Zašto onda djeca umjesto toga plaču?
Bba10

Photo: www.lensculture.com

Batina nije iz Raja izašla

Slušajući podatke o porastu nasilja među djecom, u školama i na ulici, kao roditelj, često sam dolazila u situaciju da preispitujem sebe, pogotovo kad sam hodala onim rubom, onom tankom linijom između čiste ljubavi i… čistog roditeljskog totalitarizma. Što mi to točno nazivamo roditeljskom ljubavlju? Što mi to točno mislimo kad djetetu kažemo „volim te”? Jer to se rijetko kaže onako, čisto, kao opis činjeničnog stanja. To prečesto dolazi kao opravdanje nekom obliku bilo fizičkog, bilo psihičkog maltretiranja. Ili kao uvod u isto.

Pogledajte samo jadnu djecu. Za njihovo dobro ih mlatimo. Za njihovo dobro vrištimo na njih. Za njihovo dobro ih zapostavljamo i prepuštamo na čuvanje, obrazovanje i oblikovanje kojekakvim spodobama koje ih opet za njihovo dobro vrijeđaju, podcjenjuju i kažnjavaju i govore im da nikad od njih ništa zato što nisu u stanju na satu hrvatskog napisati onakav sastav o voljenoj domovini kakav trenutno vladajući sistem misli da trebaju napisati.. I kažu im da će gorit u paklu. Ako ne nauče napamet Očenaš i Zdravo Mariju. Ako uredno ne pozdravljaju na ulici čak i one uvažene predstavnike odrasle vrste kojima se ni kišne gliste više od gađenja ne javljaju kad ih sretnu...

Za dobro naše djece mi s tom istom djecom više uopće ne komuniciramo pošto nemamo vremena, a nemamo vremena jer puno radimo, a puno radimo za njih, zbog njih i u ime njihove budućnosti. Pa onda riknemo kad shvatimo da nam se djeca, umjesto nama, povjeravaju izmišljenim likovima iz Pokemona i njima sličnih likova koji možda i nisu stvarni, ali su zato na raspolaganju takoreć 12 sati dnevno, dovoljno je pritisnuti dugme jednog običnog TV-a, videa, DVD-a, play-stationa... Samim tim što ih mogu pozvati i prizvati kad god im trebaju, svi ti izmišljeni likovi postaju puno stvarniji i dodirljiviji od uvijek užurbanih, uspaničenih i autističnih roditelja. Onda se idemo igrati pedagogije pa se na brzinu raspitamo kolika je dnevno dozvoljena količina sati provedenih ispred TV-a ili PC-a za, recimo, jedno sedmogodišnje dijete, pa kad nađemo podatak, postavljamo se u odnosu na to i ograničavamo im vrijeme sjedenja ispred prokletih aparata, na što oni normalno pružaju otpor jer im zaboravimo ponuditi ono najvažnije: Alternativu. Znači, umjesto 60 minuta TV-a, ponuditi im 60 minuta nas.

Mislim, ja roditelje ne proglašavam krivima, jer čak i u kaznenom pravu krivnja se umanjuje ako ispred djela ne stoji svjesna namjera da se ošteti nekoga. Još bi bilo i dobro da su nam propusti svjesni i namjerni. Onda bi nas se moglo zaustaviti, i uvjeriti da moramo nešto promijeniti. Ovako, stvar je skoro pa nerješiva, jer svi mi uistinu mislimo da radimo ono što i kako je najbolje za dijete. A pošto smatramo da radimo dobro, zašto bi to dobro mijenjali? Po našem mišljenju dajemo sve od sebe, zaklinjemo se na bezuvjetnu ljubav iako svaki, čak i nematerijalni poklon djeci započinje sa onim obaveznim ako... i kad. Ako prođeš sa tom i tom ocjenom dobit ćeš biciklu. Ako se ponašaš onako kako Ja i društvo očekujemo od tebe, dobit ćeš poljubac i pogladit ćemo te po toj pametnoj glavi. Kad budeš i Ti roditelj jednog dana, shvatit ćeš da smo te morali kazniti. Opaliti ti pljusku. Proglasiti te hiperaktivnim zato što te na aktivnost tjera ista ona inteligencija kojom se ponosno hvalisamo pred zadivljenom rodbinom i susjedima. Jer, kad napraviš nešto dobro, onda je to naša zasluga. A kad napraviš nešto „loše”, onda je to zato što si se rodio loš, ali tu smo mi da te izlječimo od tebe samog i da te tako sriktamo dok jednog dana više ne budeš ličio na samog sebe, nego na nas, koji smo tako pravični i ispravni, bez obzira što udaramo fizički slabije.

