Tekstovi autora: Mirko Kovač

Priče o smrti Branka Miljkovića još zadugo nisu prestajale. Njegov otac Gliša, koji je godinama provodio dobar dio vremena pokraj sinova groba (više puta sam mu pravio društvo) uporno je tvrdio da je Branko ubijen na drugom mjestu i mrtav odnesen i zakačen za tu granu. I pisac Zlatko Tomičić u svojoj knjizi tvrdi “da su ga ubila dva agenta Udbe koji su došli radi toga iz Beograda”. Pjesnikov intimus Petar Džadžić, sve tamo do kraja osamdesetih, ostao je pri onome što je napisao u svome ogledu Branko Miljković ili neukrotiva reč, a to je da se Branko ubio zbog jedne žene “koja nanosi pesniku poraz, onda kada mu je taj poraz potreban”. Krajem osamdesetih Džadžić korigira svoje nekadašnje stajalište; sada mu povijesni događaji idu na ruku, a nacionalizam ga hrabri i oslobađa stega. Tih godina Džadžić je nacionalist blesavog tipa, opsjednut urotama i uvjeren da “zlo dolazi sa Zapada”. Tada lansira novu teoriju o samoubojstvu Branka Miljkovića; više to nije žena koja mu nanosi poraz, nego osjećaj sramote i poniženja što je napisao pjesmu o Titu

Borislav Pekić branio me s lakše pozicije, živio je u Londonu, nisu ga zanimale režimske strukture, nije ovisio o njihovu kruhu, ali njegova su stajališta uvijek bila moralno čvrsta, ma tko bio u pitanju. U tome činu da se „jedan autor goni” on je vidio „nepodnošljivu kulturnu sramotu”.

Čitajući danas ta naša pisma, doživio sam ih, uza svu njihovu vedrinu, uza sve one radosti prijateljevanja, ipak kao neko grebanje po ranama. I kad sam se slatko smijao, iz toga smijeha izbijala je sjeta, malne rekoh plač.

Milošević je u politiku uveo ratne metode kao što sada pokušava u rat koji je zakuhao da uvede nešto politike. On je rat želio odmah, samo nije znao kako da ga otpočne. Osilio se tek onda kada je proba s ubistvima mladih Albanaca prošla bezbolno, uz odobravanje Srba i armije i ravnodušnost svetske javnosti. On je u kratkom roku uneo takvu pomutnju da mu se mora priznati dar za nered. Taj strateg rušenja već danas ima iza sebe impozantne ruševine. On crpe vlastitu energiju iz rulje.

Moji đački ispadi potresali su porodicu;/ menjao sam gimnazije i ponavljao razrede,/ ali u svemu sam uvek imao čistu i/ jedinstvenu viziju Majke

Mi nemamo nikakva razloga da se ponosimo podrijetlom (a stid je osobna stvar svakog inteligentnog stvora), potječemo iz malih naroda ma kako se oni zvali, iz kultura koje nisu imale utjecaja, iz zatvorenih svjetova u kojima nije bilo rasadnika ideja, ali je zato sve ono najgore i naopako s lakoćom usađeno i korišćeno za međusobne obračune i ratove.

Na tim „liberalnim univerzitetima" u Beogradu odga¬jan je najgori književni kadar koji se upetljao u politiku bezglavo i po uzoru na svoje učitelje tipa Ćosića. Oni su vaspitavani na lažnoj historiografiji jednog Ekmečića ili Krestića. Oni su kavanske brbljarije i izmišljotine Brane Crnčevića uzimali ozbiljno. Ti su loši đaci i mali pjesnici poput Karadžića ili Koljevića ušli u veliku politiku i od¬mah zaratili

Srpski pisci, čast iznimkama koje se mogu na prste nabrojiti, pokazali su svu mizeriju duha, postali su ideolozi i slijedbenici te užasne i nemoralne „vladavine plebsa". Književnici su sve više u službi vojnog režima i policije. Onaj detalj kada su srpski pisci stigli vojnim transporterom u Sarajevo na intelektualni skup Srba, ulazi u povjest kao slika duhovnog stanja te intelegencije. Dobrica Ćosić podr­žao je svoje sljedbenike na tom skupu, poslao im pozdra­ve i čestitke, a usput ukorio Muslimane što ne prihvaćaju srpstvo. Samo dan-dva kasnije, Srbi su izvršili masakr nad Muslimanima u Bijeljini. Otada se, naočigled bespomoćne Evrope, provodi plan genocida nad Muslimanima i Hrvati­ma. Mislim da je točna misao jednog historičara da oni na­rodi koji nemaju volje da budu istiniti, nisu ništa drugo, gledano s duhovnog stajališta, do barbari.

Cijela je povijest književnosti jedna beskrajna točionica. Točilo se ondje pića i duha a da se to dvoje nije uzajamno potiralo. Dakle, u toj pivnici lokalo se i ločući satiralo do “rastrojstva svih čula”, kako je Arthur Rimbaud najradije definirao pjesništvo.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijelog svog života ne mogu rizikovati, svih onih slabića koji drhte nad sobom, koji njeguju svoj strah, svih onih intelektualaca koji se lako odriču svog mišljenja

Borislav Pekić je umio izvaliti neku rečenicu, ono što se kaže knjišku, koja bi nas uvijek nasmijala, pa se jednom u Klubu književnika obratio Crnjanskom: “Kako se privikavate na ova naša čuda, gospodine Crnjanski?” Pisac je kratko, odsječno odbrusio: “Nisam ja gospodin.” “Bogami ja jesam”, uzviknuo je Pekić, a mi smo graknuli i to prihvatili veselo; ta se anegdotica dugo godina prepričavala, taj smo odgovor usvojili, pa kad god bi nam netko rekao da nije gospodin, uslijedilo bi: “Bogami ja jesam”.