Tekstovi autora: Savo Petrović

Todor Vujasinović je umro u Beogradu 1988. godine i sahranjen u Aleji velikana. U Doboju je po dolasku nacionalista na vlast nekoliko godina bio zaboravljen; izbrisana je ulica sa njegovim imenom. Ipak, zalaganjem nekolicine učesnika NOR-a, Doboj sada čuva uspomenu na čovjeka koji je mnogo doprinio njegovom razvoju. U Parku narodnih heroja postavljena je bista Todora Vujasinovića

Bajka o ljubavi Muhameda Kopića prema Jugoslaviji prekinuta je već početkom rata u Bosni i Hercegovini. Bio je protjeran iz svog Teslića, a, kako kaže, nisu ga protjerali domaći Srbi, nego neki neznanci koje do tada nikada nije vidio. Stigao je u Njemačku, u Minhen

Profesor Mirko Skakić je napisao magistarski rad o književnom djelu Meše Selimovića i bio čest gost u njegovom domu u Sarajevu i Beogradu i objavio pet knjiga o piscu romana ''Derviš i smrt'' i ''Tvrđava''. Nekoliko puta posjetili smo i Novaka Simića u Zagrebu o kome je teslićki, dobojski, tuzlanski, osječki i banjalučki profesor napisao tri knjige. Svojim esejima ovaj istrajni i svuda uvažavani književni istoričar i kritičar približio je poeziju Desanke Maksimović, romane Meše Selimovića i prozu Novaka Simića brojnim studentima i čitaocima i učinio da ova neprolazna djela uzvišenog duha i na taj način uđu u naše duše gdje će i zauvijek ostati

U jednom razgovoru sa svojim intimnim prijateljem Enesom Čengićem, dopisnikom sarajevskog lista ''Oslobođenje'' iz Zagreba, Miroslav Krleža je poslije smrti svog druga i prijatelja Josipa Broza Tita, rekao: "Bute vi Titeka svijećom tražili… Bute, bute…"

Svoj glas Eli Vizel je digao i protiv ubijanja i zločina u Bosni i Hercegovini. Dolazi u oktobru 1992. godine na Balkan, u času kada se Bosna tresla od ubijanja, plača i suza, progona nevinih ljudi, pljačke i beznađa; posjetio je Beograd, Sarajevo, Banjaluku i logor na Manjači i rekao: ''Bosna nije bila Aušvic, ali se dogodio genocid''. Došao je sa željom da se prekinu stradanja bosanskih naroda

Piscu ovih redova ostaje nejasno zašto je u trećem izdanju knjige u predgovoru i recenziji profesora Milenka Đukanovića rečeno da je knjiga''Logor smrti'', izdana 1970. godine, štampana u nepovoljnim političkim okolnostima. Autor knjige je napravio briljantnu novinarsku karijeru, a Milenko Đukanović je završio fakultet i bio profesor u školi. Knjiga je sve vrijeme bila u slobodnoj prodaji

Doboj je tog proljeća 1957. godine bio u centru pažnje – ovog puta kao dvodnevna prestonica poezije i lijepe pisane riječi. Od tada pa sve do početka rata, 1992. godine, ovaj grad je uvijek imao puno pjesnika i zaljubljenika u poeziju, kao i više izvrsnih novinara

Ovdje važi nepisana parola: nije pristojno biti siromašan. Ali, kao i svugdje u svijetu, i u Oksfordu ima sirotinje i čak 3.500 beskućnika. Usred decembra vidio sam nekoliko beskućnika na ulicama Oksforda, a dvojica su ležala na trotoaru, čitali knjige (!), pokriveni toplim dekama. I vidio sam uoči Božića nekoliko grupa mladih ljudi kako na ulici prikupljaju dobrovoljne priloge za beskućnike, i pri tom sviraju i pjevaju i još jednom dokazuju plemenitost i ljepotu svoje mladosti. Sigurno je da je mladost već sama po sebi ljepota života. Ali, mladost u Oksfordu zna da voli i da se raduje, da uči i da stvara dajući pečat sopstvene prirode i prefinjenog ukusa svom vremenu

Prvi put sreo sam Izeta Sarajlića na književnoj večeri u Visokom krajem pedesetih godina 20. vijeka. Bio sam drugi razred gimnazije; to je bio moj prvi susret sa živim pjesnicima. Tada su svoje stihove čitali Izet Sarajlić, Mak Dizdar i Vladimir Čerkez. Pobjegao sam sa posljednjeg časa i sa velikim uzbuđenjem slušao poete iz Sarajeva. Zatražio sam i autogram od Sarajlića koji mi se potpisao u svesku za srpskohrvatski jezik i zatim blagim riječima naredio: ''Pokaži pjesme''

Čovjek koji se davne 1943. godine uplašio Doboja, zatim igrom sudbine došao u ovaj grad da radi i stvara svoju briljantnu ljekarsku karijeru, otkrio je prvi pisani trag o postojanju Doboja, kako je pisalo u latinskom pismu iz Dubrovnika upućeno caru Sigismundu, napisanom prije 602 godine. I taj Doboj zavolio je kao i svoj Lovreć i ne sluteći da će jednog dana iz njega biti protjeran kao i iz svog rodnog sela

Prohujale su bezmalo tri decenije otkako ambasador boema, Vlado Dijak nije na ovom svijetu. I danas se sjećam njegovog romana ''Topovi i slavuji'', snažne lirske proze o Drugom svjetskom ratu. I završetka tog romana: ''Slavuji pjevaju. A topovi ćute''. Uvjeren sam da i danas slavuji pjevaju na grobu Vlade Dijaka i pronose slavu pisca vedrine i čuvaju umjetnost njegovih riječi, pjesama i romana

Ovu državu na jugu sjeverne Amerike osvajali su Španci, Francuzi i Englezi, i najzad, 1845. godine, Florida postaje dvadeset i sedma savezna država Sjedinjenih Američkih Država. Ovdje su vođene i neke bitke u građanskom ratu i odvijali se krvavi obračuni Indijanaca iz plemena Seminoli i kolonizatora. Građani u ovom dijelu Floride nisu ljuti na osvajače i kolonizatore niti na Indijance i ne mršte se na njihov pomen. Naprotiv. U mnogim gradovima postoje ulice Fernadeza Avile, Huana Ponsa de Leona i bulevari Seminola. Ovdje je prije više od jednog vijeka uspostavljena multikulturalna zajednica doseljenika iz raznih krajeva svijeta