Bekim Sejranović: Katil

Čudno je to s ljudskim grijesima. Neki svoje grijehe nikad ne bi priznali, misleći valjda da će ih tako umanjiti pred ljudima i pred Bogom. Ako, naravno, u njega vjeruju. Neki, opet, paničare i, kako se to već kaže, od muhe prave medvjeda.

Ja se uglavnom pokušavam ne sjećati vlastitih grijeha i, premda ih dakako imam na pretek, pred Bogom neću osjetiti strah, ako on postoji. Nisam napravio ništa što bi me izdvajalo od većine ljudi pa razmišljam: kako bude njima, tako će valjda i meni. No, ipak, postoji jedan grijeh koji mi se, što sam stariji, čini sve većim i strašnijim. Ponekad mi se čini da sam baš zbog toga grijeha, možda i nesvjesno, pre­stao vjerovati u Boga.

Sad ću ispričati svoj grijeh.

Bio sam dječarac tada, četiri-­pet godina, i živio sam s djedom i bakom koju sam zvao majka. Te godine, i cijelo moje djetinjstvo uopće, bile su ispunjeni ljubavlju tih dvoje ljudi. Sve dobro što nosim u sebi njihov je dar. Ono loše dugujem ostatku svijeta. Imao sam i mnogo prijatelja u našoj Ulici bratstva jedinstva. Kada bih im slao razglednice s mora uvijek bih samo napisao Ulica B. J. I nikad nije bilo greške. Sad kad napišeš B. J., asocijacije pobjegnu na porno stranice.

Najbolji drug bio mi je Dino, kako je volio da ga zovemo, ili Bukva, odnosno Kvabu, kako nije volio da ga zovemo. Bio je skoro godinu dana stariji od mene i sitan, prgav, svadljiv, bezbroj puta smo se potukli, ali smo uvijek ostali najbolji drugovi. Mene je kod njega posebno živciralo to što je uvijek mogao spavati skoro do podne, a ja bih se poput vješca dizao u šest-­sedam ujutro. Onda bih, čekajući ga da se probudi, nestrpljivo šetkao ulicom, zavirivao po sokacima, ganjao mačke, hranio pse lutalice i svako malo ga zivkao ili mu bacao kamenčiće na prozor. Ponekad bi se na prozoru poja­vila njegova baka kod koje je on živio i koju je i on kao i ja zvao majka i odgovarala bi strpljivo da Dino spava i da će mu javiti da ga čekam kad se probudi. Ali ja joj nisam vje­rovao pa sam i dalje osluškivao ispod prozora ne bih li čuo kad će se ovaj probuditi.

Preko puta naših kuća, Dinine i moje, odnosno s druge strane ulice, živjela je baba Anđa, sama otkad znam za nju. Bila je dobra, vedre naravi, a mi, dječaci iz ulice, često bi joj pomagali, išli po kruh, mlijeko i cigarete. Imala je ona i podrum u koji si uvijek mogao ući s vanjske strane, kroz jedan niski prozor. Često sam se tu znao sakriti kada bismo igrali žmire, ali nikad sâm, jer me bilo strah. Hvatala bi me neka nelagoda, skoro jeza, jer se unutra, naslonjen uspravno uz zid u kutu, nalazio nadgrobni križ s njezinim imenom i godinom rođenja. Godina smrti dopisana je nekoliko godi­na nakon ovog događaja.

Još samo jedan lik treba uvesti pa priča uistinu može početi. Taj lik je jedna keruša iliti kuja, pomija koja se kotila bezbroj puta, a oduvijek se vrzmala tu po našoj ulici. Neki bi je nahranili, neki grubo tjerali, ali ona je uvijek bila tu. Bila je tu kad sam prvi put kročio na ulicu i svake godine davala bi po jednu generaciju malih štenadi s kojima bi se mi ponekad igrali ili ih privremeno posvajali, a svi su kao po pravilu bili potpuno različiti, i to ne samo oni iz različitih generacija, nego i iz istih. Sjećam se da smo nekako zvali tu kuju, ali sam zaboravio kako. Možda bi se Dino sjetio, ali njega više nema. Jednom je bio rekao da je ta kuja kurva, a ja sam se složio s njim, iako baš i nisam znao što je time mislio. Svi njezini potomci nekud bi nestajali, ne stigavši ni porasti kako treba. Neke bi pregazio auto, neke bi ubijali šinteri i sjekli im repove da bi za to dobili novac, neke bi tkogod pokupio i svezao lancem ispred kuće, a neki bi valjda i sami odlazili nekamo trbuhom za kruhom, kao i ljudi. Uglavnom, ni jedan nije ostao u našoj ulici. Ostala je samo ona, kuja, koju je Bukva nazvao kurvom, a ja se složio. Za nestanak jedne generacije njezinih potomaka ja sam kriv. Ja i Dino.

Ne sjećam se točno koje godišnje doba je bilo, proljeće ili jesen. Imao sam, kao što sam već spomenuo, oko pet godina, a Dino godinu više. Tog jutra, proljetnog ili jesenjeg, odnosno vjerojatno dana, jer se Kvabu nikad u životu nije probudio prije podneva, baba Anđa nas je pozvala da joj nešto pomognemo, pa će nam, kaže ona, dati kolača. Mi smo pristali.

