Naša ulica videla je i bolje dane,/ Okna su porazbijana tu i tamo,/ Gde smo za letnjih noći/ Slušali kako se parovi svađaju,/ Ili ih gledali kako plešu uz radio
Sećam se širom otvorenog prozora/ jednog letnjeg dana/ S veličanstvenim pogledom na zaliv/ i jednog oblaka u svem tom plavetnilu/ Bledog poput konja/ Kog smrt voli da jaše
Sve sam ih znao od ranije/ I kasnije uglavnom pozaboravljao./ U opasno vreme oni se prorede./ Gde li svi nestadoše, upitah zlikovca/ Koji mi je držao nož pod grlom jedne noći./ I sam prestravljen, ovaj me na to/ Pusti bez reči
Nedostajao je beli kralj/ pa je morao da bude nečim zamenjen./ Kažu mi, ali ne verujem/ da sam tog leta video ljude/ obešene o telefonske bandere./ Sećam se da mi je majka/ često pokrivala oči...
Pilot kog su novine prozvale „Pogrešan smjer” Corrigan/ Poletio je iz New Yorka prema Kaliforniji/ Ali je umjesto toga sletio u Irsku, dok sam posmatrao svoju majku/ Kako iz svoje plave spavaćice izvlači dojku i postaje mi sve bliža
Sinulo mi je da je to snimljeno samo nekoliko časova ranije, a ja sam eto tu, u svom krevetu, osećajući svu čudovišnost činjenice da iz udobnosti svoje spavaće sobe posmatram užase koji se nekom drugom dešavaju, kao da je to neki sport za gledanje
Nespremnost da se suoči s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati u koštac s teškim problemima današnjice. To je malo kao obitelj koja svaku večer sjedi zajedno oko stola praveći se da nitko ne zna da je baka zaklala poštara škarama, a tata pokušao silovati jednu od svojih malih kćeri u kupaoni