Bara
Dobro pamtim onaj strah iz detinjstva.
Zaobilazila sam bare,
osobito one sveže, posle kiše.
Možda neka od njih nema dno,
iako je ličila na druge.
Koraknuću i iznenada
potonuti u dubinu
i još dublje u dubinu,
ka onim oblacima što se ogledaju u njoj,
možda i dalje.
Zatim će bara presahnuti,
zatvoriti nada mnom,
a kuda ću ja, zauvek zatvorena –
s krikom neiznesenim na površinu.
Tek kasnije, razumela sam:
sve ružne zgode
ne ulaze uvek u pravila sveta,
čak i kada bi htele,
ne mogu se dogoditi.