Kad rađala se sreća
Arrze 02 S

Photo: Programski arhiv RTS

Balada o prolaznosti

Kad lutali smo svijetom
ko raspršeno sjeme,
govorili smo sebi-
to je za neko vrijeme.
I ne znajuć da smo
na izgubljenom brodu,
mi vikali smo: „Kopno!“
dok gledali smo vodu.
Kad ljubili smo kratko
u tuzi kiše noći
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.
Postavljali smo stvari,
al opet ne zadugo.
Za sva smo mjesta rekli –
odredit ćemo drugo.
Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet –
to nije ona prava.
Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.
Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
al mislili smo – to je
tek privremeno stanje.
Kad gubili smo žvot,
govorili smo: „Neka“
i vjerovali črsto
da pravi tek nas čeka.
Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.
I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.
U započetoj priči,
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.
U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.
Dok vjerovali još smo
da samo put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć do viđenja.

Oceni 5