Ime je znak, ni dobar, ni zao
Aazr 01 S

Photo: Andrija Zelmanović

Azra, zvuk bliske daljine

Ne pitaj zašto, ali muslimanska imena bila su ružna. Tako su zvučala uhu, jer je u njima čulo neki zvuk od kojeg je glava bježala, zvuk prošlosti, pradjedovskih vremena kada se teško živjelo, nije bilo struje i auta, ili zvuk blatnjavih sela, škriputavih drvenih podromanijskih kućeraka, zvuk zime i magle, zvuk gradskog straha da će nas netko jednom vratiti zajedničkom praporijeklu, tamo gdje su ovce i krave duši jedino društvo. Bilo je u tim imenima i opasnog muka koji se širio oko obijeljenih minareta, neuredno okrečenih, zapuštenih i sličnih po svojoj nepotpunoj bjelini onim velikim posavskim šljivicima. Bilo je u tim imenima straha od razlike, osjećaja da je Istok u njima nešto strano, daleko od naših života i svega što smo željeli biti.

Početkom sedamdesetih najčešća muslimanska imena postala su Alen, Denis, Selma, Sabina, Sabrina... Imena iz američkih filmova ili imena skandinavskih djevojčica koja su birana po bliskosti zvuka u njima. U njima je postojala ona sasvim prihvatljiva mjera sjećanja na Istok za koju su se hvatali ljudi, očevi i majke, zarobljeni između dva strašna osjećaja: Otpora prema imenima svojih nena i djedova i užasa pred mogućnošću da svojoj djeci biraju imena svojih komšija koji su vjerom i porijeklom bili nagrađeni za puno širi izbor imena. Iako su i njima stara imena, narodna i kršćanska, bila ružna, pa se tih godina malo tko nazvao Tadijom, Milošem, Ivkom, Tvrtkom ili Stjepanom, njihov izbor bio je veći i činilo se da njihova samoća u svijetu nije tako široka i strašna.

A onda se 1979. pojavila zagrebačka rock grupa Azra. To ime negdje je bilo zvučno i egzotično, ali u Sarajevu i Bosni odjekivalo je svojom bliskom daljinom. Malo tko bi ga tada dao svome djetetu i baš nitko ne bi tako nazvao svoju rock grupu. Ono što je bilo naše, to nam je bilo i najviše strano. Kako je Azra rasla, postajala kult jedne generacije, adolescentski obrazac učenja i čitanja poezije, prva naša politička ideologija i tačka identifikacije, tako je i zvuk njezinog imena mijenjao svoja značenja. Uho se na njega privikavalo i bivalo mu bliskije s neke posve neočekivane strane. Nismo mislili da je Azra muslimansko žensko ime, niti smo ijednu Azru iz razreda, a bilo ih je jer smo rođeni nevinih šezdesetih, na bilo koji način identificirali s novim zvukom njezinog imena. Riječ Azra čula se na dva sasvim različita načina, ovisno od toga označava li ženu ili rock grupu.

Ali ipak je činjenica da je preko zagrebačke Azre započelo sarajevsko mirenje s muslimanskim imenima. Da smo drukčije živjeli, da nas na kraju nije ubilo u pojam i da nije bilo rata i svega onog što je do rata dovelo i zbog čega taj rat nikada neće biti ispraćen iz naših života, cijela je priča mogla biti obojena na neki pitomiji način. To što su nam muslimanska imena bila ružna, moglo nam je danas biti smiješno, kao što je dobrim Česima smiješna cijela njihova povijest, svaka zabluda i svaka moda. Da nije bilo rata, danas bismo govorili o roditeljima koji su kupovali kapute po modi, govorili naglaskom za koji su vjerovali da je zagrebački i beogradski, svojoj djeci davali imena iz filmova i, sve u svemu, bili samo malo luckasti. Ljepše bi to bilo, i pravednije. Taj sram i zaborav stvarnih motiva teški su kao najteža novembarska magla i kao depresija ljudi koji jednoga dana shvate da su život uludo utukli, a da za novi više nemaju vremena.

Kada odrastu danas rođena djeca, svi ti Muhamedi, Mehmedi, Zvonimiri, Borne, Jovani, Ismeti, Hamdije, u modi će biti neka druga imena, ali oni neće u čudu gledati jedni druge, niti će misliti da su im roditelji bili malo blesavi. Ako Bog da i ako postanemo bijeli Svijet, dobri Svijet, bit će tako. Ime je znak, ni dobar, ni zao. Imenovanje djeteta estetski je čin, a život s imenom stvar je individualne etike. Imena nas nikada neće učiniti ni boljim, ni lošijim ljudima.

* Tekst objavljen u BH Danima, 9.2.2001. prenosimo sa dozvolom autora

Oceni 5