Banjaluka, prestonica fašizma

"Možete li mi učiniti jednu uslugu?", rekao je Muharem Krzić.
"Naravno", odgovorio sam.
"Htio bih nešto iznijeti iz Banja Luke."

Zastao je. Mora da sam se namrštio ili načinio neki gest koji ga je odvratio. Nisam znao šta mu je na umu, ali sam znao da mi neće biti baš ugodno, koliko god bilo bezazleno. Predmet koji se mora krijumčariti, po definiciji, nije nešto bezazleno, a ja sam strašno loš u krijumčarenju.

Ali, morao sam bar saslušati Muharema. Već dva sata smo u njegovoj bašči razgovarali o njegovim mukama. Bio je to drugi ili treći put da tako dugo razgovaramo. Muharem je predvodio Muslimane Banja Luke, najvećeg bosanskog grada pod srpskom kontrolom, i najmračnijeg mjesta u najmračnijem od svih svjetova.

Biti 1992. godine Musliman ili Hrvat u Banjoj Luci bilo je jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942. Iz samilosti, poštovanja ili, možda, sažaljenja, ne znam zašto, ali Muharema sam osjećao kao prijatelja, doduše ukletog prijatelja. Nijedan sud ga nije osudio na smrt, jer takvo što u mjestu poput Banje Luke nije ni bilo potrebno, ali smrtna kazna je bila tu, visila mu je nad glavom poput ose što zuji iznad sočnog cvijeta. Dok smo razgovarali, u svoju sam bilježnicu zapisao: "Koliko li će još živjeti?" I podvukao tu rečenicu. Muharem je dobro znao šta mu je suđeno; nakon svoje rječite i otvorene konferencije za štampu, nekim je novinarima prišapnuo: "Vjerovatno sam ovim ispisao vlastiti nekrolog." Sjedili smo u njegovoj zapuštenoj bašči sa paradajzom i mladim lukom. Pogledao sam u brda; čula se puščana paljba. Neki se vojnik dobro zabavljao. Pucnji ispaljeni ritmično, u disko-ritmu. Razmišljao sam o tom vojniku, o bilo kom vojniku koji se dosađuje, koji sjedi u svom utvrđenju na brdu, sa teleskopskim okularom, i u dlaku cilja u Muharema, ili možda u mene, i sam sebi, kroz truhle zube, govori: "Bang, mrtav si." I u svakom trenutku može okinuti obarač.

Možda neću biti kadar ispuniti Muharemu posljednju želju, ali barem da je saslušam.

"Žena i kćerka su mi u Zagrebu. Kad su odlazile, ponijele su samo nešto odjeće. Svi smo mislili da ovo neće dugo. Pitam se da li biste im mogli odnijeti diplome?"

Diplome. Ne šifrirane poruke, ne novac, fotografije ili ljude. Diplome. To me podsjetilo kakvi su ljudi bili Muharem i njegova bosanska sabraća. "Musliman" je u Americi strašna riječ, jer izaziva rasističke asocijacije. Prizore neobrijanih trgovaca ćilimima koji vam jednu ruku stave na rame dok vam drugu zavlače u džep; prebogatih šeika koji "mirišu" istovremeno i na pobožnu usrdnost i na licemjerje; fanatika što mašu Kur'anom i viču "Allah je velik" dok pokušavaju dići u zrak Svjetski trgovački centar, ili se, kamionom pretovarenim dinamitom, nastoje probiti kroz barikadu u bazu američkih marinaca; bezubih pustinjskih nomada koji zajedno sa kamilama spavaju pod vedrim nebom.

Muharem je bio zaprepašten kad su mu iz čista mira, sa puščanom cijevi na sljepoočnici, hrišćani sa kojima je odrastao kazali da ljudi poput njega tu više nemaju šta tražiti

Bosanska se stvarnost otimala tim karikaturama. Bosanski muslimani su, prije svega, Slaveni – a ne Arapi. I kako rekoh, nisu potomci Turaka ili Saudijaca; oni su starosjedioci, Slaveni koji su na islam prešli kad su Bosnom zavladali Turci. Plavooki i plavokosi čovjek u Bosni jednako može biti Musliman kao i Srbin i Hrvat. Američki mediji stalno govore o "etničkim trvenjima" u Bosni, ali prava je istina da svi ratnici ovdje pripadaju istoj etničkoj grupi – Slavenima. "Etnička trvenja" je pogrešan izraz za nešto što nema nikakve veze sa kompleksnostima etniciteta a u svakom pogledu je povezano sa očitom agresijom. Novinari griješe kad koriste riječ "etnički" u opisivanju onog što se događa u Bosni, ali i mi smo se dali uhvatiti u klopku navike i postali ovisnici. Nažalost, jer su riječi "Balkan" i "etničko" nalik na brdo eksploziva i šibicu; spojite ih i cijeli se Zapad povlači i uklanja kao da mu prijeti vulkanska erupcija.

Kako je Bosna pod turskom dominacijom bila od četrnaestog do devetnaestog stoljeća, tamošnji su Muslimani bili povlaštena klasa: zemljoposjednici, gradonačelnici i ljudi od zanata i profesije. Kad se tursko carstvo raspalo, većina bosanskih muslimana je uspjela sačuvati ugled i položaj i tokom kratke austrougarske vlasti, a ta se matica nastavila i kad je, nakon I svjetskog rata, Bosna postala dio zemlje zvane Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i potom Jugoslavija. Muslimani su i dalje uglavnom živjeli u gradovima, gdje društvena elita obično zauzme i učvrsti svoj položaj dok su, općenito govoreći, Srbi i Hrvati u Bosni bili "seljaci". Devedesetih godina ovog stoljeća, većina Muslimana nije bila religiozna i živjela je kao što su živjeli stanovnici bilo kog evropskog grada: očevi na posao idu u odijelu i sa kravatom, nakon večeri popiju koje piće (počesto i za doručak), kćerke u sobi drže postere Andre Agassija a sinovi slušaju Guns N Roses.

Muslimane Bosne je najlakše razumjeti poredeći ih sa američkim Jevrejima. Za većinu bosanskih muslimana, Mekka je daleko i nema značaja, baš kao što je za većinu američkih Jevreja dalek i nevažan Izrael. Bosanski muslimani su stoljećima živjeli sa ljudima drugih vjera i to je "razblažilo" njihovo muslimanstvo do te mjere da većina sebe nije ni doživljavala kao Muslimane već kao Bosance, Jugoslavene ili Evropljane. Baš kao i američki Jevreji, koji sebe prvo zovu Amerikancima, možda potom Njujorčanima a tek onda Jevrejima (ako se uopće tako i nazivaju). Mnogi su se Muslimani u Bosni ženili i udavali za kršćane, baš kao i toliki Jevreji u Americi. Izjednačavati bosanskog muslimana sa arapskim fundamentalistom jednako je ispravno kao izjednačavati američkog Jevrejina sa ultraortodoksnim hasidskim Jevrejom iz Izraela.

Muharem je bio zaprepašten kad su mu iz čista mira, sa puščanom cijevi na sljepoočnici, hrišćani sa kojima je odrastao kazali da ljudi poput njega tu više nemaju šta tražiti. Drugi je šok došao kad su ga i Amerikanci i Evropljani sveli samo na "Muslimana" koji, nažalost, ima da uradi šta Srbi od njega traže, jednostavno napusti svoj rodni grad i od tog časa ima da živi u majušnoj muslimanskoj državici koja će za njegovo pleme biti stvorena u srednjoj Bosni. Muharem je slušao čuvare civilizacije kako govore: "Baš šteta što je ovim Bosancima jedino ubijanje na pameti" – na što je on odgovorio: "Čekajte, pa ja ne želim nikog ubiti! Mi nikog ne želimo ubiti! Ovi srpski nacionalisti hoće nas da poubijaju!" Nije pomoglo. Srbi su mu naložili da spakuje kofere, a američki i zapadnoevropski političari da uradi kako mu je naloženo.

