Fejenord i njegov Dirk Kajt
Player 02 S

Photo: skysports.com

Bajka sa tri gola

Jedan od dokaza da živite u solidnoj državi bi mogao biti kada je njenim stanovnicima vijest o neizboru vlade manje važna od one ko je postao njen novi fudbalski šampion. A to se upravo ovih dana desilo u Holandiji. Četiri pobjedničke partije, naime: liberali, demohrišćani, zeleni i “nove demokrate” (D66), već dugo pokušavaju da se dogovore o sastavu vlade, ali je među njima juče definitivno, po naški rečeno, “pukla tikva”. I dok se zvanično kao jedna od najvećih prepreka spominje odlučnija borba za zdraviju okolinu (“zeleni”), svima je jasno da se koplja najviše lome oko imigracione politike. Za čitav Zapad goruće pitanje, a ovdje posebno, kad vam notorni islamofob Wilders puše za vratom!

No, dosta o politici. Holanđani su majstori kompromisa. Snaći će se oni već, s ovim ili onim “igračima”. Uostalom, običan narod odsustvo “kormilara” ni ne primjećuje. Brod plovi, mašine rade punom parom, ekonomija raste, nezaposlenost opada… Ima i toga na dunjaluku, doista.

Nego, sad o pravim igračima. Onim u sportskim, i to, ovdje, crveno-crnim dresovima. Novim šampionima Holandije. Hajdemo malo o Fejenordu (Feyenoord). Klubu (nekadašnje) sirotinje, lučkih radnika, prostoga, običnog puka. Iliti, tačnije i ovoga puta, budući je fudbal timski sport, sasvim specijalno – uglavnom o jednom igraču. Jednom, ali vraški vrijednom, i to ne samo kao sjajnom fudbaleru nego i uopšte, kao sportisti i čovjeku. A takvih je malo. I kod nas, i u svijetu. Evo, pamtim i kao iz rukava nasumce “tresem” imena koja mi prva padaju na pamet: Ćosa, Osim, Princ sa Neretve, Mate, Mirza, Cerar, Bjedova, Duci… Rijetki su to, i ovdje, susreti karijera i etike, sporta i ljudskosti. Ličnosti koje se pamte.

U takvu tanku nisku sportskih “perli za sva vremena” u Holandiji, bez ikakve sumnje ulazi i Fejenordov bivši i sadašnji kapiten Dirk Kajt (Kuyt). No, prije no o njemu, nekoliko rečenica o Fejenordovim “posnim” godinama. Ljetima koje su, kako bi rekao Bora Pekić, pojeli skakavci. Mada ime od formata, zvuči nevjerovatno da je Fejenord posljednji put bio prvak Holandije u prošlom mileniju, još tamo hiljadu devetsto devedeset i devete! Za jedan veliki klub dugo, predugo. Kao da su čekali da “beba” postane punoljetna. A kad kažemo da je ovo veliki klub, tu nema nikakve dileme. Petnaest puta prvak Zemlje Lala i Kanala, dvanaest puta osvajač ovdašnjeg kupa, jednom Lige šampiona, dvaput Kupa UEFA, a 1970. godine čak i svjetskog klupskog kupa!

U toj predugoj apstinenciji ima svakojakih razloga i uzroka. Prvi je veoma jasan. Svi, naravno, znamo da su se posljednjih 10-15 godina, “ubrizgavanjem” megakapitala u ovaj sport, karte u klupskom nogometu dobrano “izmiješale”. U konkurenciji new super-rich klubova iz Engleske, Španije i Italije, holandski klubovi mogu samo sanjati sredinu zlatnih devedesetih. Ono kad su Lui van Gal (Louis van Gaal) i njegove amsterdamske “bebe” harale Evropom. Čak ni taj, za ovdašnje prilike, prebogati Ajax, od tada se nije mogao nositi s prebogatim moćnicima. (Solidni Pogba – preko 100 miliona. Ma ‘ajte, molim vas!)

Stoga nije nikakvo čudo što je i mnogo manje dobrostojeći Fejenord, posebno nakon osvajanja titule s kraja milenija i osvajanja Kupa UEFA 2002. godine, spao na niske grane. I u domaćoj, “Miki Maus ligi” počeli ga preticati Tvente, AZ, PEC Zvole…

Smjene trenera i članova Uprave, skandali, učestali izgredi “navijača” na gostovanjima. Klub je jedno vrijeme čak bio na granici bankrota. Prijatelji i fanovi organizovali veliku “kasicu-prasicu” za spas “dokera”.

