Civilizacijska poruka
Baraka 01 S

Photo: www.pinterest.com

Baraka, film koji diše

Svijet u kojem živimo traži promišljanje. I ne samo to. Svijet u kojemu živimo traži akciju promjene. Gledali na te stvari iz vizure revolucionarne retorike, ili pak jednostavno željeli ’očuvati život’ u svom najelementarnijem obliku — promjena svijeta kakav danas stvarno jest, neizbježan je uvjet opstanka ljudske vrste.

Jasno, da bi uopće preživjela, ta vrsta mora ostvariti suživot. I to suživot sa svojim prirodnim okolišem: biljkama, životinjama... atmosferom kao takvom.

Razne umjetničke tendencije također su sudjelovale u tom procesu osvješćivanja suživota. Film, kao eminentno predstavljačka umjetnost u svemu tome posebice je važan. Slikom i zvukom, kao predstavljačkim oruđem/oružjem par excellence, film je podatna umjetnost i medij prenošenja svekolikih poruka, pa tako i onih ekoloških. Baraka (1992/93) Rona Frickea pripada svojevrsnu ekološkom filmskom žanru.

Iako rodovno katalogiziran kao dokumentaran, film prelazi granice filmskih rodova. Naziv Baraka Frickeovo je ostvarenje dobilo po sufijskoj riječi koja označava ’(uz)dah života’ ili ’blagoslov’. Sam početak filma obilježuju statični kadrovi himalajskih planina, u kojima se zapaža i budistički hram na njihovim nebeski visokim liticama. Nakon nekoliko uzastopnih totala prirodnog okružja i ozračja snijega i leda, kamera nas blagom vožnjom dovodi do termalnog izvora vode koja se isparava. U njemu se kupaju i griju majmuni. Blizak plan majmunskoga lica, u začudnom, kontemplativnom izrazu pretapa se kroz mjesečevu sjenu u naslov filma — Baraka. Uvodna sekvenca neodoljivo podsjeća na prolegomenu u čuveni Kubrickov film prema Arthuru C. Clarku Odiseja u svemiru 2001. (1968). Tamo se majmuni bore za izvor vode, a evolucijskom igrom kao da smo predodređeni da u bliskoj budućnosti svi mi također ratujemo za vodu. Čuvena scena uz ’vagnerijansku’ Straussovu glazbu Also Sprach Zarathustra približava nam i Nietzscheovu etidu Ecce homo, o rastu moći kao uvjetu civilizacijskog razvoja. Kost koja se pretvara u svemirski brod, u Frickea se, pak, pojavljuje na samu kraju filma. U završnoj sekvenci grana se odvaja od zemlje i zaplovljuje u svemirska prostranstva.

Inače, film Baraka posložen je naoko proizvoljno, kao niz slika. Iz toga niza slika trebali bismo jednostavno odčitati neku umjetničku, ali i civilizacijsku poruku. Ona se, pak, pojednostavnjeno sastoji u tome da Čovjek bezdušno iskorištava svoj planet i da već jednom treba tomu stati na kraj. Kada bi stvari bile tako jednostavne, odmah bismo mogli otpisati Frickeov film kao ’šablonski i deklarativni ekologizam’!

No, Baraka nam nudi mnogo više. Ponajprije, na vizualno-auditivnom planu, film je čudesan. U prvome njegovu dijelu redatelj i njegovi snimatelji prate religiozne rituale uz new-age-glazbu Michaela Stearnsa te sliku vjerskih obreda sa svih kontinenata. Od početnoga budizma i hinduizma pratimo kršćanske rituale, kako katoličke tako i pravoslavne, ali i židovske molitve. Pred Zidom plača u Jeruzalemu odvija se drama koja naslućuje budući razvoj filmske priče. Naime, među vjernicima su i mnogi izraelski vojnici s puškama na ramenu. Upravo će rat i njegova besmislena razaranja biti središnjim dijelom filma prije ponovnog smiraja u vjerskim obredima!

Fricke i Stearns grade film isključivo filmskim jezikom. Slikom i zvukom. Montažnim skokovima film nas vodi cijelim planetom, s time što naglasak vezan uz prizore nije Gdje?, nego Što? onoga prikazanog. Nema izgovorenih riječi. Slike prirode izmjenjuju se s ljudima koji mole i kontemplativno se predaju transcendenciji tjelesnosa postojanja. Jedini primjer izgovorena glasa u filmu čudesan je. Riječ je o mantri raspjevanih redovnika u hramu Dip Tse Chok Ling, budističkom svetištu u Indoneziji. Priroda je protagonist filma, ali su i ljudi u njemu prirodni. Stopljenost ljudskoga bića s prirodom vidi se u supostavljanju kadrova vulkana, vodopada, afričkih savana i amazonskih šuma s ritualima ljudi kojima se oni iz vjerskog predaju onomu iskonskom, poganom i mitskom. To je posebice jasno u oslikavanju tijela te čarobnim ritualnim plesovima.

Gotovo neopazice, film se u središnjem dijelu ubrzava. Više se ne tretiraju ljudi stopljeni s prirodom, nego oni zatočeni u suvremene megalopolise. Ritam globalnog, eksponencijalnog povećavanja ’brzine življenja’ — ubitačan je.

Oceni 5