Ako sam imao razumijevanja za Muharema i njegovu sabraću, to je bilo stoga što sam imao neki nejasan osjećaj da znam kako im je. Moja sućut nije bila rezultat razgovora koje sam vodio u Bosni. Razgovor je jedan ograničen oblik komuniciranja. Desetine psihijatara može vam tumačiti osjećaj straha ili ljubavi, ali sami ćete to spoznati tek kad osjetite strah ili zavolite nekog. Riječi su pohranjene u mozgu, ne u srcu – a sjećanja leže u srcu. Pored toga, na Balkanu riječi su sredstvo manipulacije, ne instrument spoznaje. Nastojao sam shvatiti kako se Muharem osjeća zamišljajući sebe u njegovoj koži. Šta da mi u Kaliforniji neko kaže da sam ja obični Jevrej, ne Amerikanac ili građanin Kalifornije, i da od sada ima da živim sa drugim Jevrejima u košer-rezervatu u Oklahomi, i da će, najvjerovatnije, tim rezervatom upravljati neki hasid koji će mi zabranjivati, do kraja života, da subotom gledam filmove ili po vrućini nosim kratke pantalone?

Osjećao bih se kao Muharem. Nisam mogao za njega osjećati ništa do samilosti, kad me je zamolio da iznesem na sigurno diplome njegove porodice. A ipak sam oklijevao.

"Ne znam", rekao sam. "Novinarska kola se pretražuju. Znate Chucka, dopisnika 'New York Timesa'?"

Muharem je klimnuo glavom. Upoznali su se nekoliko dana ranije.

"On se u Beograd vratio autobusom. Na barikadi su ga skinuli sa autobusa i pretražili. Sve su pregledali."
"Pa, možda i nije pametno", rekao je Muharem.
"Ne znam. Dajte da malo razmislim."

Vlasti su insistirale da on, kao i svi drugi Muslimani koji su u gradu imali imovinu, potpiše da se odriču zemlje i kuće i frižidera i svega drugog što ne može stati u jednu torbu koju će mu dopustiti da ponese iz grada. Ta je akcija bila tako uspjela da su ljudi dva dana stajali u redu da stave potpis kojim se odriču svega što su cijelog života sticali

Dvoumio sam se. Ne bi me uznemirilo ako bi Muharem odustao od svog zahtjeva. Šta ako me zaustave na barikadi i nađu diplome? Ime Krzić je dobro znano u tom kraju. Možda Muharem misli da se ja brinem za sigurnost njegovih diploma, što je bilo tačno, i da neću biti pouzdan kurir. To je bilo samo dijelom tačno. Brinuo sam se i za vlastitu sigurnost i bojao se da ću prekršiti profesionalno pravilo "nepristranosti", kao da je to pravilo imalo ikakvog značaja za ono što se zbivalo u Bosni.

"Te su mi diplome važnije od kuće", rekao je.
"Znam. Ali rizikujete da ostanete bez njih, ako ih ja ponesem."

Šutnja.

Zaokupljala me je ta njegova opsjednutost diplomama. Nekoliko mjeseci ranije, intervjuirao sam neke Bosance prisiljene da bježe iz Bosanskog Novog, kojeg su Srbi očistili. Čak su i Ujedinjene nacije uspjeli uvući u svoj prljavi posao. UNHCR-u je bilo rečeno da nekih hiljadu–dvije ljudi hoće da idu iz Bosanskog Novog kako bi se pridružili porodicama u Zapadnoj Evropi. UNHCR je pristao da pošalje kamione i autobuse da ih odvezu. U međuvremenu su Srbi pokrenuli kampanju sijanja straha i na lokalnom radiju i televiziji objavljivali da svi ne-Srbi moraju krenuti UNHCR-ovim konvojem. Vojnici su jurcali gradom pucajući u zrak. Poruka je odmah shvaćena. Više od 8.000 Bosanaca se naguralo u kamione i autobuse. UN su bile prevarene – ni prvi, ni zadnji put.

Izbjeglice su iskrcane u hrvatskom gradu Karlovcu. Spavali su u gradskoj sportskoj dvorani, a neki – bilo je ljeto – napolju, kao marva. Dan nakon egzodusa, sjedio sam u hladovini i razgovarao sa Ibrahimom Velkićem, ekonomistom koji je radio u gradskoj vladi i bio izbačen sa posla kad su srpski nacionalisti organizirali puč. Isto kao u Banjoj Luci. Svi ne-Srbi su bili otpušteni. Strah i teror su brzo zavladali. Ibrahim je shvatio da mu je jedina nada bijeg. Vlasti su insistirale da on, kao i svi drugi Muslimani koji su u gradu imali imovinu, potpiše da se odriču zemlje i kuće i frižidera i svega drugog što ne može stati u jednu torbu koju će mu dopustiti da ponese iz grada. Ta je akcija bila tako uspjela da su ljudi dva dana stajali u redu da stave potpis kojim se odriču svega što su cijelog života sticali. Kad je na Ibrahima napokon došao red da uđe u prepun sobičak u kojoj je srpski činovnik udarao pečate na dokumente, morao je preći kroz još jedno, posljednje poniženje, da bude službeni svjedok Muslimanu koji je stajao u redu ispred njega. Ibrahim se potpisao iznad crte označene sa "svjedok". Kad je na njega došao red da se odrekne svega što ima, Musliman iza njega potpisao se iznad crte označene kao "svjedok".

Ibrahim je imao taj dokument. Bila je to fotokopija formulara u čijem je zaglavlju stajalo "Srpska Republika Bosna i Hercegovina", što mora da je Muharemu bilo strano kao što bi meni tuđe bilo "Meksička Republika Kalifornija". Datum i Ibrahimovo ime bili su otkucani plavom tintom na odgovarajućem mjestu. Na dnu papira, tačkasta crta sa Ibrahimovim potpisom, potpisom svjedoka i, tik do tih škrabotina – debeli, plavi pečat Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. "Srpska Republika Bosna i Hercegovina" još nije imala svoj pečat, pa je dobar bio i ovaj. Gotovo sam mogao čuti taj zvuk – tamp! – teškog pečata kojeg srpski činovnik udara po Ibrahimovim papirima, a onda je taj isti činovnik, ne gledajući Ibrahima, vjerovatno viknuo – "Sljedeći!" Ode još jedan smrdljivi balija. Red Bosanaca koji se protezao izvan zgrade i omotao se kao zmija oko cijelog bloka, pomjerio se malo naprijed.

Ibrahimu je u ruci ostala izjava:

Ja, Velkić Ibrahim iz Bosanskog Novog, svojom voljom došao sam u ovu kancelariju nakon što sam čuo naredbu Kriznog štaba za područje Bosanski Novi o kriterijumima mogućnosti za emigriranje, i ovdje dajem sljedeću izjavu. Izjavljujem da u području Bosanskog Novog ne posjedujem nikakvu imovinu i da trajno napuštam područje Bosanskog Novog zajedno sa suprugom, dvojicom sinova i dvjema snahama. Sa punom odgovornošću, i bez ikakvog pritiska, dajem ovu izjavu u svrhu dobijanja dokumenata za trajni odlazak i napuštanje područja Bosanskog Novog. Ova izjava ima snagu izvršnog pravnog dokumenta.

Ibrahim je, prekrštenih nogu, sjedio na travi.

"Da nisam potpisao taj papir, ne bih danas bio živ!, rekao je. "Molim vas, uzmite ga. Meni to sad ništa ne znači. Pričajte svijetu o tome."
"Ali, to mora kod vas ostati. Kad se rat završi, možda ćete moći dobiti natrag svoju imovinu."

Ovi Bosanci su osjetili kako pušu vjetrovi historije i da ovo što se zbiva nije tek kratkotrajna prepirka. Možda ih je sama brutalnost na to upozorila. Možda činjenica da su Srbi rušili njihove stare džamije. Ili, upitnici koje su morali potpisivati a u kojima su se zaricali da se više nikad neće vratiti

Ibrahim se nasmiješio. "Pogledajte taj dokument. Ja više nemam nikakve imovine."

Čovjek koji je sjedio blizu Ibrahima zajeca.

"Poznajete li ga?" upitah šapatom.
"Da. To mi je brat."

Između dvojice ljudi je ležala otvorena torba. Ručna torba, u kojoj je bila odjeća za presvlaku za Ibrahima i njegove. Njegova supruga je prebirala po njoj. Ibrahim je u krilu imao zelene kožne tube. Klimnuo sam glavom, pokazujući na njih.