No, finansijski problemi kao da su nekim čudom i pomogli Klubu. Kada je, naime, marta 2015, dijelom i zbog nedostatka novca za kupovinu novih igrača otišao trener Fred Ruten (Rutten), za novoga je postavljeno Fejenordovo “dijete”, bivši internacionalac Đovani van Bronkhorst  (Giovanni van Bronckhorst). Kao da je to bio onaj dugo očekivani “prekidač”.

Sređivanje finansijskog stanja, jasni i realni ciljevi, uvođenje reda i hijerarhije u Klub, orjentacija na vlastite talente. Sa izuzetkom jedne prave zvijezde. Bivšeg i budućeg kapitena. I, uz to, starog Giovog druga iz kluba i reprezentacije. Van Bronkorst potpisuje trenerski ugovor u martu 2015, da bi već početkom aprila Kajta iz Turske vratio u Fejenord. I odatle je sve stvarno, ali stvarno, krenulo nabolje.

Već naredne godine Fejenord osvaja domaći kup. Polako se vraća samopouzdanje, oživljava san o “starim, dobrim vremenima”. Odmah se vidi da je Kajtova uloga, na terenu ali i van njega, za mladi tim od ogromne važnosti. Nisu to samo golovi i asistencije. Bodrenje, ali i, kad treba, korenje, uloga starijeg brata kad negdje zapne. Ali, svi u Klubu vele, nikad “s visoka”. Nikad ona arogantna, uobražena faca koja uvijek hoće da se zna ko je glavni!

Sve se ovo, mislim, može iščitati iz jednog jedinog detalja. Za razliku, naime, od mnogih zvijezda i zvjezdica koje su, odlazeći iz matičnog kluba, obećavale-pa-slagale da će se u njega na zalasku karijere vratiti, Dirk Kajt je to svoje obećanje ispunio. A mogao je zasigurno još dobro zaraditi u inostranstvu. Nije on, sa svojim iskustvom, zalaganjem i mentalitetom, ali i skromnošću, još “za staro gvožđe”. Uostalom, to je i dokazao svojim igrama od povratka u Holandiju.

Gdje god da je igrao – a taj, vjeran zadatoj riječi i ugovoru, nije promijenio puno klubova – Dirk Kajt je bio i ostao Bog. I to baš tako, sa velikim “B”. Osim Fejenorda, vrhunac je sigurno bio boravak u slavnom Liverpulu. Odlazeći prije desetak godina iz Roterdama, i taj je klub pažljivo i svjesno odabrao. Luka, atmosfera, fanatični navijači, većinom običan, jednostavan svijet: kao skrojeno po njegovom karakteru i mentalitetu.

I stvarno. Punih šest godina tamo su ga nosili na rukama. Plakali kad je, osjetivši da se više ne može nositi s paklenim tempom ostrvskog fudbala, 2012. godine za dobre pare otišao u turski Fenerbakče. Bile su mu tada već trideset i dvije, a opet, i tamo - godine ludog uspjeha! Nedavno je od strane navijača, izabran u idealnu jedanestoricu stranaca svih vremena ovog velikog kluba iz Istanbula.

Uvijek je taj davao sve od sebe. “Trošio se” do zadnje kapi znoja. Glavom na kopačku, poput, birvaktile, Zvezdinog Duleta Savića. Ali uvijek viteški. Zato su ga valjda svi, i svugdje, voljeli. Pardon. Vole. Jer, eno ga, sa saigračima, trenerom, raznim uglednicima i visoko uzdignutim trofejom na balkonu roterdamske vijećnice. Kliče tituli, skupa sa sto pedeset, neki kažu i cijelih dvjesto tisuća duša. A ovi, kad ga tamo ugledaše, načisto poludjeli. Kako i ne bi kad je prošle nedjelje na domaćem terenu, u odlučnoj tekmi, za osvajanje titule “zavalio” sva tri gola!

Dirk Kajt će u junu napuniti trideset i sedam godina. U Klubu ga kume i mole da još ne ostavlja kopačke, ali im on, ozbiljan i promišljen kao uvijek, poručuje da malo sačekaju. Prvo šampanj, a onda, ko zna.

Ne, ne bojte se, rijetki ex-Yu fanovi Fejenorda. Taj sigurno neće nigdje iz Roterdama. Možda ovih dana malo skokne do kakve zgodne terasice, na pivo u Amsterdamu. Da im “vadi mast” i proslavi titulu. Osvojenu, rekoh, prošle nedjelje, 14. maja. Vjerovali ili ne, tačno na dan kada su nacisti prije 77 godina, 1940, njegov grad u Drugom svjetskom sravnili sa zemljom. Svakakvih čuda na svijetu, pa eto ti.

Oceni 5