Dobrica Ćosić: Ratna opasnost nikada ne prestaje
Done15

Photo: thequeerfrontier

Beda besedništva

"Ja nastojim da što manje govorim, zato što me je strah svoje reči", kaže Dobrica Ćosić na početku svog intervjua Politici (26.07.1991) i nastavlja izgovarati 2.656 reči. Da bi se oslobodio straha od svoje reči, Dobrica Ćosić seje strah unaokolo. Rečima od kojih ga je strah, on zastrašuje nas. A to ne čini od danas.

Za 12. izdanje svog ratnog romana Daleko je sunce Dobrica Ćosić je napisao ispovedni tekst koji je započeo ovim rečima: "Ispovest je pravo koje čovek sme najređe da zasluži", i odnekud smatrajući da je to najređe pravo zaslužio, ispovedio se. "To pravo obilato koriste slabi i tašti, zloupotrebljavaju ga moćni i lukavi, uvek ga izbegavaju razboriti i plašljivi", nastavlja Ćosić taj ispovedni tekst i čitaoca stavlja na ozbiljno iskušenje. Ako čitalac poveruje njegovim rečima, svrstaće pisca, kako mu sam pisac nalaže, medu "slabe i tašte", ili među "moćne i lukave", zavisno od toga da li pisac samo "obilato koristi" ili "zloupotrebljava" to pravo. U svakom slučaju, "razborit i plašljiv" ne može biti, jer je sebi pravo ispovesti prisvojio, a razboriti i plašljivi to pravo "uvek izbegavaju".

ISPOVEST: Ćosić najpre postavlja definiciju ispovesti da bi joj onda, pomoću čuvenog slovenskog odstupnog ili prevratnog ali, oduzeo njenu logičku dispoziciju. Jeste, ali nije. To je samo na izgled suprotno onoj drugoj slovenskoj figuri, čestoj i kod Ćosića i kod svih južnoslovenskih nam zemljaka, u kojoj se demokratičnost pogodbe (interesnog glagolskog vre­mena) gramatički rezolutno svodi na piščevu volju (koja je uvek predsta­vljena kao "volja naroda"), "naljućenu i samouverenu", kako je pisac opisu­je, ne nalazeći drugih reči za tu volju. "Ako je - a jeste - naša sudbina patrijarhalizam, onda se mi moramo držati načela patrijarhalizma", kaže jedan Ćosićev književni deputat, koji je, uzgred, ovih dana s nekog budvanskog trga zatražio da se "krv namiri". Te figure spadaju u jedinstvenu i homogenu stilsko-sudbinsku domaću figuru: "Ako knjaz drukčije ne odredi!"

Ćosić koji na početku svoje ispovesti ustanovljuje načelo ispo­vesti kao načelo "prava koje čovek sme najređe da zasluži", prisvajajući to pravo, ipak oseća da ova njegova arbitrarnost nije dovoljna da bi se ispovest nastavila čiste savesti. I gde će on potražiti čistu savest svoje ispovesti? Ispovesti "ne pribegavaju razboriti i plašljivi". "Ali, ja sam svom Dalekom suncu večiti dužnik i ne mogu da posle njegovog jedanaestogodišnjeg tumaranja po velikom šarenom svetu ne ispunim zahtev svog izdavača da u njegove korice dopišem nekoliko strana onog što mu prethodi." Jednom rečju, da se ne ispovedi. Izdavač insistira, knjiga sama, bez najprisnije ispovedne blizine pisca i njegove biografije, tumara velikim šarenim sve­tom, pa pisac mora poduzeti očinski posao ispovednog zbrinjavanja knjige u svom biografskom gnezdu. Izdavač zahteva, a šareni veliki svet preti nekontrolisanim svojim značenjskim prostorima. Značenje se smesta mora uzeti u svoje ruke.

