za sve ovo nikoga ne možeš kriviti, nego samo sebe. Jeste, moraš kriviti prije svega sebe, i nije za utjehu što oko tebe ima mnogo krivaca. Ili bolje rečeno: mi smo na svakom koraku na Balkanu, tu, da zagadimo životnu sredinu, pošto smo nacionalizmom i mržnjom već zagadili i sami sebe

Upravo ta pjesma ponovo će vratiti Dušana Pankovića na vrijeme boravka na Golom otoku. Profesor se našao u društvu gdje je sjedio i načelnik Službe bezbjednosti u Doboju. Kad su ostali sami, načelnik ga je upitao zar se baš i ''Rjabinjuška'' morala naći u tom muzičkom komadu, primili smo to k znanju, a sve je dojavila jedna tvoja kolegica iz škole. Panković se zatresao od straha, u sekundama su mu kroz glavu ponovo prolazile slike s Golog otoka, bilo mu je neprijatno, progutao je ''knedlu u grlu''. Sve mu je to pokvarilo radost zbog uspjeha i dobrog prijema đačke operete koja je poslije Doboja s uspjehom prikazana i u Derventi. ''Ne raduj se previše ni radosti jer i ona može biti povod za strah, za melanholiju i za neku opipljiviju sankciju po krivičnom zakoniku'', napisao je Panković u svojim memoarima

Za predstavu ''Sumnjivo lice'' na kraju 1925. godine u Doboju nalijepljeno je više plakata po cijelom gradu. Na Željezničkoj stanici bile su tri-četiri udarne plakate. U dokolici na poslu, Sveto Dakić je htio da se malo poigra. U dnu svake plakate na stanici dopisao je da će predstavi prisustvovati i autor komedije ''Sumnjivo lice''. Uistinu, poziv nije bio poslan Branislavu Nušiću, a sve se odigralo kao u snu i na javi

Godinu dana prije odlaska u penziju. Milan Andrić napisao je tekst ''Sarajevo, svjetski rekord patnje'' povodom filma Šukrije Omerovića ''Suzana u podrumu'' i njenog dnevnika. Mlada medicinarka Suzana Rajić u svom dnevniku i ovo je zapisala: ''Izaći ću, ako Bog da, odavde. Udaću se za nekog Nijemca. Ma, nije važno za koga, samo da nije iz Jugoslavije i neka nije Srbin, Hrvat ili Musliman, Hoće li me iko gledati kao osobu koja nešto znači u ovom životu? U ratu smo svi mi brojke. Samo brojke''. A na kraju svog teksta Milan Andrić piše: ''Naših hiljadu dana zatočeništva protiče bez nade da će se pakao brzo završiti…''

Sjetio sam se tada i svojih tinejdžerskih dana kada sam prvi put ugledao Silvanu na dobojskom korzu. Bila je prva djevojka u Doboju koja je obukla kratke pantalone, po uzoru na Silvanu Mangano, talijansku glumicu čiji je film ''Gorki pirinač'' gledala nekoliko puta. Bila je to djevojka koja će uprkos protivljenju Čaršije s ponosom i prkosno nositi kratke pantalone i za kojom će momci trčati i uzdisati svaki put kada bi onako ljeponoga i šarmantna, sa diskretnom ljepotom svojih grudi, prošetala korzom

Posjedovao je svemoć da svakog trenutka sa djecom posije radost i često se igrao sa svojim unucima. U zimsko vrijeme glumio je čudovište koje djecu goni po sobi. ''Uhvati nas i golica, a meni je još u glavi kako ga gomila djece - osmoro unučadi i još troje-četvoro mališana iz komšiluka umilno mole: ''Dido, ajde se buči'', sa sjetom govori njegova unuka. Volio je domaće životinje, timario ih i pazio kao da su članovi porodice. Posebno je obožavao konja Sokola; nikad nije vikao na njega, niti ga udario i nastojao je da ga ne opterećuje. Ponekad bi pozvao unučad i rekao: ''Djeco, hajde da poguramo kola da ne uprežem Sokola''