"Šta je to?"
"To mi je sva imovina."
"Šta je u njima?"
"Moje diplome."

Ovi Bosanci su osjetili kako pušu vjetrovi historije i da ovo što se zbiva nije tek kratkotrajna prepirka. Možda ih je sama brutalnost na to upozorila. Možda činjenica da su Srbi rušili njihove stare džamije. Ili, upitnici koje su morali potpisivati a u kojima su se zaricali da se više nikad neće vratiti. Znali su da ljudi koji su se dokopali moći neće, dok god drže vlast, dozvoliti njihov povratak i da bi to moglo potrajati. I tako, bježeći iz svojih gradova, Bosanci su sa sobom nosili komadiće papira koji će im trebati da bi u tuđim zemljama započeli novi život. Hirurzi su nosili svoje diplome. Ekonomisti – svoje. I oni sa srednjom školom su nosili diplome. Ovi su im dokumenti bili potrebni kako bi svojim novim gazdama u Njemačkoj, Britaniji ili bilo kojoj zemlji koja ih prihvati, mogli dokazati da imaju zanat i znaju raditi. Oni nisu bili nomadi koji su čuvali kamile niti vjerski fanatici. Bili su Evropljani ispred čijih je imena stajalo "doktor", "profesor", "inžinjer", "urednik", "umjetnik"...

U bašči, Muharem se dvoumio oko diploma svoje porodice. Jedna od diploma je bila i njegova vlastita – potvrda da je veterinar. Prije no što je počinio strašnu grešku i uključio se u politiku, on je bio veterinar. Volio je dvije stvari, kazao mi je, životinje i muziku. Tog istog dana, položio je ruke na klavir koji je zauzimao središnje mjesto u dnevnoj sobi, kao na oltar, i rekao mi kako mu je kuća pusta otkako nema njegove kćeri da je ispunjava muzikom. Prstima je prešao po klavijaturi, bez zvuka, kao da svira neku zamišljenu melodiju. A nije. Pokušao je dotaknuti svoju kćerku, dodirujući dirke klavira koje je ona nekoć dodirivala. Samo da još jednom vidi svoje prije nego umre. Samo jednom, na minut-dva, drugih želja nije imao.

"Oprosti mi", rekao je Muharem. "Treba mi nešto žestoko."

Minut kasnije se vratio u bašču sa bocom rakije i dvije čaše.

"Obično ne pijem danju, ali ovo su teška vremena", izvinjavao mi se.

Muharem je bio odjeven sportski, u farmerkama. Bio je zgodan čovjek, vrlo precizne misli, bilo ga je zadovoljstvo slušati. On je iskazivao misli na isti način na koji vjerovatno daje dijagnozu neke bolesne životinje. Malo pritisne, malo pogleda, zamisli se na tren, pa opet stavi ruku na bolesno mjesto. Lakše je biti ljekar nego veterinar, jer pacijent može kazati šta nije uredu, gdje ga boli, koliko ga dugo boli. Veterinari moraju biti intuitivniji, imaginativniji, i stalno analitični. Oni imaju dobar um, i obično su blagorodne prirode.

Nisam siguran hoću li se u zoru probuditi. Ali, ovdje smo svi u opasnosti. Mi smo u samom središtu masovnih zločina, pogroma i genocida

Muharem je izvukao nekakve dokumente. Bile su to fotokopije rukom ispisanog testamenta Bosanca koji je bio u logoru Keraterm. U izjavi je bilo opisano nekoliko noći mučenja u zaboravljenom, zagušljivom skladištu, u kojem je držano sto pedeset zatočenika. Stražari nisu gotovo dva dana zatvorenicima davali vodu, i oni su počeli umirati od vrućine i iscrpljenosti. Neki su preklinjali da im daju vode, vrištali i plakali, stražari su ih ušutkivali pucajući kroz vrata. Oko dvadeset zatvorenika je ubrzo umrlo; barem još toliko ih je ranjenih ležalo na podu, krvarilo, vapilo za pomoć, a kad su se sutradan vrata najzad otvorila, samo je nekoliko muškaraca živih ispuzalo.

"Bilo je gore nego u gasnoj komori", rekao mi je Muharem. "Ne mogu ponovo čitati ovaj dokument. U gasnoj komori ljudi umiru za nekoliko minuta, ali možete li zamisliti, satima su u Keratermu preklinjali za pomoć. Satima. Mi to ne bismo uradili ni životinjama. Možda, da su Bosanci kitovi, a ne ljudi, možda bi svijet nešto poduzeo da zaustavi ovaj pokolj."

Bilo je vrijeme da se ponovo napune čaše. Nije učinio ni najmanji pokret koji bi dao na znanje da želi nazdraviti. Objašnjavao mi je da katkad ode u džamiju, gdje se obavljalo obredno pranje tijela žrtava mučenja prije sahranjivanja. Tijela su morala krasti iz mrtvačnice usred noći. Zapanjujuće je da su ljudi bili spremni rizikovati vlastiti život da bi spasili leš. Muharem se prisjećao kako je gledao tijelo nekog uglednog Muslimana iz obližnjeg grada. Koža mu je bila nebesko plave boje, rekao mi je – i genitalije.

"Vjerujem da mi prijeti ogromna opasnost svaku noć kad odem na počinak. Nisam siguran hoću li se u zoru probuditi. Ali, ovdje smo svi u opasnosti. Mi smo u samom središtu masovnih zločina, pogroma i genocida. Nismo vjerovali da je ovo moguće. Ovo je dvadeseto stoljeće. Mi smo u Evropi. Imamo satelitsku televiziju. I dan-danas, kad ima struje, gledamo CNN. Gledamo reportaže o genocidu nad nama samima! Tužno je da smo prepušteni sami sebi, i da nemamo oružja. Zapadne nas zemlje ne žele braniti a ne daju nam da se sami branimo. Ovaj nas embargo ubija, a za to je odgovoran Zapad. Naše je jedino oružje istina, ali od istine nema koristi.

Kad je ovaj rat počeo, nismo vjerovali u ono što se pričalo. Vlasti su najavile da će za svakog mrtvog srpskog vojnika ubiti pet Muslimana. Mi smo se na to smijali. Znate, većina Srba, koji su ovdje godinama živjeli, vrlo su uljudni ljudi i mi smo zajedno živjeli. Ali oni nam ne mogu pomoći. Zapravo postoji samo jedan odgovor. Moramo ići odavde. Ne odemo li, mrtvi smo. Znate, kad bi gradonačelnik sad objavio da je cesta za Zagreb otvorena i da možemo poći samo pješice, svi bismo krenuli. Muslimani, Hrvati, žene, djeca, nane. Ne mislim da mogu pobjeći preko onog brda. Kad bih mislio da mogu, smjesta bih to uradio. I svi drugi. Ja sam barem uspio izvući porodicu."

Kad sam jednim autobusom putovao kroz sjeverni dio Bosne, dio pod srpskom kontrolom, vozač je trubio kad god bismo prošli pored seljaka sa traktorima i konjskom zapregom natovarenom ćilimima, sofama i kuhinjskim loncima pokradenim po tuđim kućama

Ali ne i diplome. Ta je tema lebdjela iznad naših glava, poput zmaja koji se bori da po slabom povjetarcu ostane u zraku. Bilo je vrijeme da krenem. Htio sam se prije mraka vratiti u hotel, a iz predgrađa, gdje je Muharem živio, valjalo je preći dobar komad puta. Nijedan od nas nije spomenuo diplome dok smo iz bašče, kroz njegovu zamračenu kuću, išli prema kapiji. Muharem kao da me je pipkao i pomno pregledao, kao da sam jedan od njegovih veterinarskih pacijenata. Osjetio je moje oklijevanje i bio svjestan opasnosti da ostane bez diploma. A bile su samo list papira. I jedino što mu je u životu bilo važno.

Otišao sam bez njegovih diploma. Na putu za Beograd, niko me nije pregledao niti pretraživao moje stvari.