Udaramo te jer su i nas udarali, a ako su nas naši roditelji udarali onda znači da je to u redu, jer i oni su bili isto tako ispravni i pravični kao i mi. Kao i njihovi roditelji, uostalom. Udaramo te jer nam prije svega udarce ne mozeš vratiti. Bar ne odmah. Ja osobno bi, recimo, svog bivšeg muža bila od gušta zviznila bar stotinjak puta tijekom zajedničkog života, da nisam bila svjesna da bi mi on vratio troduplo, ne zato što je troduplo zločestiji od mene, nego zato što je troduplo jači. A da sam se recimo ipak bila zaboravila, i prepustila niskim nagonima, pa da sam ga stvarno zviznila, pa on onda mene, pa onda opet ja njega, pa onda... e, onda bi mi imali zakonsko pravo na tužbe zbog nanošenja fizičkih ozljeda a o tužbama za pretrpljene duševne boli da i ne govorimo. Međutim, kad zviznemo tebe, dvadesetak godina mlađega, i stotinjak kila lakšega, onda je to zakonski nekažnjivo, to se nekako ne smatra povredom tuđeg dostojanstva, to je samo dio odgojnih metoda, pa umjesto da budemo sankcionirani, još će nam se to i odobravati, jer, kad je o malima i nejakima riječ – „Batina je iz raja izašla”.

Zar to nije malo nelogično? Kad udariš nekog tko se može braniti, to je kažnjivo. Međutim, kad udariš nekog tko se ne može braniti, onda, ništa. Ne kužim. Da bi netko bio kažnjen za udaranje djeteta, onda to dijete mora biti bar premlaćeno. Moraju se vidjeti rane, modrice i ožiljci. Oni, vanjski ožiljci. Za one unutrašnje teško da dijete može podastrijeti dokaze. A da ih i podastre, koga briga. Ionako mu nitko neće vjerovati. Kako se recimo osjećate kada vam netko kaže da ste nikakva osoba, da ste zločesti, da ništa ne radite kako treba? Ili, kako biste se recimo osjećali da vam netko opali pljusku? Još bolje, kako biste se osjećali da vas netko odalami po guzi? Hajte, ali iskreno. (Pitanja se ne odnose na mazohiste). Ne interesira me sad ona fizička bol. Interesira me kako biste se osjećali? Uvrijeđeno? Možda. Bijesno? Možda. Poniženo? Ili, kad na primjer ne primjenjujemo fizičke metode kažnjavanja, nego djecu zbog neposluha pošaljemo u njihovu sobu. Jednostavno, stavimo im do znanja da nisu dovoljno vrijedna ljudska bića da bi sa nama i dalje boravila u istoj prostoriji. Naprosto prekidamo komunikaciju s njima. Onako kako ćemo je prekinuti još nebrojeno puta do njihove, možda, petnaeste ili šesnaeste godine. A onda? E, onda nam oni zahvalno vraćaju naučeno, i prekidaju komunikaciju sa nama. Onda se to zove pubertet.

