Sasvim zdravi, šarmantni primjerci muške vrste
Brakes1

Photo: Susan Worsham

Bajka o princezi i razvodu

Kad se rastaviš, u prvo vrijeme si kao ptičica puštena iz kaveza. Kaveza u kojem ti je netko svaki dan otkidao jedno po jedno perce. I tako izletiš iz tog kaveza, pomalo očerupana, uzdrmanog samopouzdanja, vjere u sebe i u muški rod, i sa čvrstom odlukom da je sa muškarcima, što se tebe tiče, zauvijek gotovo. Međutim, ta naglo, a nekad i teškom mukom stečena sloboda, ubrzo se počne umjesto slobodom nazivati - usamljenošću. Dođu naprimjer neke teške noći kad se dijete razboli, i kad ti, prateći tjeskobno njegovu galopirajuću temperaturu, poželiš da niste tako sami, bar u bolesti. Poželiš čak i da se kraj tebe, bar tih noći, opet zatekne onaj niškoristi od tvog bivšeg muža. Znači, doslovno - bilo tko. Naravno da bi ga isprašila iz kuće čim bi djetetu bilo bolje. A nekako imam osjećaj da to ne bi dobro primio.

Usamljenost se također počne intezivno osjećati za vrijeme obiteljskih blagdana. Ne znam što ih čini posebnima osim revijalnog pretvaranja da smo si u familiji svi dobri, ali zovu se obiteljskima, pa se ti, samujući ispred svog božićnog drvca nakon što dijete zaspe, osjetiš kao Pale sam na svijetu, i poželiš da i tvoj blagdan bude obiteljski. Štogod to značilo. U svakom slučaju, što raznorazne dječje boleštine, što obiteljski blagdani, rastavljena žena dođe do točke osvješćivanja svoje samoće. I pomisli kako mora nešto poduzeti. Sljedeća faza je još jedno osvješćivanje. Činjenice da ulicom baš i ne hodaju prinčevi zainteresirani za tješenje i zbližavanje sa samohranim, ljubavi gladnim, raspuštenim ženskama. Izgubljenim princezama. Oni koji se i zalete, imaju naspram rastavljenih žena očekivanja koja su najmanju ruku ponižavajuća. Očekuju da si tolerantna i popustljiva do gandijevskih razmjera jer si:

1. u određenim godinama

2. usamljena k'o pješčana dina

3. seksualno izgladnjela

4. vidi pod 1.

A ti, nakon jednog bračnog brodoloma, ne da nisi tolerantna i popustljiva, nego, kako se ono kaže, pušeš i na hladno. Riječ kompromis si izbacila iz svog rječnika, i spremna si vrišteći izbaciti iz svog stana i života svakog muškog lika koji se usudi staviti i najmanju primjedbu na npr. tvoju „preveliku povezanost sa djetetom.“ Reagiraš kao vučica kad brani svoje mlade, i potencijalni ljubavnik i tješitelj u teškim noćima je već izašao iz tvog života, glavom bez obzira.

S vremenom tvoj isposnički život počne bosti oči tvojim prijateljicama, pa te zasipaju savjetima.Izađi vani. Sredi se. Upiši se na pilates. Moraš sama sebe voljeti da bi te netko volio. Pročitaj „Tajnu“. Pogledaj Oprah show. Votevr. Ja sam bila spremna prihvatiti sve savjete. Sa malom zadrškom u slučaju da mi savjetuju da se upišem u Jehovine svjedoke ili na bungee jumping. Ili u HDZ. Toliko sebe ipak ne volim. U svakom slučaju, njihova teorija se u praksi pokaže nemogućom misijom. Ako imaš sreće pa ti je dijete već u dobi kad može proboraviti nekoliko sati samo u kući, izađeš. Sređena. Onda tupo sjediš sa prijateljicama, pokušavajući djelovati nehajno i samouvjereno. I sređeno. Sređeno kako su već sređene osobe koje same sebe vole. E da bi ih netko zbog toga mogao voljeti. Vrijeme prolazi, tebi se već pomalo spava, a i grize te savjest zbog djeteta i zamišljaš ga kako očajno naziva Hrabri telefon i prijavljuje te zbog zanemarivanja. Tu i tamo bacaš pogled na svoje štikle. Kupljene prije dvije godine, na rasprodaji. Izgledaju li kao štikle osobe koja sebe dovoljno voli da bi je netko volio, pitaš se. Ili izgledaju kao školski primjer štikli samohrane majke. Koja nikako da se sastane sa alimentacijom. A ni sa potencijalnim princom.