Svim ovim Ćosić, naravno, zavarava masu svoje poluknjiževne publike, čitaoce feljtonističko-publicističkog čula. No, mi proziremo varku i crno na belo čitamo piščevo priznanje da je on samo "moćan i lukav", nikako "razborit i plašljiv". Dakle, koristi pravo koje nije zaslužio. Pravo mu daje moć njegove književne zvaničnosti, njegova državna pozicija zvaničnog pisca ideologije koja je 15.01.1963, kada je ispovest napisana, vladala ideološkim šarenim svetom po kome je njegova knjiga, kako sam kaže, tumarala.

No, neka pisac koristi svoju moć, koristili su je i mnogi pre i posle njega; prionimo mi na samu ispovest. Možda je ispovest vredna? Možda ispovedni književni žanr dobije značajnu prinovu, možda istorijsko pevanje i mišljenje dobiju novi uvid u neke od svojih istorijsko-duhovnih konstituirajućih segmenata, možda kao u Renanovim Uspomenama na detinjstvo ožive neke drukčije Bretanje, ili zazvone unutrašnja zvona Tolstojevih Detinjstva, dečaštva, mladosti.

"SAMOUVERENOST": Naš nam pisac na početku nedvo­smisleno kaže da piše i jednu autobiografiju, "i ne samo jednu" jer u tu je autobiografiju upleteno aktuelno vreme i svi ljudi koji su središnje, tangencijalno, ili bilo kako drukčije dodirnuli sudbinski krug pisca i pretpisca Dobrice Ćosića, iz čega će opet ispasti njegov "nezasluženi životopis". Ćosić se pravda da taj životopis nije zaslužio, pa, veoma lukavo, svoju autobiografiju potura kao autobiografiju cele generacije, vršnjaka njegova vremena, cele Srbije, cele Jugoslavije i celog malog zadružnog kosmosa u koji književno napaćena duša piščeva može da prodre. Pisac tako, u ime svih, autobiografiše o svojim "prtenim gaćama i svinjskim opancima" kao o odevnoj formi cele zemlje "značajne po moći da traje i istraje" (argument toj istrajnosti su upravo pomenuti garderobni detalji), i sve to "u narodu što se naljućeno i samouvereno gura ka nekim izvisinama istorije". Ćosić je patetik i svaki njegov iskaz otkriva upravo ono što je on hteo da prikrije. Otima mu se i semiotička, i gramatička ravan. Jer, sve što se naljućeno i još samouvereno gura, mora istorijski izvisiti. Ljutina i samouverenost te ljutine uvek nas ostave na cedilu nerazuma i uvek s njima istorijski izvisimo. Mogao sam ovo reći i u obliku neke sentence, kao naučenu, prisvojenu mudrost. Ali, ovde nije reč o mudrosti prisvajanja, već o istoriji gubljenja.

Znam da je pisac, inače moralizator, ovde hteo da govori malo neobičnije ("pesničkije"), ali to malo se u njegovom slučaju pokazalo dovoljnim da se isklizne (izvisi) iz gramatike i semiotike. Jednom neopre­znom stilskom ambicijom, potpuno nepokrivenom pesničkim govorom - za to bi trebalo više znanja i klasičnog obrazovanja - naš se pisac otkriva kao logotet svoje nesrećne istorijske podsvesti u kojoj uvek svi izvisimo. Izvisina, je li to neki vis, vrh? Nije. Izvisiti je ne doseći vrh, otpasti od mogućnosti visine kao ostvarenja svog istorijskog cilja. Izvisi se uvek kada se ka visu gura naljućeno i samouvereno. Tako dolazimo do još jedne misaone izvisine kojom Ćosić želi da osvoji neki smisao. Ne može se biti samouveren ako si naljućen. Ko dozvoli da ga naljute, onda on nije samouveren, već može samo glumiti samouverenost. S takvim stanjem duše mora se izvisiti. Visine se dosežu, bar u istoriji, procedurama razuma koje su stvar analitike, strategije i niza kompromisa, dakle, institucionalno, pravno, proceduralno, a ne nikakvim radikalskim državnim nihilizmom i fundamentalnim narodnjaštvom.