II

Borbe nisu dozvolile srpskim seljacima da obrađuju zemlju u ljeto 1992, ali zato su požnjeli golemu pljačku. Kad sam jednim autobusom putovao kroz sjeverni dio Bosne, dio pod srpskom kontrolom, vozač je trubio kad god bismo prošli pored seljaka sa traktorima i konjskom zapregom natovarenom ćilimima, sofama i kuhinjskim loncima pokradenim po tuđim kućama. Seljaci bi mahali autobusu koji je ispuštao izduvne gasove u njihova razdragana lica, a njihove žene su se smijale, sjedeći na stvarima, baškareći se na stvarima koje su pripadale mrtvima. Krezubi osmijesi: u glavi im, očito, praznina.

Bio je to drugi talas pljačke, glavne aktivnosti u krajevima koje su Srbi "oslobađali". Prvi su talas činili vojnici i oni su pokupili najbolje, vrijednosti poput muzičkih linija i televizora i, ako su imali sreće, svežnjeve novca skrivenog ispod parketa ili zakopanog u bašči. Mogli ste pogoditi koji je vojnik tražio novac po tome što mu je pod noktima bilo grumenje crne zemlje. Na Balkanu, vojnik ne prima platu, on je jednostavno iskopa. Kad su se vojnici povukli, sa kamionima i kamionetima i sa gomilom japanskih video-rekordera nabacanih na sanducima sa municijom, upadali su seljaci da pokupe preostale krupnije stvari. Nije me to trebalo iznenaditi. Osvajači to čine stoljećima.

Autobus je išao prema Banjoj Luci, na moj prvi sastanak sa Muharemom i njegovim mrakom, a zemlja kojom sam putovao upravo je doživljavala završne radove etničkog čišćenja. Rezultat bi se mogao nazvati svakako samo ne čistoćom. Gradovi i polja su djelovali napola mrtvo, a ponekad, kad bi vjetar zapuhao iz pravca tek "očišćenog" sela, osjetio se pravi zadah smrti. Iz Beograda smo krenuli rano ujutro i put je trebalo da traje osam sati. Trajao je više od dvadeset četiri. U tim prvim mjesecima rata, bilo je bolje putovati autobusom, među vojnicima koji su išli na ratišta i civilima što su se vraćali kući iz borbe, nego privatnim kolima izložen kontrolama i pljački na barikadama. Tek kontrole su išle dosta glatko: neobrijani vojnik bi samo upirući puškom pokazao željeni predmet i zagrmio na vas.

Tako sam ja putovao momačkim autobusom, mada su s nama bile i djevojke i starice i njihove kokoške. Sa stereo-kasetofona se orila nekakva čudna mješavina zapadne pop-muzike i nacionalističkih pjesama. "Vječna Srbija" se miješala sa Madonninom "Like a Virgin". Vojnici, od kojih je većina tvrdila da ima rođaka ili brata u Chicagu ili Clevelandu, micala je usnama pjevušeći začuđujuće prikladne riječi pjesme Paul McCartneyja, "Ide banda, ide banda". Svoje kalašnjikove su povješali o kuke nad glavom predviđene za džempere i jakne. Ako bi vam se do nogu nešto dokotrljalo, to je bila ili jabuka koja je ispala iz seljačkog ranca ili granata iz vojnikovog džepa. Šta god da je, vaše je bilo samo da to podignete i pitate za vlasnika.

"Izvinite, vojniče, je li ovo vaša granata?"

Pauza. "Što pitaš, moja je."

Onda bi taj gurnuo vojnika koji hrče pored njega.

"Ha, Radomire, vidi šta bi sa mojom granatom. Jebena granata ispade mi iz džepa i otkotrlja se nakraj autobusa."

Onda su se smijali poput dječaka kad čuju mastan vic.

"Ha", Radomir se nasmijao. "To je srpska granata. Eksplodira samo kad pogodi Turke!"

Seljak, kad bi čuo vic – "Turci" je pogrdan izraz za bosanske muslimane – nasmijao bi se, dodajući bocu šljivovice preko prolaza. "Evo ti, junače, cugni malo."

"Hapsili smo sve što je muško. Ja sam dograbio jednog i oborio ga na zemlju. Pogledao sam mu u lice i skontao da smo zajedno išli u srednju školu. Stajao sam nad njim. 'Znaš li ti ko sam ja?'. Pogledao me je pravo u oči i rekao, 'Znam te. Ti si četnik. Jebi se'".​

Autobus se probijao kroz zonu sumraka, zemlju sačinjenu od kratera granata i uništenih kuća, zaobilaznim putem, da bi izbjegao zone u kojima se još obavljalo čišćenje. Većina saobraćajnih znakova uništena je u borbama, pa su na boku kuća bile iscrtane strelice da označe kud treba skrenuti, usmjeravajući nas kroz kukuruzišta i na seoske staze. Samo je poneki znak ostao netaknut a svi su se grohotom smijali kad smo naišli na znak koji je pokazivao put prema Sarajevu. Lakše je bilo stići do Timbuktua. Naš je autobus bio gotovo sam na cesti, bolje reći kukuruzištu, jer su civilni saobraćaj činili uglavnom seljaci i njihove zaprege. Tu i tamo bi se ispred ili iza nas pomolio kakav vojni konvoj, ili bi cisterna sa gorivom protutnjala pored nas noseći gorivo iz Beograda za vječno žednu ratnu mašinu.

Prašina mi se lijepila za kožu poput debele šminke koju su naše bake mazale po licu. Obrisao sam prašinu sa prozora da bih bolje vidio ratne grafite. Kuće su bile zanimljiv prizor. Na vratima netaknutih kuća je pisalo "srpska", što je značilo da joj je vlasnik Srbin i da se ne smije pljačkati ni rušiti. Riječ "muslimanska " i "hrvatska" značile su otvoren poziv na pljačku i bombe, a te su kuće, zaista, i bile zbrisane sa lica zemlje. Rijetkost je bilo vidjeti više od dva ili tri slova prvobitne riječi, "mus-----". Ostalo su raznijeli meci ili granate. Nacionalistički slogani na sve strane, uvijek isti: "Živjela Velika Srbija". Bilo je i duhovitih varijacija a jedan britanski kolega je nabasao na najbolju. "Ovo je Srbija!" grmio je tupavi slogan ispisan na zgradi, a ispod njega – subverzivna napomena – "Nije, glupane, ovo je pošta."

Autobus se, stenjući, zaustavio pred selom zvanim Kotorsko. Bilo je to muslimansko selo. Bar je nekad bilo. Nekoliko kuća je još dogorijevalo, selo napušteno. Bio je sumrak, kad su se samo pijanice i banditi usuđivali biti napolju i nije bilo nade da ćemo naći mehaničara ili autostopirati do najbližeg mjesta. Spavaćemo u autobusu. Prije no što su se primirili u toj noći mraza i isprekidanog sna, vojnici su otišli u polje i vratili se sa desetinama kukuruznih klipova. Nastao je pravi vatromet, kada su stali pržiti kukuruze i nastavili piti. U takvim trenucima vojnicima popuste dizgini. Major po imenu Branko, zgodan na način Brucea Willisa, počeo je pričati kako su u njegovom rodnom gradu pohvatali svoje susjede.

"Hapsili smo sve što je muško. Ja sam dograbio jednog i oborio ga na zemlju. Pogledao sam mu u lice i skontao da smo zajedno išli u srednju školu. Stajao sam nad njim. 'Znaš li ti ko sam ja?'. Pogledao me je pravo u oči i rekao, 'Znam te. Ti si četnik. Jebi se'".

Branko je zastao, slegnuo ramenima, dajući svojim slušaocima vremena da shvate da je takav bezobrazluk mogao zaslužiti samo jednu vrstu odgovora.

Nebo je bilo crno. Svijetleći meci su presijecali nebo; crvene zrake u stakato ritmu nalik na kakav laserski show, prizor tako lijep da ste gotovo mogli zaboraviti koliko su ubojite. Okrenuo sam glavu u pravcu odakle se čuo prasak mitraljeske paljbe. Branko me je prijateljski potapšao po ramenu i rekao da ne brinem. "Naš je", klimnuo je. Naš. To je značilo da smo bezbjedni, ali za svakog Bosanca, tamo u mraku, on je nosio drugačije značenje. Pogled mi je odlutao do vojnika koji su razmjenjivali priče o svom ratu protiv "fundamentalističkih" Muslimana i "fašističkih" Hrvata. Bilo je to hvalisanje osvajača, razgovor koji se stoljećima vodi po vojnim logorima. Njihova je priča imala čak i muzičku podlogu, jer je na stereu, u autobusu, grmjela neka ratna balada koju su svi znali napamet:

Pjevaj Srbijo,
Ti zemlji junačka,
Pjevaj jače i glasnije,
Da te se svi boje.