Pubertet je, za naivne, razdoblje u kojem naša, do tada, normalna djeca, zahvaćena hirovima prirode i divljanjem hormona jednostavno, neobjašnjivo „polude”. Skrenu s pravog puta. Iz očiju im počne tinjati neslućena mržnja prema roditeljima, skrbnicima, školskim i inim institucijama. Počinju nam „bezobrazno” odgovarati. Usprkos tome što smo ih u djetinjstvu , za svaki pokušaj odgovaranja, momentalno kaznili. Počinju popuštati u školi – uprkos tome što smo ih u djetinjstvu, za svaku lošiju ocjenu dobro iskritizirali, uskratili đeparac, itd. Počinju se „čudno” oblačiti – usprkos tome što smo im u djetinjstvu uvijek pomno mi izabirali odjeću i odmah, u začetku, gušili svaki pokušaj oblačenja po njihovom vlastitom ukusu. Počinju, pardon, prestaju pozdravljati susjede na ulici. Usprkos tome što smo ih u djetinjstvu lijepo izdresirali da pristojno pozdrave svakog odraslog koji kraj njih prođe iako smo mi, kao i svi ostali u toj ulici, dobro znali da recimo dotični Odrasli kod kuće premlaćuje ženu i djecu, a onaj drugi opet nekako čudno zagleda male djevojčice. I tako, drago dijete, do momenta kad nam počneš vraćati udarce, mi već odavno zaboravimo da smo te udarali, pa se čudom čudimo i zazivamo Boga i pitamo se gdje je tu pravda, nakon svega što smo napravili za tebe a ti nam sada tako vraćaš.

Jednom, u dobi od samo četiri godine, moj sin mi je postavio pitanje: „Mama, ako roditelji tuku djecu za njihovo dobro, zašto onda djeca, kad ih roditelji krenu tuć, ne viču Juuupiiii, mama će me istuuuć!! Zašto umjesto toga – plaču?”

Osim toga, da bi dijete naučilo govoriti, hodati, jesti, smijati se, za to mu treba neki odrasli da ga nauči. Jer djeca u biti uče imitiranjem. I to nam je prihvatljivo. Jesmo li ikad pomislili da od odraslih nauči i lagati, ucjenjivati, terorizirati? Ne? Nije to moglo naučiti od nas? Kad je to naučilo? Još kao embrio?! U maternici?! Ma zamisli ti malog pokvarenjaka! Dok smo mi, ništa ne sluteći, devet mjeseci nosali naokolo plod svoje ljubavi, trudili se ne pušiti i jesti zdravu hranu ne bi li Ono raslo i razvijalo se, Ono je umjesto toga svih devet mjeseci smišljalo paklene planove i vježbalo se biti razmaženo, hiperaktivno, tvrdoglavo, lijeno, zločesto, nezahvalno, ljubomorno, nemoguće, cendravo, sebično, i ko zna šta još sve ne, samo da bi nama, jednog dana, moglo zagorčavati život! Ok, nećemo biti tako isključivi. Ima Ono i dobrih strana. Pametno je. Inteligentno. Suosjećajno. A odakle mu to? Je li i to pripremalo za onih devet mjeseci? Ma ne, nikako. To smo mu mi usadili. To smo ga mi naučili. To je naša zasluga. Naše su znači samo zasluge. Krivnje su Božje, ili genetske, ili vražje, nema veze čije. Bitno je da si mi ne moramo postavljati neka osjetljiva pitanja. Bitno je da ostanemo pravednici u svojim, i u očima svijeta. Nevine žrtve malih agresora.

Ti mali agresori zarana nauče govoriti, i davati nam točno ono što znaju da od njih i očekujemo. Svoje prave emocije, svoje male strepnje i tuge i boli vješto i mudro skrivaju.