Želim da se razume da ovde ne tvrdim kako je celi narod o kojem Cosić govori odista "naljućen i samouveren" i da se ka nekakvim izvisinama gura. To tvrdi pisac, pripisujući narodu svoju ljutnju, svoju "samouverenost" u toj ljutnji i svoje guranje. Ali, ako instrumentalizovani "narod" prihvata da u njegovo ime govori ovakav, misaono nedovoljno produbljen, nefilozofski prostonarodni um koji pred sobom nikada ne može imati konsekvence svoga stava, jer stav počiva na zavodljivim premi­sama naturalnog uma kojem se upravo premise, kao sama volja želje, ukazuju kao jedine moguće konsekvence, onda narodu preti opasnost da odista izvisi.

Pisac, pak, na toj tački doseže svoju materijalnu moć, jer je od naroda naplatio svoju ideju "prepoznajući" je kao "arhetipsku ideju" tog naroda. Stvarajući mu pogrešnu ideju o njemu samom, isceđenu iz površnih činjenica naturalne istorije, bez filozofije, iz jednog nemorfološkog gleda­nja, neshvatanja konteksta dinamike istorije sveta i čoveka, on narodu nudi, prema moći svog razumevanja, i lošu (jer je preuska) ideju i lošu (jer je preuska) "literarnu temu".Lepo je to da bar deo naroda crpe svoje tekuće istorijske i političke ideje iz literarnog dela, ali za dobrobit naroda njegovo istorijski inspirativno delo morali bi napisati neki naši Burkharti, Brodeli - već su tu Dvorniković, ili Slobodan Jovanović - a ne mitski raspoloženi pesnici. Pesnici treba da pišu dublju istoriju "narodne" tvoračke, pratvoračke energije. Kod nas, pak, istoričari bez ikakvih pesničkih moći imitiraju pesnike, i to "metodološki", tako da dominantna naša istoričarska pevanja politički definisanog arhetipa ostavljaju pustoš u naučnoj objektivizaciji takozvane istorijske istine. Istina je ono što kaže legenda, a legenda u tekućoj istoriji samoustanovljava podsvesne motive kao društvene zakone. Baš iz te podsvesti govori nam i naš pisac ispovednik koji nam natura svoju nacionalnu ideju kao jedinu nacionalnu ideju, ali on na to ima puno pravo kao pisac, dakle sve do trenutka dok tu ideju ne počne pretvarati političkim sredstvima u "opštu nacionalnu svest".

Slušali smo mi i romansirane Ćosićeve potonje ispovesti, verničke, grešničke, otpadničke. Čuli smo i romaneskne izveštaje iz vremena smrti, iz vremena deoba i bajki. Mislimo da je pisac dobio sve časti koje iz tih slušanja proizlaze. Slušali smo ga i po sili lektire i po sili radoznalosti, ali neka sada ne traži da ga slušamo i po ratnoj sili kojom bi se, izgleda, on hteo uzvisiti, ljutito se i samouvereno gurajući ka izvisinama. Ako je njegova generacija izvisila, moja to ne želi. Moja generacija hoće civilizacijsku svest postojanja, a ne nacionalnu podsvest i mitološku nadsvest piščevih ratnih planova. Nismo više u vremenu smrti i nećemo da nam to vreme neko stalno proizvodi; nismo više ni u kakvom nacionalnom mitu, bez obzira na mili­tantni trud mnogih da nam ga nametnu, mi smo u vremenu života, u vremenu svesnom jedinstvenog polja čestica, raznih nivoa stvarnosti za čije poimanje moramo razvijati umne, intuitivne, sve perceptivne, čak i parapsihološke moći. Dosta više dogovornog političko-literarnog tržišta koje nas stalno gura u nacionalne ratove. Stvari se moraju denacionalizovati da bi ušle u slobodan protok, u nove ideje života, u kojem će se, oslobođene nacionalnih okova, moćnije i bogatije iskazati i sve posebne nacionalne osobenosti. Može li Ćosić ispustiti iz ruku naciju kao svoje najveće literarno (i materijalno!) dobro? Može li prestati s podgrejavanjem nacionalnih stradanja i patnje?

