Bedž do poslednjeg daha

1.

- Kakva sreća – reče Jan kad ugleda Kokana gdje mu se približava kratkim nervoznim koracima. Crnokosi grmalj rijetko je zalazio u Palach, a kada se to događalo, bio je to znak za opću uzbunu. Bio je to znak da ovaj amaterski boksač želi nešto poručiti. Poruke su mogle biti jednosložne poput udarca šakom u glavu ili dvosložne, ako bi se Kokan odlučio na dva krošea. Oni koji su poželjeli dublju komunikaciju bili su pak složeni na pod serijom udaraca, od kojih je posljednji bio nogom u rebra. Bilo je to klasično demonstriranje sile.

- To si bio ti – bile su posljednje riječi koje je Jan još čuo razgovjetno.

2.

Bio je to on, da, Jan je tog poslijepodneva sjedio na ogradi pored hotela Kontinental. Spletom okolnosti koji se tog dana Janu učinio sretnim, prišla mu je Virna, školski vražićak. Imala je najljepše oči koje je Jan do tada vidio, ali što je za njeno definiranje mnogo, mnogo važnije, bila je djevojka ludog Kokana.

Bila je to prva nesretna okolnost za Jana. Virna se naslonila na ogradu i zagledala u svog školskog kolegu. Jan je prvi u školi počeo nositi kožnu jaknu s malim, jedva većim od dugmeta, bedževima. Sex Pistols, Clash, Damned. Posebno je bio ponosan na crnobijeli bedž s upisanim logotipom grupe Paraf. To je bila velika rijetkost, jer ih je napravljeno tek dvadesetak.

- Posudi mi jedan bedž – nije oklijevala Virna.

- Ne mogu – odgovori sebično i okrutno Jan.

Četiri bedža bila su u njegovom portfoliu tog trenutka najveća vrijednost, izuzmemo li kožnu jaknu. Jan je kroz te minijaturne ukrase vrištao. Na neki svoj način, poručivao je svima da je drugačiji. On je punk. On je punker.

Virna mu se sviđala, ali u šesnaestoj Jan nije znao kako da joj se približi. Nije bila kao druge cure, nije se moglo reći ni da je šminkerica, niti da je frikuša. A opet, s tom svojom dugom smeđom kosom i šarenim haljinama nije bila ni pankerica.

Ništa nije znala o panku, ali bila je luckasta i bila je znatiželjna. Bila je drugačija i Janu je bila visoko na listi želja. Ali kako joj pristupiti?

Imao je Jan i drugu nevolju s Virnom. Bojao se Kokana, njenog dečka. S pravom, jer Kokan je imao već dvadeset godina, a već je nastupio u polufinalu Zlatne rukavice. Dragan Nikitović nije štedio komplimente kada je u TV prijenosu Kokan izdevetao mlađeg od braće Kačar. A Kačari su bili Olimpijci, dakle poprilično jaki boksači. Dakle, pitao se Jan, koliko je mudro uopće i pristupiti Virni. A onda bi junoški zaključio da je kao panker, neustrašiv i da smije raditi što hoće. Samo što nije znao kako.

- Ma daj, posudi mi samo jedan. Imaš četiri – molećivo je nastavila Virna.

- Ne mogu – kratko je odrezao Jan, posve nesposoban iskoristiti ovu priliku da otvori neku laganu konverzaciju. To bi ga možda i približilo Virni, ali eto, nije on bio od previše riječi.

- Odjebi – nekako mu je pobjeglo kroz usta, a to sigurno nije bilo ono što je djevojka pored njega htjela čuti.

- Da odjebem? – pomisli ona i umah se namršti.

- Odjebi ti – suptilno je nastavila razgovor ljutita srednjoškolka, a u tren joj se razvila vragolasta ideja.

Skinut će mu bedž i pobjeći. Jednostavno. Ona može sve. A što ne može ona – sredit će njen Kokan. Nije baš da je bila ludo zaljubljena u njega i njegov boksački nos, ali odgovarala joj je takva veza. Osjećala se sigurno i zaštićeno, Kokan je nešto zarađivao kao izbacivač u disko klubu Milde Sorte, vozio je sarajevskog golfa i što je bilo najvažnije svi su ga se bojali.

- Vratit ću ti ga sutra – rekla je dok je pokušavala strgati bedž Sex Pistolsa što joj nikako nije uspijevalo.

Jan joj zgrabi zapešća i odgurne je od sebe.

Bedževi su bili na broju. Kontakt prekinut.

Mostom su poletjele psovke, a kada se Virna proderala "životinjo" već su svi okupljeni na ogradi pratili predstavu. Bio je tu i Kokanov brat, Renato, a to je već bila druga okolnost koja je situaciju činila vrlo neugodnom za Jana.

3.

- Jesam, to sam bio ja – prkosno je odgovorio Jan, nehajno oslonjen o šank u Palachu. Popio je dosta piva, bio je opušten s lijevom rukom u džepu, dok se u desnoj dimila cigareta.

Na trenutak je žamor u klubu utihnuo i samo se čulo kroz zvučnike kako Morrison grize riječi pjesme Riders on the storm. Tu je počela oluja.

- To si bio ti – precizno se izrazio mrki boksač i uputio prvo lijevi, "a ovo sada ću biti ja", a potom i desni kroše u Janovu glavu.

Jan se svojski zaljuljao, prolilo se pivo, ispala mu je cigareta i bio je potreban još samo jedan šamar da se bespomoćno skljoka pod šank. Tu ga razbijač dohvati nogom u rebra i za kraj pljune.

- Uuhh – čulo se od blago uspuhanog boksača koji je polako zaustavljao svoj nesportski izlet.

- Da je nisi više...znaš – nastavio je boksač, hvatajući dah, sada već u nekom pomirljivom tonu, dok mu je iza leđa navirivala Virna.

- Pusti, nemoj ga više, moolim te – govorila je Virna, dok su se oko njih svi razilazili.

Jedini klupski izbacivač u Palachu, Jole, došao je formalno prekinuti napad na Jana i izvesti Kokana iz kluba.

Većina je ocijenila da se stanje smirilo pa se vratila uobičajenom čavrljanju. Jovan zvani Đovani se pak približio svom školskom kolegi i podigao ga s poda.

- Šta reći – retorički se zapita Đovani.

- Jedino alaj bije ovaj rmpalija – nasmije se Jan, dok mu se iz ustiju cijedila sukrvica.

Rukom je pogladio jaknu i napipao bedževe. Tu su i cijeli su. Kakva sreća.

* Sa dozvolom autora tekst prenosimo iz zbRIke priča “ZP Vrlo valovito” u izdanju Gradske knjižnice Rijeka (2017). Zbirka priča "ZP Vrlo valovito" pojavljuje se sa zakašnjenjem od tridesetak godina, jer priče tematiziraju Rijeku osamdesetih godina prošlog stoljeća. Stoga je autor zbirku nazvao “zbRIka” te joj dodao prefiks ZP referirajući se na prvi, također zakašnjeli, album Termita izdan tek 1996. pod imenom LP u vrijeme kada se long play ploče nisu više prešale.