Jer skrivanje je vještina koja se u instituciji obitelji razvije do savršenstva, to je nešto čemu vas nauče još prije negoli hodati i govoriti. Najvažnije je da što prije naučite skrivati svoje vlastite osjećaje, jer, u suprotnom, kvarite složni ritam obitelji, bivate proglašeni crnom ovcom i definitivno si zagorčavate ionako složeno funkcioniranje u svetom okrilju. Kažnjavaju vas za svaku i najneviniju dječju laž, istovremeno vas učeći da lažete od jutra do mraka o svojim osjećajima, mislima i snovima. Malo kontradiktorno, malo ironično, ali funkcionira savršeno vec stoljećima i iskreno me zanima koliko ljudskih bića ima na svijetu koji su toga bili pošteđeni. Tu laž je prije svega strašno teško otkriti jer, pošto vas tome podučavaju od dana kad se rodite, vi u njoj sasvim „normalno” živite, odrastate, zatim srećete neku drugu izblesiranu odraslu djecu, također profesionalce u skrivanju, uplivavate u društvo, školu, fakultet, radno mjesto, gdje laž i dalje nesmetano buja, ostvarujete prijateljstva i veze, rađate djecu i nastavljate ih podučavati skrivanju isto onako revnosno ko što su vaši roditelji vas podučavali, i tako iz generacije u generaciju.

Oni koji u određenom trenutku u životu postanu svjesni svega toga i pobune se, postaju „buntovnici bez razloga”, obilježeni, neprilagođeni, i šta sve ne... Ja sam svoju vlastitu pobunu počela normalno, u pubertetu, ali sa prolaskom puberteta nije prošla i moja pobuna, dapače, pojačala se, a kulminirala je onda kad sam i sama postala roditelj i kad sam, zamalo, i sama počela sprovoditi zakone i pravila svojih i tuđih roditelja, u biti, zakone velike većine. Jer treba igrati po pravilima, pravilima koja nastoje od tebe napraviti dobro odgojenog poslušnika, đaka, studenta, i, naravno, kao krunu, jednog dana, topovsko meso. Poslušnost je najcjenjenija vrlina i jedino čime možeš zavrijediti kao ljubav i poštovanje onih koji su te „stvorili i odgojili”. Da, izraz stvoriti je onaj pravi, to je pravo znacenje riječi „Odgoj”. Odgajati, po mom, i iskustvu stotine ljudi koje sam bar malo poznavala, znači spriječiti u začetku svaki pokušaj individualnog razvoja, znači gušenje istinske kreativnosti ljudskog bića e da bi ga se usmjerilo u „društveno prihvatljivom” smjeru, ili smjeru koji su nam zacrtali naši „stvoritelji”, dok jednog dana ne izrasteš lijepo u još jednu osobu sličnu njima samima, savršeno ukalupljen, savršeno stranac samom sebi – ali, što straniji samom sebi, to draži i bliži roditeljima i užoj i široj okolini.

Ono što me prilično fascinira jeste žestina kojom se ljudi opiru ideji da većina socijalno devijantnih ponašanja u adolescenciji i odrasloj dobi biva uzrokovana traumama iz djetinjstva. Zadivljujuće je kako ne čujemo, kako ne vjerujemo djeci koja recimo skupe hrabrost i požale se na zlostavljanje, bilo koje vrste. Ma, hajte, molim vas, pa to se dešava samo u američkim filmovima, to su neke daleke i nastrane teme koje obrađuje nastrana Oprah Winfrey, kojoj plješće isto tako nastrana američka publika, takve se stvari nama, i ovdje, ne dešavaju.

Ok. Kad se nekome potužiš na život onda ti kažu „Tko kaže da je život pošten”. Dobro, ne mora baš biti pošten, ali, ako me već nije poštedio gadarija (iz svoje bogate zbirke istih), zašto me onda istovremeno nije obdario mozgom koji je sposoban to sve zamagliti, ljekovito poružičastiti, zašto mi nije dodijeljena sposobnost laganja sebe, onako ko što neki od ljudi koje poznajem prilično uspješno već godinama rade. Naprimjer, obitelj, u kojoj je otac notorni alkoholičar, rabi simpa izraz da je tata malo popio, nakon što ga, u besvjesnom stanju, susjedi pokupe sa stepeništa zgrade u kojoj žive i dovuku pred vrata koja otvara Željezna lady tj. majka sretne obitelji, a iza njenih skutova proviruju dvije tužne glavice, svojim uzrastom nespremne na takve prizore, ali bez brige, tu je mama da ih zaštiti. A zaštititi ih neće tako što će tatu koji im razara djetinjstvo poslati na liječenje, ili ga, što osobno preferiram, jednostavno pregaziti autom. A ne, ona će ih zaštititi tako što će stoički izjaviti da je tata opet malo popio, odvući nesretnikovo truplo u spavaću sobu, smjestiti ga onako obučenog u krevet, pažljivo zatvoriti vrata, vratiti se u kuhinju i nastaviti kuhati obiteljski ručak koji je, zna se, vrlo važan da bi djeca stekla osjećaj sigurnosti i uživala u radosti okupljanja oko obiteljskog stola. Što?!, pomislit će klinci, ma kakav obiteljski ručak, kakvi bakrači i idile, pa što je bilo ono maloprije, malo nam se kanda ne uklapa u tu koncepciju? Ali tu je opet Željezna lady da ih uvjeri, što ste vidjeli niste vidjeli, umjesto što pokušavate utvrditi što to točno smrdi u obiteljskoj idili, radije pomirišite ovu divnu toplu juhicu koju vam je mamica spremila…