Ne znam, ali hajde, podgrejmo mi malo sećanje na neka piščeva stanovišta o narodnoj sudbini, ne bismo li se izvukli iz patnje njegovih sećanja koja nas, evo, dovedoše do rata.

ISTOK I ZAPAD: Tako, 1971. godine Ćosić u svojoj knjizi Moć i strepnja piše o "Srbima što vekove preživeše pod Turcima, i Srbima što postradaše pod Austrougarskom". Jasno da ne može biti jasnije: pod Turcima preživeše, pod Austrougarskom postradaše. "Srbi su u novu epohu ulazili kao stočari, ratari i vojnici, bez univerziteta i filozofa, dakle nepisme­ni i zdravorazumni", piše dalje Ćosić. Nama je potpuno razumljiv njegov antiaustrijanski instinkt. Nije li ta Austrija bila, kako Matoš napisa, "vječna neprijateljica Francuske, gnijezdo mračnjaštva i najcrnjeg apsolutizma... uvijek na glasu kao policajska, kao doušnička i špiclovska sila prvog reda"? No, ipak kada Ćosić oštri svoj antizapadnjački instinkt u literarno-istorijski izraz, morao bi dozvoliti da pored literarne slobode ono istorijsko dođe na svoje.

"Po kulturni život srpskoga naroda i po stvaranje nove srpske književnosti bila je od presudnog značaja seoba jednog dela srpskog naroda sa Balkana u Austriju", kaže Skerlić u svojoj Istoriji novije srpske književno­sti. "Srbi koji su već tri veka stradali u turskom ropstvu držali su daje došao čas njegovog oslobođenja, digli su se na oružje i pridružili carskoj austrijskoj vojsci", nastavlja Skerlić. Naravno, u novoj, ne zapadnoj, već srednjoevrop­skoj imperiji, stradanja nisu prestala: mržnja Ugara, unijaćenje, progoni Marije Terezije, bune, nove seobe itd. Ali, s prosvećenim Josifom II u poslednjoj četvrtini XVIII veka, Srbi davno i nedavno izbegli iz Otomanske imperije ne samo da počinju popravljati svoj položaj nego polako formiraju svoju modernu svest građanskim bogaćenjem i širim obrazovanjem. "Izvesno, srpski preseljenici u Ugarskoj izostajali su iza starijih naroda koje su tamo zatekli, ali su ulazili u modernu kulturu i postali najkulturniji deo srpskoga naroda, nosilac kulture u ostale zapuštene krajeve srpske", kaže Skerlić. Ako ćemo početke moderne epohe smestiti na kraj XVIII veka, a puni zamah modernizma u XIX vek, onda Srbi, bar jedan deo Srba, nisu baš sasvim stradavali u Austrougarskoj. Nije li ono u Karlovcima, u južnoj Ugarskoj, osnovana 1791. prva srpska gimnazija, a 1794. i bogoslovija, i nije li prestonica austrougarske Beč postao "duhovni centar srpski", kako kaže Skerlić, i "Vindobona ščastljiva Musama" kako pevaše Lukijan Mušicki. I gde je ono Vuk živeo i stvarao veći deo svog života, u Austriji i Nemačkoj ili u "slobodnoj Srbiji"?