Nakon dvadeset četiri sata, autobus je stigao u Banju Luku. Hotel Bosna, blizu glavnog gradskog trga, bio je otvoren, mada su mu jedini gosti bili novinari i vojnici. Bio je to hotel organiziran na principu aparthejda, jer su novinari plaćali a vojnici nisu, mada su oni bili bučni, rasturali sobe i pijani, sa balkona, pucali u zrak. Svi smo ujutro zajedno silazili da doručkujemo ustajali kruh i sir; mi novinari smo šapatom prepričavali priče o zločinima, djelu ubica za susjednim stolovima. U gradu je rijetko bilo struje, stoga ni u hotelu nije bilo tople vode da se čovjek istuširao, kao što je rijetko ujutro bilo kahve, pa su vojnici stalno, baš kao i novinari, bili mrzovoljni, ali je to bilo jedino što nam je bilo zajedničko.

Rješenje je bilo jednostavno: polako ih istiskuj, kao što se prljava voda cijedi iz kuhinjske krpe. Tu i tamo pokoje ubistvo, dva, tri silovanja, sve ih otpustiš sa posla, oduzmeš im stanove

U ovom gradu su posjetioci imali prividan dojam veličine. Bio je to privid. Preko puta hotela – Banski dvor, sa pregolemom srpskom zastavom, koja je visila sa krova sve do zemlje, dugačka trideset i više metara, sa tri horizontalne trake, crvenom, plavom i bijelom, toliko velikom da ju je jedino jak vjetar mogao pomjeriti. Zastava na zgradi, u kojoj je, pedeset godina ranije, Kurt Waldheim služio kao poručnik Wehrmachta, bila je tu kao simbol srpskog nacionalizma, kojem je jedino važna bila veličina, ne i sadržaj. Nikad nisam razmišljao o zastavama kao oružju, ali u Bosni, i ostatku Evrope, one su postajale najubojitije oružje. Kao da su me htjeli opomenuti, kamioni su tutnjali pored hotela sa vojskom koja je izvikivala, nikom posebno, već tek tako, da se čuje, "Srbija!", slogan koji je za te naoružane kabadahije bio nabijen značenjem. Imali su crne kožne rukavice, nalik anđelima pakla, samo što su ovi bili pravi.

Kad je izbio rat, u Banjoj Luci je živjelo 195.000 stanovnika, gotovo polovica Muslimani, Hrvati ili oni iz miješanih porodica. Ostali su bili Srbi. Šta činiti sa toliko nepoželjnih predstavnika manjine? Jedna je stvar lahko bombardirati i očistiti pojedine, udaljene gradove i sela, sabiti preživjele u logore, ali druga je stvar kad imaš skoro 100.000 ljudi u velikom gradu kojeg već kontroliraš a ne želiš ga uništiti. Srbi su ovdje podivljali, ali ne sasvim i do kraja. Rješenje je bilo jednostavno: polako ih istiskuj, kao što se prljava voda cijedi iz kuhinjske krpe. Tu i tamo pokoje ubistvo, dva, tri silovanja, sve ih otpustiš sa posla, oduzmeš im stanove. Dovoljno ih zastrašiš da sami požele da bježe, da čak budu spremni da plate za privilegiju da mogu otići. Bio je to balkanski metod mučenja, i činio je čuda.

Situacija je bila tako gadna da su Muslimani i Hrvati u Banjoj Luci željeli da američka avijacija njih bombarduje da bi ih izbavila iz bijede. Ne šalim se. Ljudi koji su imali nesreću da ne budu Srbi a da budu zatočeni u Banjoj Luci, molili su Boga da Amerika nad njima, svojim borbenim avionima F-16, izvrši eutanaziju. Njihov položaj je bio položaj žrtve koja stoji i bezuspješno nastoji ubijediti neodlučnog svjedoka da puca u mučitelja. Ne, svjedok kaže, nasilje nije dobro, ono izaziva novo nasilje. Pored toga, promašim li, mučitelj bi mogao pokušati mene ubiti! Morate sami riješiti problem.

Žrtva mučenja na kraju, očajnički preklinje.

"Onda ubijte mene, pobogu!"

Naravno da svjedok odbija i taj zahtjev. I mučenje se nastavlja.

Sumrak je, i jedna starica, Muslimanka, prolazi ulicom. Običnom ulicom kojom je vjerovatno koračala decenijama, od vremena kad su ovi golemi hrastovi bili mladice, njoj jedva do struka. Da su vremena druga, ona bi zastala da pozdravi susjede koji zalijevaju paradajz ili peku ćevapčiće za večeru. Možda, da naruži dijete koja je istrčalo iz dvorišta i skoro je oborilo, naletjevši na nju. Ali ulica je bila tiha i pusta, dok sam joj se primicao. Djeca, zatvorena u kući. Nož koji je u drvetu izrezbario poruku poput "Bogdan voli Senadu" sad je zajedno sa drugim noževima ispisivao riječi "Smrt Muslimanima". U opakim vremenima starci su najpričljiviji, jer mogu najmanje da izgube. Stari su, uskoro će ionako umrijeti, a dovoljno tvrdoglavi u svom uvjerenju da ovi nitkovi neće ubijati i njih. Ali, ova starica nije htjela govoriti. Ne, rekla je, sve je u redu, oprostite, nemam vam ja vremena za priču. Nekoliko kriški kruha virilo joj je iz tašne. Pitao sam je ima li dovoljno hrane. Zaplakala je, bez suza, prestara ili previše nesretna da bi i zaplakala kako Bog zapovijeda.

"Živimo u strahu", rekla je. "Svaku noć čekamo da nas Srbi pokolju. Da nas hoće Amerikanci bombardovati svojim avionima pa da se ovo jednom okonča."

Više od osamnaest mjeseci nakon što je ova starica molila Boga da Amerika baci bombu na nju, srpske snage su napale bosansku enklavu Goražde. Bila je to klasična operacija: haubice i tenkovi su rasturali centar grada i bolnicu. Bolnicu su naročito bjesomučno gađali. Napad je trajao više od sedmicu bez ikakve reakcije Zapada, izuzev dva neučinkovita zračna naleta bombardera F-16 na koja su se Srbi grohotom smijali, ne pokušavajući ni da ublaže svoj napad. Veza Goražda sa stranim novinarima su bili radioamateri i, kako su Srbi nadirali, gradonačelnik je putem radioveze uputio posljednji apel.

"Mijenjam stan za Sarajevo." Ti oglasi nisu bili od prije rata. Stavljeni su kad je Sarajevo već dobrano bilo pod opsadom, kad je bosanska prijestonica već postala planetarni simbol stradanja. A ipak su banjalučki Muslimani vidjeli Sarajevo, koliko god tamo bio pakao, kao raj u poređenju sa njihovim rodnim gradom

"Skupite hrabrost i bombardujte nas", rekao je Ismet Briga, obraćajući se Clintonu. "Zaustavite agoniju naroda Goražda. Preklinjemo vas, bombardujte građane Goražda."

Ljekar koji je preživio napad na goraždansku bolnicu, i koji je očito gledao film Apokalipsa sada, tražio je preko radioveze da Amerikanci na krila svojih bombardera stave zvučnike koji će svirati "Posmrtni marš". Možda, razmišljao je taj ljekar, ako Ameriku ne mogu izmoliti, mogu je bar obrukati i time natjerati da nešto preduzme. Nije bio u pravu.

Niste morali ni sa kim u Banjoj Luci ni riječ prozboriti da biste shvatili koliko je tamo bilo gadno. I stabla su govorila. Glavnim bulevarom, stabla izlijepljena komadima papira, gotovo nalik na božićne ukrase, a na njima ispisano rukom, "Mijenjam stan za Sarajevo." Ti oglasi nisu bili od prije rata. Stavljeni su kad je Sarajevo već dobrano bilo pod opsadom, kad je bosanska prijestonica već postala planetarni simbol stradanja. A ipak su banjalučki Muslimani vidjeli Sarajevo, koliko god tamo bio pakao, kao raj u poređenju sa njihovim rodnim gradom, i htjeli, što je moguće prije, preseliti u Sarajevo.