Nakon nekoliko takvih depresivnih izlazaka, okaniš se ćorava posla. Zaključiš da nema ništa lošeg ni u starenju sa mačkama. A i dijete će se u međuvremenu oženiti, pa ćeš dobiti unuke koje ćeš čuvati i voljeti više nego si ikada voljela sebe, jer da si se voljela ne bi brate čekala unuke da ti prekrate starost. Nego bi se negdje seksala sa svojim ostarjelim, ali živahnim i potentnim princom. Tješiš se tako i nastavljaš ritam posao-kuća-dijete-posao. Dok na poslu ne otkriješ izvjesne internet stranice. I, kao i svaki normalni, zaposleni Hrvat, počinješ surfati. Registriraš se tamo gdje se odrasli usamljeni ljudi registriraju. Uvjerena da ćeš tamo, k'o na švedskom stolu, naći ponuđenu hrpu isto tako rastavljenih primjeraka u najboljim godinama. Sve ostalo bi trebalo ići kao u američkim filmovima. Razmijenili ste nekoliko poruka, pa ide prva kava, druga kava, i dođi-da-ostarimo-zajedno scenarij je realiziran. I stvarno. Još se nisi dobrano ni registrirala, a zasuta si desetinama poruka. Sa znatiželjom, i nestrpljenjem, otvaraš jednu po jednu. Čitaš profile. Od deset kandidata, jedanaest ih je oženjeno. Ne vjeruješ svojim očima.

Zgroženo odbijaš ponude za kavu. Mislim, ne pada ti na pamet sad tu bit'  nečija obična... obična... ljubavnica! Napokon stigne jedna neoženjena poruka. Profil... 43 g, neoženjen, bez djece. Taman! Pristaneš na kavu, a kad lika upoznaš, shvatiš i zašto je neoženjen. Zvuči kao pišljiva predrasuda, znam. Al' ako sam i imala nekih predrasuda prije registracije, sada su mi sve  još i učvršćene. Sjediš s tipom na kavi, osam sati navečer je, on ima 43 g, a usred kave ga zove mama, i tjeskobno mu cijuče na mobitel, pitajući ga kad misli više doći kući, i da je jako zabrinuta jer joj se nije javio već 45 minuta.

Ostaje ti dakle kategorija razvedenih. Ponadaš se da ćeš tu naići na malo razumijevanja. Ali vraga. Rastavljeni muškarci su se uredno vratili, a kome, nego majkama, znači pitanje kuhanja i peglanja su sasvim elegantno riješili, a žene ih zanimaju još samo kao isključivo seksualni objekti. I to ŠUTLJIVI seksualni objekti, jer ako puno pričaš i previše filozofiraš, podsjetiš ih na bivšu ženu i oživiš njihove traume, poslije čega se s tobom više neće čak ni seksati.

U međuvremenu te oni iz prve kategorije, oženjenih, i dalje uporno salijeću porukama. Što je najgore, to su sasvim zdravi, šarmantni primjerci muške vrste. Daleko šarmantniji od svih onih neženjenih i rastavljenih. I onda shvatiš. Jedini pravi prinčevi su u stvari – tuđi muževi.

Oni se ponašaju onako kako mi žene odmalena zamišljamo prinčeve. Uvijek su dobre volje. Pažljivi su. Galantni. Ljubazni. Nikad ti neće reći grubu riječ. Neće te ni pretvoriti u Pepeljugu jer si je već imaju doma. Neće te ni prevariti sa nekom drugom, pardon, trećom, osim ako se radi o nekom baš kapacitetu od stvora.

Apsolutno ništa ne traže od tebe, osim diskrecije. Koju im možeš bez problema garantirati jer ionako već odavno nitko ne zna za tebe, i bez njega. I tako izgubljene princeze pronađu svoje prinčeve. Kojima nije ni na kraj pameti rastavljati se. Dapače, oni žive u sređenim brakovima. Sve funkcionira. Takvi muškarci su obično neobično pažljivi i prema vlastitim ženama, i savjesni su očevi i zetovi. Nitko ne bi posumnjao da od osam radnih sati, bar četiri provedu na izvjesnim internetskim stranicama. U potrazi za princezama. Znači bajka je bila istinita. Dobro, osim nekih sitnih detalja. Al' nećemo valjda biti sitničavi. U ovim godinama...

Oceni 5