VUK, NJEGOŠ... Stoga molim čitaoce da pitaju našeg pisca, "oca moderne nacionalne svesti u Srba", kako ga naziva jedna dobro zaboravljiva i nemarna spram svoje prošlosti javnost, da ga pitaju da li su pesnik Račanin (Kiprijan), i enciklopedist Venclović bili nepismeni? Slaveno-serbski magazin Zaharija Orfelina šta je, oranje, hajdukovanje ili pisanje? Kako su u novu epohu ušli Dositej Obradović i Jovan Rajić? Da pođemo i dalje u duhu ove tradicije. Da li je Jaša Ignjatović u novoj epohi bio stočar ili romanopisac? Je li Sterija ratar, vojnik ili satiričar? "Sjajne nekretne tišine" Meda Pucića, jesu li i one bez univerziteta? Je li i doktor Zmaj bio neškolovan? Šta je Miloš Crnjanski: nepismen i zdravorazuman ili prepismeni maštač, Merkucio, preprodavač zjala i vilinskih kraljica? A, Njegoš, iznad svih, veliki epik i veliki lirik, čije se ode "orlovskih krila", kako veli Matoš, mogu meriti s "veličajnim pjesmama" Deržavinovim i Voronicevim, velikim odama toga vremena i čija je Luča mikrokozma jedan od vrhova gnostičke pesničko-filozofske literature i tog, i ranijih, i potonjih vremena - šta s njim? Je li Ćosić bar video njegovu četvorojezičnu biblio­teku?

Pisac nacionalnog sećanja Dobrica Ćosić zapisao je u Moći i strepnji, dakle 1971. godine, da on piše "ne u ime nekakvog 'nacionalnog', srpskog socijalizma, u čije postojanje ne verujem, niti ću mu ikada biti pristalica". No, godine lete, čili strepnja, a jača moć, i evo pisca gde ne samo pristaje uz srpski socijalizam ili nacionalizam, svejedno, već uz rat za "dovršavanje" starih ciljeva i planova. U to ime pisac je počeo napadati i anateme bacati na pacifističku retoriku. Umesto te, on nam nudi jednu staru, prastaru retoriku "večnih neprijatelja", "svih protiv nas" i "ko nije s nama taj je protiv nas".

Pisac, naravno, kao plemenski autoritarac ne zna da je patri­jarhalni sistem društva u kojem, evo, još vek vekujemo, sam po sebi antipacifistički, da nas mora držati u stalnoj ratnoj spremi i činiti sve protivu pacifiziranja duševnog raspoloženja, pa nam tako pisac ne govori ništa novo, već samo ponavlja zlu poruku iz mračnog jezgra okoštalog patrijarhalizma imanentnog satrapizmu. Patrijarhalizam je epoha svetske duše, herojsko doba koje je istorijski okončano, herojska dela su počinjena, nacionalna memorija to ne zaboravlja, ali u ime nacionalne sadašnjosti, vitalnosti samog organizma i njegovog budućeg razvoja - patrijarhalizam kao pogled na svet treba hitno napustiti. To hitno trebalo je biti znatno ranije, ali naša "nekašnjenja" imaju odliku znatnih kašnjenja, mada se Ćosić hvališe rečima istoričara Milorada Ekmečića da "Srbi nigde i nikada nisu zakasnili". Jer, kada odbacuje pacifizam, Ćosić obnavlja patrijarhalni ritual, ne uspevajući više da nas ubedi u svoju realnost ratne opasnosti, jer mi taj ritual pratimo evo 45 godina tzv. mira. Od kad pamtim sebe, ratna opasnost nije prestala i pacifizam nije prestao biti sumnjiv i "društveno štetan". Pisac se ponavlja. I on to zna, pa nam sada tobože nudi civilno društvo, tobože to je njegov cilj i cilj politike koju hvali, ne dakle militarizaciju, već civilni razvoj, a militarizacija je tek trenutna nužda. No, mi toj nuždi ne verujemo, dosta nam je takve nužde, mi znamo da se njome ništa ne može postići do održanje iste nužde do u nedogled.