Normalno, djeca, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da otkriju ili dokažu da u toj obitelji nešto definitivno nije u redu, jednostavno odustaju. Ne zato što nemaju snage ili hrabrosti boriti se za ono što znaju, vide ili vjeruju, već zato što nakon nekog vremena zaključe slijedeće: ako je u ovoj obitelji sve u redu, a ja se i dalje ovako loše osjećam, to znači da nešto sa mnom nije u redu. U tom uvjerenju će ostati cijelog svog života, potpomognuti prešutnom podrškom kompletne obitelji, susjeda, nastavnika i svekolike društvene zajednice. Normalno, svi će podržavati obitelj, i obiteljsku laž. Tojest, podržavat će ono kako oni zamišljaju obitelj, dakle, obitelj je hermetički zatvorena staklena kugla, dovoljno prozirna da se nasluti njen sadržaj, i dovoljno hermetična da se u nju ne može. Nitko neće u to da dira, nitko neće da se miješa, iako će potrošiti puno minuta uz kavu razglabajući o „jadnoj djeci” i „onoj patnici od žene”. Nitko neće zaustaviti tu djecu na stepeništu, postaviti pitanje, bar pokušati prekinuti pakao. A trebali bi. Ako ne zbog one „patnice od žene”, a ono bar zbog nevinih žrtava njezina životnog izbora. Jer, normalno, samo jedna od deset patnica će skupiti hrabrost i prekinuti horor. Ostale će jednostavno provesti cijeli svoj vijek u suzama, samoobmanjivanju, opet suzama i, opet, samoobmanjivanju. A paleta samoobmanjivanja je impresivna i poširoka. „Dobro, evo, sinoć, nakon što je izmlatio mene i djecu, plakao je i obećao (pazi, obećao) da će prestati piti”, „Dobro, teško nam je, ali kad ne pije on je u stvari dobar čovjek”, „Dobro, evo nas na intezivnoj nakon posljednjeg premlaćivanja, ali čim se djeca osvijeste, objasnit ću im kakvih sve očeva ima, a ima ih, je l' da, koji su još sto puta gori”...

Ne, za većinu fizičkih ili duševnih boli koje im smjestimo, djeca nas ne mogu tužiti. Jer je odgojni šamar legalan. Još uvijek.
Kad ćemo prihvatiti da batina nije iz Raja izašla? Bacimo batinu, i raširimo ruke onome što jedino Raju i pripada. A to je ljubav – i strpljenje. Kad tome naučimo djecu, možda ni ona neće više u školu, pored knjiga, u torbi nositi i batinu. Batinu koju vučemo na svojim leđima i predajemo svakoj sljedećoj generaciji kao apsurdnu i tužnu štafetu; kao simboliku našeg nepovjerenja u snagu ljubavi. Teglimo tu štafetu jer su nam je naši roditelji predali, a njima njihovi roditelji.

Dopustimo našoj djeci da optrče svoj krug bez nje. Pomozimo im da prekinu zatvoreni krug.

Zauvijek.

*Tekst je objavljen u e-novinama 2009. godine

Oceni 5