Sreo sam čak i čovjeka koji je spas vidio u bijegu u Somaliju. Ili Mogadiš ili ništa! Možete li zamisliti?

Bilo je koji minut poslije pet popodne i u banjalučkoj glavnoj džamiji je upravo završena molitva. Obuvši cipele, šačica sredovječnih ljudi stajala je na ulazu, naslonjena na stoljetne stubove, šapatom je razgovarala. Prišao sam im. Bi li mi bilo ko od njih htio nešto reći o situaciji u gradu? Odgovorili su mi šutnjom. Neki su iščezli brže od dima njihovih cigareta. Htio bih saznati šta se dešava banjalučkim Muslimanima, rekao sam. Trebam vašu pomoć. Nekoliko sekundi tišine. Jedan crnac se izdvojio i obratio mi se na engleskom sa afričkim akcentom. Rekao je da se zove Ismail. "Ja ću razgovarati sa vama. Ali, molim vas, moramo se odmah skloniti sa ovog mjesta."

"Ovo mjesto" je bila Ferhad-pašina džamija, sagrađena od bijelog kamena u prvim danima Osmanskog carstva. Nadomak – manje od kilometar udaljena od hotela Bosna, ali vremenska razdaljina je bila više od pola milenijuma. Završena 1583. godine, džamija je bila arhitektonski skromna, možda petina veličine pariške katedrale Notre Dame, građena ni da izazove strahopoštovanje niti da dominira, već da impresionira i – traje. Stoljećima je starila poput vodopada, trajala je tu, dok su ljudska ruka i priroda mijenjali okolni krajolik. Oni što traju u povijesti ne hvataju se očajnički za postojanje; besmrtnost njima dođe prirodno, kao što se činilo da je ona prirodna bila za Ferhad-pašinu džamiju koja je zasigurno zaslužila mjesto na listi svjetskih historijskih spomenika koju je sačinio UNESCO.

Čovjek doslovno osjeti magiju takve građevine kad rukom dotakne njen prastari kamen. Šta li se sve zbilo od trenutka kad je prije četiri stoljeća zidar, odjeven u svoje srednjovjekovne prnje, postavio taj kamen na svoje mjesto? Reformacija, renesansa, rađanje Sjedinjenih Američkih Država, Napoleon, industrijska revolucija, dva svjetska rata, hladni rat. A džamija i dalje živa i služi namjeni zbog koje je i sagrađena: hram i srce muslimanske zajednice – za razliku od tolikih spomenika i historijskih zdanja, koje udžbenici slave a turisti obožavaju, ali koje su mrtve na dodir, jer postoje samo da bi se gledale (a često valja platiti da ih vidiš). Takva mjesta – Koloseum, londonski Tower i Zabranjeni grad u Beidžingu – beživotna su, poput balzamiranog Lenjinovog tijela. Forma je još tu, ali nedostaje srce koje kuca jer je odavno iščupano. Ferhad-pašina džamija je nešto drugo, dotakneš li jedan njen kamen, oslušneš li mujezina kako sa munare poziva vjernike na molitvu, vidiš ljude koji skidaju cipele na ulazu, i osjetiš kako joj četiri stotine godina staro srce udara jednakom silinom.

"Znam šta se dešava u Somaliji", rekao mi je Ismail. "Ali, pošteno da vam kažem, sad bih radije da sam u Mogadišu."

Prešli smo ulicu, do jedne slastičarne, popeli se na terasu na spratu i naručili kahvu pod izduženom sjenkom džamije. Kahva je pripremljena na klasični turski način, društveni i kulinarski ritual koje je ugrađen u bosansku kulturu tokom osmanske vladavine. U Bosni su i Muslimani i Srbi i Hrvati pili istu tu čudnu kahvu uz isti neobični ritual. Vrela voda se nalije u malu bakrenu posudu zvanu džezva, koja je imala dugu, tanku ručku, i u nju se stave dvije kahvene kašike mljevene kahve. To se onda stavi nad vatru i pusti da proključa, potom posluži u džezvi na stolu, gdje malo odstoji da se ohladi i onda sipa u šoljice bez ručki, zvane fildžan. Talog zajedno sa kahvom završava u šoljici, napola ostane na površini, poput guste kreme, dok se pola slegne na dnu. Bez obzira koliko ste umješni, od prvog gutljaja vam se obavezno naprave brčići od tog taloga. Još gutljaj, dva – i eto dna fildžana pokrivenog talogom. Samo pijanci i turisti otpiju i taj poslednji gutljaj, a onda se muče da ispljunu talog.

Jedan od ironičnih aspekata ove zaraćene Bosne je to da srpski ratnik, komandant, prekida svoju antimuslimansku tiradu da bi ispio gutljaj omiljene turske kahve. Kahva je podsjećala na istinu koju su mnogi Srbi zaboravili kad su zaratili protiv svojih susjeda, a istina je ova: bosanski Srbin ima mnogo zajedničkog sa bosanskim muslimanom. Banjalučki Srbi i Muslimani obožavali su istu istočnjačku muziku, govorili istim dijalektom, i žargon im je bio isti. Pili su istu jaku kahvu i voljeli ćevapčiće, kojima je uvijek nešto u ukusu nedostajalo kad ih spremaju u beogradskim ili zagrebačkim restoranima. Za srpskog seljaka u Bosni suša neće prestati kad u Beogradu padne kiša. Njegovi problemi možda jesu bili u Bosni, ali i rješenja za njih su se samo u Bosni mogla naći.

Ismail obrisa kahveni talog sa gornje usne. Bio je iz Somalije i u Jugoslaviju je stigao na studij medicine prije dvadeset godina, u vrijeme kad je među socijalističkim režimima vladalo bratstvo. Nakon diplome se oženio banjalučkom Muslimankom i tu skrasio. Njegova je supruga postala novinarka i zajedno su živjeli ugodnim životom srednje klase. Kolor-televizor u dnevnoj sobi, automobil sa pet brzina u garaži, novac u banci. Kad je u Somaliji izbio građanski rat a potom zavladala glad, Ismail je zahvaljivao Bogu što se zatekao u Jugoslaviji. Promijenio je mišljenje kad je ovdje izbio rat. I on i supruga ostali su bez posla, prijatelji su iščezavali kako su ih srpski vojnici hvatali na ulici ili izvlačili iz postelja. Ismail je živio u strahu i želio isto što i svi drugi ne-Srbi u Banjoj Luci. Izbaviti se odatle.

"Znam šta se dešava u Somaliji", rekao mi je Ismail. "Ali, pošteno da vam kažem, sad bih radije da sam u Mogadišu."

Pišem ovo više od godinu dana nakon što sam ispio onaj fildžan kahve i oprostio se sa Ismailom. Nadam se da se izbavio. Nadam se, barem, da je prošao bolje od Ferhad-pašine džamije. U zoru, u tri sata, 7. maja 1993. godine, ljude laganijeg sna u Banjoj Luci su probudile dvije eksplozije, mnogo jače od svega što su do tada čuli. Mnogi Muslimani koji su se probudili, pomislili su, hvala Bogu, Amerikanci su to napokon uradili, počeli su zračni udari! Ali nisu. Srpski vojnici ili banditi – niko nije znao ko, a niko ih, uostalom, nije znao ni razlikovati – stavili su nekoliko hiljada kilograma dinamita pod Ferhad-pašinu džamiju i njenu sestru, Arnaudiju, sagrađenu 1587. Nakon četiri stoljeća, iza njih je ostala samo gomila kamenja.