A kako to, da vidimo (iz nedavnog intervjua), pisac hoće da nas uvede u civilno društvo: "U tom velikom i složenom nacionalnom zadatku treba ostvariti optimalnu saradnju političkog činioca sa celokup-nom umnom i moralnom snagom naroda, sa njegovim naučnim i stvaralačkim potencijalom, društvenim ustanovama, slobodnim organizacijama, pojedincima posebnih intelektualnih moći i mašte. To je čini mi se, put da naše nacionalno i političko društvo postane civilno društvo." Jako lepo, a kako? "U takvom nacionalnom, društvenom i civilizacijskom pokretu tre­balo bi", kako misli Milorad Ekmečić, uvažavajući Napoleonovo strateško načelo, "da 'maršujemo razdvojeno, a borimo se zajedno". U Rečniku srpskohrvatskog književnog jezika za odrednicu MARŠ stoji ovo: "ritmički, ravnomerni hod, kretanje uređene grupe ljudi, stupanje, koračanje; vojnički korak u stroju; kretanje vojne jedinice ka određenom cilju, pokret vojske za vreme vojnih operacija..." Za odrednicu MARŠIRATI stoji: "ići u maršu, stupati, koračati ujednačenim korakom (isp. marševati i maršovati)". To je, znači, način na koji se ulazi u civilno društvo. Ako se ovo "Napoleonovo strateško načelo" preporučuje danas, dvesta godina nakon Napoleona, neće li biti da je istoričar koji nam veli da nigde i nikad Srbi zakasnili nisu, sam sebe, zajedno s piscem uhvatio, ne u neku civilnu aporiju, već u jednu nerazrešivu militarnu kontradikciju. A ko će nam biti Napoleon? Tako razmišljaju patrijarhalni duhovi!

Ako Ćosić odista ima razloga da se plaši svojih reči, naši razlozi su stostruko veći. Jer, mi ćemo maršovati s glavom u torbi, otvarajući novo poglavlje patničke istorije za stare literarne teme, tragično osvežavajući presahle invencije prestarelih patrijarhalnih pisaca i istoričara.

KOMEDIJA: I, na kraju, evo jedne komedije Dobrice Ćosića koja je mišljena kao politički obračun s prilogom (bajatog) mesijanstva. "U nastajanju samosvesti... ispoljavaju se dva ekstremna i snažna raspoloženja: prvi je regresivni militantni nacionalizam, a drugi je nacionalni defetizam koji svoj egoizam i moralnu ravnodušnost, osobito u redovima inteligencije, prikriva 'jugoslovenstvom', 'liberalizmom', 'anacionalnošću', 'evropejstvom' i sličnim ideološkim floskulama". No, uprkos ovim "ekstremima", danas se, kaže pisac, "rađa moderna srpska nacija sa živom svešću o svojoj etničkoj celini, duhovnoj celovitosti, životnoj uzajamnosti. U toj duhovnoj celovitosti... razvijaće se nova duhovnost, nove vrednosti, novi sadržaji sveljudske uzajamnosti koja će nastajati sa 'univerzalnim saobraćanjem' i slobodom ljudske ličnosti".

Dakle, do "sveljudske uzajamnosti" Srbi će se dovinuti tek kad se oslobode Hrvata, Albanaca, Muslimana... Prvo da se ratosiljamo njih, i svakog jugoslovenstva (koje tako kobno smeta našoj "modernoj svesti"), pa da onda pokažemo koliko smo široki i puni ljubavi za "univerzalna saobraćanja". Šta u svemu ovome znači "sloboda ljudske ličnosti", koju Ćosić na kraju svog ekspozea pominje, meni nije jasno, a sumnjam daje i njemu išta jasnije. To je samo jedna fraza starog komesarskog "filozofiranja" o "društvenim vrednostima".

Žalim slučaj, ali nacionalni pisac ne zna razmišljati drukčije do kroz partijsko-bogoslovske kalupe "Vernika" i "Otpadnika", a njegova nacionalna svest determinisana je sporovoznim ideologijama XIX veka, bivšim ideološkim "moralnim" dilemama. Naravno, ta ista svest, isti deter­minizam vladaju i u hrvatskom, slovenačkom, albanskom... umu, i svi ti pomračeni umovi zajednički, bratski i drugarski, rade na tome da nam slučajno - "jugoslovenski", "liberalno", "anacionalno", "evropejski" - ne svane u našoj nacionalnoj kafani na kraju grada, da ne kažem na kraju sveta.

12.08.1991.

*Tekst prenosimo iz knjige "Tri čiste obične pameti", 1996

Oceni 5