Tekstovi autora: Mirko Kovač

Tog kasnog ljeta po Kovačevoj smrti stvari su razvile, i nastavile se dalje događati kao po modelima njegove proze. A kako je pisac bio veliki mistifikator, tako će zadugo sve biti praćeno duhom tajanstva i misterije. Stvarnost se činila posvetom njegovoj smrti. Nedugo nakon pogreba, karmina i komemoracija, Seid Serdarević, urednik i izdavač Kovačevih izabranih djela, spomenuo je da je s udovicom dogovorio objavljivanje njegove posljednje, nedovršene knjige. Iskao sam da mi odmah pošalje rukopis – nikome to neću spominjati, samo ću ga pročitati, te ako je potrebno odmah ću uništiti elektronsku verziju – a nakon što mi je poslao tih šestotinjak kartica teksta, halapljivo sam pročitao “Vrijeme koje se udaljava”. Kada se čita s viškom interesa za sadržaj rukopisa, njegovu fakturu i fabulu, te s nekom vrstom privatnog zanimanja za autora i njegov upravo istekli život, tada se iščita svaka riječ i zapamti skoro svaka rečenica, ali zapravo se loše čita. Tako sam u dva dana i tri noći, čitajući veoma polako, pročitao rukopis, koji onda više nisam mogao u miru čitati kao knjigu. Biva ponekad tako da si čovjek iz viška znatiželje i iz gladi za nečijim tekstom upropasti knjigu. Meni se to dogodilo s Kovačem, i možda još s ponekim važnim, ali i vrlo bliskim, privatnim mojim piscem (Miljenko Jergović)

Izdavačka kuća „Fraktura” iz Zagreba objavila je knjigu Mirka Kovača. Rečima izdavača Seida Serdarevića: ‘Pisanje ili nostalgija’ naslov je koji savršeno opisuje sadržaj ove knjige od desetak eseja i zapisa u kojima uz uvijek prisutnu autobiografsku i memoarsku notu Mirko Kovač iznosi svoja prijateljevanja, slučajne ili namjerne susrete, sukobe i polemike. Na ovim se stranicama, kao u životu, kao u kavani, susreću Kovačevi najbolji prijatelji, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Miro Glavurtić, i mnogi drugi suvremenici – od Živojina Pavlovića preko Ranka Marinkovića, Meše Selimovića ili Ive Andrića pa sve do Milovana Đilasa i Vuka Draškovića

Nije slobodan onaj čovek koji bi se sutra zatrčao u bilo kakva kolektivna sranja. [...] Sloboda postoji samo kao vlastito opredeljenje. Sloboda je stvar pojedinca, a ne društva...

...čak su neki pjesnici opravdano sumnjali da je more uopće voda, jer su mu pjevali kao božanstvu kojemu je tvorac udahnuo ’sile reda i kaosa’

...to je naš svijet, govorimo istim jezikom [...] zapamti, sine, mi smo potpuno isti, čak su i naša prezimena ista, jedino su razlike u imenima, a zar to smije biti razlog da se međusobno gložimo, tako je govorio moj otac...

Žao mi je svih onih koji ništa ne znaju o istini, i onih koji nikad neće otvoriti oči, nikada izaći iz svog lunarnog vrta.

Bit će najteže/ Idućeg ljeta/ Bez zdravlja/ Bez roditelja/ Bez slobode./ Ali/ Bit će teško/ Bit će teže...

Zločinci su bili heroji; u naopakoj povijesti to je pravilo. Folklor, nacionalizam, atentati – to su vrijednosti za koje se isplatilo boriti. Domovina, narod – emocionalni pojmovi nejasni i primamljivi, jer je u njima ideja razdora

Slavni je Tolstoj više godina zaredom propadao na Nobelovu natječaju; sada je to činjenica samo za istraživače. Hajde što je izvisio za nagradu, nego je jadan “popio” takve uvrede od “nepoznatih akademika”, da bi ljubitelji te književne planine zvane Tolstoj morali tražiti ukidanje institucije s takvom tradicijom. Sada su već dostupni zapisnici i komentari sa sjednica Nobelova komiteta, u razdoblju prvih pedeset godina. Dokumenti su objavljeni u dva sveska: Nobelova nagrada za književnost - nominacije i obrazloženja - 1901 - 1950. Iz tih dokumenata vidi se da je u šeširu uvijek bilo oko desetak pisaca. Oni koji su otpadali, bili su gotovo popljuvani, pa je tako Zola ispao “pisac bez duhovnosti”, Ibsen “zagonetni negativist”, itd., dok je Tolstojeva “Kreutzerova sonata”, jedna od najljepših pripovijedaka svjetske književnosti, označena kao nekakav “negativni asketizam”, a njezin autor kao “neprijatelj kulture” koji zagovara “teorijski anarhizam”

“U ovom obožavanom, u ovom umazanom, u ovom inficiranom Beogradu teško je živeti stojeći uspravno. U ovom gradu iz kojeg jedva čekam da zbrišem, najteže je biti poražen”

Priče o smrti Branka Miljkovića još zadugo nisu prestajale. Njegov otac Gliša, koji je godinama provodio dobar dio vremena pokraj sinova groba (više puta sam mu pravio društvo) uporno je tvrdio da je Branko ubijen na drugom mjestu i mrtav odnesen i zakačen za tu granu. I pisac Zlatko Tomičić u svojoj knjizi tvrdi “da su ga ubila dva agenta Udbe koji su došli radi toga iz Beograda”. Pjesnikov intimus Petar Džadžić, sve tamo do kraja osamdesetih, ostao je pri onome što je napisao u svome ogledu Branko Miljković ili neukrotiva reč, a to je da se Branko ubio zbog jedne žene “koja nanosi pesniku poraz, onda kada mu je taj poraz potreban”. Krajem osamdesetih Džadžić korigira svoje nekadašnje stajalište; sada mu povijesni događaji idu na ruku, a nacionalizam ga hrabri i oslobađa stega. Tih godina Džadžić je nacionalist blesavog tipa, opsjednut urotama i uvjeren da “zlo dolazi sa Zapada”. Tada lansira novu teoriju o samoubojstvu Branka Miljkovića; više to nije žena koja mu nanosi poraz, nego osjećaj sramote i poniženja što je napisao pjesmu o Titu

Borislav Pekić branio me s lakše pozicije, živio je u Londonu, nisu ga zanimale režimske strukture, nije ovisio o njihovu kruhu, ali njegova su stajališta uvijek bila moralno čvrsta, ma tko bio u pitanju. U tome činu da se „jedan autor goni” on je vidio „nepodnošljivu kulturnu sramotu”.

Čitajući danas ta naša pisma, doživio sam ih, uza svu njihovu vedrinu, uza sve one radosti prijateljevanja, ipak kao neko grebanje po ranama. I kad sam se slatko smijao, iz toga smijeha izbijala je sjeta, malne rekoh plač.

Milošević je u politiku uveo ratne metode kao što sada pokušava u rat koji je zakuhao da uvede nešto politike. On je rat želio odmah, samo nije znao kako da ga otpočne. Osilio se tek onda kada je proba s ubistvima mladih Albanaca prošla bezbolno, uz odobravanje Srba i armije i ravnodušnost svetske javnosti. On je u kratkom roku uneo takvu pomutnju da mu se mora priznati dar za nered. Taj strateg rušenja već danas ima iza sebe impozantne ruševine. On crpe vlastitu energiju iz rulje.

Moji đački ispadi potresali su porodicu;/ menjao sam gimnazije i ponavljao razrede,/ ali u svemu sam uvek imao čistu i/ jedinstvenu viziju Majke