Cilj etničkog čišćenja nije bio jednostavno se otarasiti Muslimana; trebalo je izbrisati svaki trag koji bi svjedočio da su oni ikad u Bosni živjeli. Cilj je bio ubiti povijest

Srpske vlasti su se pretvarale da su šokirane tim činom i izjavljivale da su to vjerovatno uradili kriminalci koji će biti kažnjeni. Također su ponudili teoriju da su džamije uništili Muslimani u nadi da će za to Srbi biti optuženi i time izazvati gnjev svijeta. Takve laži, kao i djela koja su se njima htjela sakriti, zaslužuju više od prezira. Ako želite saznati istinu u Bosni, ne smijete obraćati pažnju na riječi već treba da propitujete djela, a čak i tada, morate biti pažljivi kad izvodite zaključke. Nakon eksplozija, muslimanski uglednici su preklinjali srpske vlasti da im dozvole da zaštite i sačuvaju bar ruševine. Možda bi mogle, kad dođu bolja vremena, biti upotrijebljene u ponovnoj izgradnji džamija, kao simbolična veza sa prošlošću. Ne, uzvratile su vlasti, ne možete zadržati ruševine. Kasnije su pohapsili UN-ovce koji su pokušali da spase bar nešto. Kamenje je potom kamionima prebačeno na tajnu deponiju smeća.

Rat u Bosni je imao svoja naročita vizuelna obilježja. Parkove pretvorene u groblja, izbjegličke porodice nakrcane na zaprežnim kolima, stani-ili-te-nema kontrolni punktovi na cestama oko kojih su posvuda bile položene mine. Najmučnije obilježje od svih je crna mrlja zemlje u samom središtu grada. Uvijek je značila samo jedno – uništenu džamiju. Cilj etničkog čišćenja nije bio jednostavno se otarasiti Muslimana; trebalo je izbrisati svaki trag koji bi svjedočio da su oni ikad u Bosni živjeli. Cilj je bio ubiti povijest. A ako se to hoće postići, onda se mora iščupati samo srce te povijesti, a u slučaju bosanskih muslimana i njihove zajednice – to je značilo uništiti im džamije. Kad se to uradi, onda se prošlost može iznova sklapati bez obzira koliko nakaradna – nalik na Frankenštajna – bila.

III

Banja Luka ima sreću da ima divnu rijeku, Vrbas, u kojoj su se, u ljetima prije ovog, kupala djeca, ali u ljeto 1992. godine, u njenim hladnim brzacima, tek bi tu i tamo zaplutao pokoji leš. Prešao sam preko mosta nad Vrbasom, hodom bržim no obično, kao da prelazim preko plovećeg groblja, da se što prije domognem gomile svijeta okupljene oko betonske dvospratnice. Na plastičnoj tabli pored njenog ulaza stajalo je: "Biro za iseljenje stanovništva i razmjenu materijalnih dobara." Bio je to, dakako, biro za etničko čišćenje.

Ljudi u redu pred ulazom bili su Bosanci koji su se nastojali izbaviti iz Banje Luke. Stizali su tu sa svim potrebnim papirima, uključujući i onaj na kome je pisalo da potpisuju da svoj dom daju Srbinu (pod pretpostavkom da mu dom nije već bio konfiskovan istovremeno kad je on otjeran sa posla), i da odustaju od svoje ušteđevine na bankovnom računu. Neki su imali čak i papirić iz biblioteke, potvrdu da su sve knjige uredno vatili. Sa tim bijelim papirićima potpune predaje u ruci, "očišćeni" su stajali u redu da im se ime doda na spisak putnika rijetkih a opasnih autobuskih konvoja koji su upućivani na onu stranu borbenih linija. Autobuske karte su se plaćale njemačkim markama.

Nastojao sam biti uljudan dok sam se, idući u ured direktora Biroa, Miloša Bojinovića, probijao mračnim stepenicama pored reda zastrašenih pogleda. Bojinović je bio mršav čovjek, četrdesetih godina, sa rijetkom bradicom koja kao da je iskazivala solidarnost sa blijedim licem na koje je bila kao nalijepljena. Jedino što je izgledalo moćno na njemu je bio pištolj za pojasom. On je bio čovjek, rekli su mi, koji je odlučivao ko će ići a ko ne. U univerzumu kojeg je činila Banja Luka, on je bio neka vrsta božanstva koje se igralo ljudskim životima. Ovaj ostaje, ovaj odlazi, ovaj će živjeti, ovaj umrijeti. Nisam bio načisto kako treba da izgleda jedan "čistač", ali svakako ga nisam zamišljao kao nervoznog, mršavog čovjeka, kojeg bi i riba mogla oboriti na pod. On je bio ono lice zla za kojim sam tragao, a ipak sam se nekako osjećao kao Dorothy kad najzad stigne u Ozovu palatu, pomjeri zavjesu i ugleda "moćnog" čarobnjaka koji nije ništa do drhtavi čovječuljak.

Ono što je Eichmann činio je bilo nemjerljivo sa onim što čini Bojnović, ali ono što upada u oči je da su obojica za svoja djela govorili da su u korist njihovih žrtava

Tipičan činovnik, Bojinović je prvih petnaest minuta proveo zahtijevajući moja dokumenta a potom me propitujući. Djevojačko prezime moje majke? Očevo zanimanje? Slična je pitanja postavljao i mom prevodiocu, Srbinu iz Beograda. Što radiš za stranca?, pitao je Bojinović prevodioca. Koliko ti plaća? Bojinović mora da je znao za parolu da je napad najbolja odbrana, kad je za aktivnosti svog biroa kazao da služe dobru. Ne, ovo nije etničko čišćenje, objasnio je. Ne-Srbi žele da odu, a ja im u tome samo pomažem. Težak je to posao, znate, ovdje sam od jutra do mraka.

"Ali zašto svi ovi ljudi žele da odu?" upitao sam ga.
"To je sad u modi", odgovorio je.
"U modi?"
"Da. Morate shvatiti da ova agencija iz humanitarnih pobuda pomaže ljudima. Ne možete dobrovoljno pomjeranje naroda zvati etničko čišćenje."

Bojinović je odista pojam "dobrovoljno" rastegao preko svake granice. Podsjetio me je na Adolfa Eichmanna, koji je bio zadužen za deportaciju evropskih Jevreja u logore smrti, sređivao papire i brinuo se da stočni vagoni, natovareni ljudima, dolaze i odlaze na vrijeme. Ono što je Eichmann činio je bilo nemjerljivo sa onim što čini Bojnović, ali ono što upada u oči je da su obojica za svoja djela govorili da su u korist njihovih žrtava. Eichmann je, na suđenju, tvrdio da je on postigao da za Jevreje te deportacije budu humanije i organizovanije i da bi oni, da nije bilo njega, bili brutalno ubijani u svojim stanovima ili prisiljavani da pješače do logora smrti. Bojinovićevo objašnjenje je bilo slično – bez njegovog zalaganja, ovi jadnici ne bi bili u prilici da "prate najnoviju modu", i odu iz rodnog grada. On im je pomagao.

Hannah Arendt je ovako opisala jednog od arhitekata holokausta, ali mogla je isto to napisati o Bojinoviću i većini drugih koji su bili dio srpske mašinerije: "Nevoja sa Eichmannom je bila upravo u tome što ih je bilo toliko nalik njemu, i što nisu svi bili ni perverzni niti sadisti, već su bili, i još su, užasno i zastrašujuće normalni. Sa stajališta naših pravnih institucija i naših moralnih standarda, ta je normalnost mnogo strašnija od svih zločina zajedno."

IV

Magnetsko središte Banje Luke je bio sto za kojim je sjedio major Milovan Milutinović. Svaki novinar koji bi stigao u Banju Luku, neizbježno bi došao njemu. Major Milutinović je bio glasnogovornik i press-atache regionalne vojne komande, "Doktor Ne", koji nam je nudio hiljadu i jedan razlog što ne možemo posjetiti mjesta koja smo htjeli posjetiti, već moramo otići na mjesta na koja je on želio da odemo. Bez dozvole majora Milutinovića nije se moglo izaći iz Banje Luke, pa ste morali otići njemu, razgovarati s njim, moliti ga i s njima se svađati. Bio je to ljubazan čovjek koji se s vama srdačno rukovao kad god biste se sreli, kao da mu je milo što vas vidi, ili kao da je zadovoljan što niste otišli u Omarsku ili Kozarac. Maskirna mu je uniforma bila potijesna, ali za četrdesetogodišnjaka, bio je u dobroj formi. Imao je gustu crnu kosu. Ured mu je ukrašavalo nekoliko pomoćnica, sa nalakiranim noktima, koje su kucale naše propusnice. Posla su imale tek s vremena na vrijeme.

Posjeta njegovom uredu podrazumijevala je uvijek isti ritual. Rukovanje. Turska kahva koju bi poslužila jedna od djevojaka. Potom – odbijanje da vam izda propusnicu za mjesta koja ste htjeli vidjeti. A onda, kad vam se učini da ste zapali u ćorsokak, major Milutinović bi vam predloio da pročitate jednu od njegovih brošura, možda onu koja govori o tome kako su "srpske lobanje bile rascijepljene nadvoje, mozak prosut a crijeva iskasapljena", uz dodatak da islamski ratnici nose ogrlice od očiju i ušiju ubijenih Srba. Možda će vam predložiti da pogledate jedan od njegovih filmova. Vi mu onda kažete, Dobro, ali, znate..., a da li biste mi mogli izdati propusnicu za, hm, Bosansku Gradišku, na što se on nasmiješi i kaže, Da, možda bi se to dalo srediti, ali prvo morate vidjeti moj film. Vi na kraju pristanete i sjednete pred televizor marke sony. Službenica, prebirući po polici sa trakama, vas nekad zamoli da joj kažete šta biste voljeli vidjeti.

U beogradskim novinama se mogla vidjeti fotografija ispod koje stoji da prikazuje hrvatskog vojnika sa srpskim glavama. Sedam dana kasnije, mogli ste istu tu sliku vidjeti u hrvatskim novinama s objašnjenjem da je to srpski vojnik sa hrvatskim glavama

"Ovaj je novi, 'Genocid nad krajiškim Srbima'. Jeste li ga vidjeli? Ili onaj o afganistanskim mudžahedinima koji ubijaju srpsku nejač?”U njihovim umilnim glasovima nije bilo ironije.

Vi se zalažete za najkraći. Da se daje Oskar za najsiroviji i najgrozomorniji propagandni film, Srbi bi ga, nema sumnje, osvojili. Glad za ratovanjem u Bosni oni utoljuju zastrašujućim prizorima iz filmova kakvi se mogu vidjeti u Milutinovićevom uredu. Većina filmova ne govori o zločinima nad Srbima u Bosni 1992. godine, već o onim počinjenim tokom II svjetskog rata ili I svjetskog rata, čak i ranije. Nije ni važno. Važno je da su Srbi ubijani – nije važno kad. To su kadrovi iz Dachaua, kao podsjećanje na to šta se dešava sa narodom koji ne zna da se brani. Poruka nevjerovatna u svojoj jednostavnosti: okrutnosti iz prošlosti su visile nas Srbima kao prijetnja ukoliko ne krenu u napad i ne izvrše genocid kao akontaciju. Zakrivljen i oštar, mač povijesti im je potpuno uništio i umrtvio mozak.

U najboljoj propagandi uvijek ima i istine. Istina iza srpske propagande je da Srbima tokom proteklih šesto godina nikad nije bilo lako. Povijest je mučila Srbe, držala ih u okovima, tlačila ih najgore onda kad bi oni pokušali da to izbjegnu. Srbi se nikad nisu pretvarali da vole svoje tlačitelje. I, kad god im se pružila mogućnost da se pobune, oni bi je zgrabili, uvijek sa katastrofalnim posljedicama, jer su osvajači obično bili jači, a kad to nije bio slučaj, iza ugla je uvijek čekao neki novi tiranin i osvajač da na njih nasrne. Ove su nevolje izatkale bezbroj mitova, ali Srbiji mitovi nisu trebali, jer je njihova stvarnost bila mitskija od svakog mita.

(...)

Sve je ovo major Milutinović, koji je stajao u uglu, dok sam ja gledao film, usisao sa majčinim mlijekom. Snimci ljudi sa rupama u glavi, ili onome što im je od glave ostalo, jer vidio se uglavnom mozak kako curi niz nos ili bradu. Lica na kojima su gašene cigarete, leševi sa crvima u očima, bezglava tijela, glave bez tijela. Major Milutinović me potapšao po ramenu, poput učitelja koji skreće pažnju nediscipliniranog učenika, i prišapnuo mi: "Ovo pažljivo pogledajte. Vrlo je važno." Ja sam se zabuljio u ekran i slušao naratora kako govori kako ratnici džihada Srbe žive spaljuju. Ilustracija tog teksta su bili crno-bijeli kadrovi nečega nalik na tijela pečena na ražnu. "Peku ih kao svinje", govorio je narator.

Ti filmovi me se nisu dojmili. Jesu li to uopće scene iz Bosne? Nejasan prizor vojnika koji u rukama drži dvije odrubljene glave mogao je biti iz svakog sukoba koji se desio u posljednjih nekoliko decenija, od Libana do Salvadora. U beogradskim novinama se mogla vidjeti fotografija ispod koje stoji da prikazuje hrvatskog vojnika sa srpskim glavama. Sedam dana kasnije, mogli ste istu tu sliku vidjeti u hrvatskim novinama s objašnjenjem da je to srpski vojnik sa hrvatskim glavama. Ako ste ratni izvještač koji je bivao svuda i svega se nagledao, istu ste tu sliku mogli vidjeti u nekim novinama u Kabulu, a ispod nje je stajalo da to mudžahedin drži sovjetske glave.

Odeš u Bosnu i kući se vratiš sa prizorima leša bez ruku i krvave rupe umjesto genitalija i ništa ne pomaže ako sam sebi kažeš da je to samo film. Jer to nije samo film

Ima ljudi koji mi možda zavide što sam imao priliku da vidim autentične filmske grozote, ali ja nikad nisam volio filmove užasa i eksplicitne scene nasilja. To možda potiče iz vremena kad sam, kao osnovac, bio na ljetnom raspustu i kad sam gledao jutarnje projekcije filma o mački koja je podivljala i okupila na hiljade pacova koji su onda osvojili kuću i pojeli ukućane. Ono što me je tada potpuno dotuklo je bila vožnja kući. Osjetio sam nešto u tenisici i počeo vrištati kad sam shvatio da mi golemi insekt mili po prstima. Nikad više filmovi užasa. Uvijek sam se pitao zašto, sa svim strahom i nasiljem stvarnoga svijeta, ljudi još plaćaju da to gledaju na filmu. Kome je to zabavno?

Pornografija rata mi je stalno u mislima, i uvijek će ostati, i to vjerovatno ono što mi je najmrže, ta mentalna zagađenost. Odeš na Bali na odmor i za cijeli život poneseš krasne uspomene o netaknutim plažama i tirkiznom moru. Odeš u Bosnu i kući se vratiš sa prizorima leša bez ruku i krvave rupe umjesto genitalija i ništa ne pomaže ako sam sebi kažeš da je to samo film. Jer to nije samo film. Ostaje s tobom, kao kamenčić u cipeli. Smeta ti malo sprva, i boli te, ali vremenom mjesto koje taj kamenčić dodiruje otvrdne i postane neosjetljivo i počneš hodati bez hramanja, i niko ne zna da je kamenčić tu, ako im sam ne kažeš. Nisam zaboravio prizore iz Bosne, ali me oni više ne uznemiravaju kao nekad, i ja nisam načisto je li to dobro ili ne. Znam jedino da jedan dio mene nije više nježan kao što je nekoć bio.

Film se završio. Službenica je pritisnula dugme da vrati traku, i s gađenjem odmahnula glavom. „Vidite šta Muslimani rade mom narodu?” Ja sam samo slegno ramenima. Bila je tako zgodna ali misli su joj tako uvrnute. Vratila se do stola i otkucala mi propusnicu za Bosansku Gradišku. Tipke na pisaćoj mašini su zvučale kao pucnji iz starog revolvera. Kad je završila, izvukla je propusnicu iz mašine i stavila je na stol majora Milutinovića.

„Morate sačekati pratioca”, rekao je on, „i morate se vratiti prije mraka.” Nisam se smio buniti; dobio sam bar tu propusnicu...

*From LOVE THY NEIGHBOR by Peter Maass, copyright „ 1996 by Peter Maass. Used by permission of Alfred A. Knopf, a division of Random House, Inc.

*Special thanx to: MES publishing house (Sarajevo), Haris Pašović, Dino Mustafić, Senada Kreso (translator), Bette Graber, Peter Maas