Uvela nas je zatim u svoj podrum, onaj s križem, a unutra, u podrumskoj vlažnoj tami, ležalo je petero ili šestero štenadi koji još nisu bili ni progledali. Sve ih je okotila naša ulična kuja. Ležali su isprepleteni u nekoj košari od pruća, piskutali i nesigurno klimali glavama kao oni kučići koje su gastarba­jteri držali iza stražnjeg stakla svojih bijelih mercedesa.

— Dečki… (Baba Anđa bila je jedina osoba u našem svi­jetu koja je upotrebljavala tu riječ »dečki«, a nama je to bilo smiješno i često smo jedni druge tako zadirkivali.)… dečki, de nosite ovu štenad gdje god znate. Cijuču po čitavu noć, ne mogu oka sklopit. Evo vam kolača, pa hajte. Ne morate daleko, samo ih maknite odavde — rekla je i odmahnula rukom u neodređenom smjeru.

Pojeli smo po kolač, patišpanju, i onda, još uvijek mljac­kajući, podigli tu košaru svaki sa svoje strane i upitno pogle­dali u baba Anđu, što je trebalo značiti da ne znamo kamo da ih nosimo.

— Nosite ih tamo prema šumi, al nemojte daleko, da ih kuja može nać.

Mi smo klimnuli glavama i poslušno krenuli prema šumi.

Ta »šuma« zapravo je bila jedan šumarak oko gradskog stadiona, par stotina metara udaljen od našeg komšiluka. Kroz taj šumarak mnogobrojnim se stazicama moglo doći i do obale Save.

Kad smo došli do šume, nekome od nas dvojice, ne sje­ćam se kome, palo je na pamet da štenad pobacamo u Savu. Ne znam zašto bi to uopće ikome palo na pamet, još manje zašto smo nas dvojica odlučili to zbilja i učiniti. Krenuli smo prema Savi, još nekih dodatnih par stotina metara.

Napokon smo stigli do obale. Pokraj jedne stare vrbe spustili smo se do same velike i spore rijeke, široke na tom mjestu više od tristo metara. Cijelo smo vrijeme šutjeli. Možda zato što smo polako počeli uviđati što činimo, ali nismo bili sigurni zašto. Možda smo željeli učiniti nešto neobično i veliko o čemu bi se poslije pričalo među rajom u ulici. Možda smo šutjeli jer iako smo osjećali da to što namjerava­mo nije nešto veliko ni dobro, nitko od nas dvojice nije htio prvi predložiti da odustanemo. Plašili smo se da bi jedan drugoga mogli poslije ismijati pred ekipom iz ulice. Biti ismijan od raje. Proglašen kukavicom. Vječni strah svakog dječaka. Možda smo upravo zbog takvih, iz sadašnje per­spektive, smiješnih, razloga šutjeli. A možda i nismo zbog toga šutjeli. Možda jednostavno nismo imali što pričati. Možda su nam usta bila puna kolača. Ili i nismo šutjeli, nego pričali, pjevali i cerekali se. Stvarno ne znam.

Ne znam ni tko je bacio prvo štene. Možda sam ja, a možda i ne. Znam samo da smo ih u jednom trenutku poče­li bacati. Bacali smo ih po metar-­dva od obale, a oni bi samo bućnuli, koprcali se na površini nekoliko sekundi, a onda bi ih uz mjehuriće, usta razjapljenih, progutala moćna, mrka rijeka. A mi smo se luđački smijali. Mi smo neljudski, ili možda upravo ljudski, upućivali odvratan cerek mrkosme­đem štenetu kojem su dok je tonuo u hladnu dubinu Save iz čmara izlazili mjehurići.

— Vidi, diše na guzicu! Diše na šupak! — vikao sam Bukvi potežući ga za rukav.

Jedan mladunac, vještiji ili sretniji od svoje braće i sesta­ra, uspio se nekako iskobeljati do obale i spasiti se. Izašao je na muljevitu obalu, pet­-šest metara niže od nas i iscrpljen legao pored rijeke koja ga je pustila iz svoje smrtonosne čeljusti. Ja sam mu odmah pritrčao, uzeo njegovo malo i toplo tijelo koje se onako mokro od hladne vode isparavalo na proljetnoj ili jesenjoj hladnoći i ponovo ga bacio u vodenu provaliju. Ovaj put se nije borio. Već izmoren potonuo je kao kamen. Ne sjećam se što sam tada osjećao, ne sjećam se što smo pričali na putu natrag niti što smo rekli babi Anđi dok smo joj vraćali praznu košaru, oslobođenu šestero slije­pih štenadi, šestero grudica od kostiju, kože i malo paperja­ste dlake. Sjećam se jedino kuje koja je stajala na kraju avlije, kako se polako, podvijena repa približavala podrumu, njuškala i cvilila. Mi smo je neko vrijeme gledali bez riječi, a zatim potjerali saginjući se prema zemlji kao da ćemo uzeti kamenje vičući: »Mrršš, mrršš!!!«

Nekon nekoliko dana sjedio sam u kući, ne sjećam se što sam radio ili jesam li uopće više razmišljao o ovom događaju kad se ispred mene stvorila majka, onako krupna, zajapurena, više uplašena nego ljutita, učinilo mi se.

— Je l’ istina da ste pobacali štenad u Savu?!

Ja sam šutio, pitao se tko joj je rekao. A rekla joj je Pele­tova nena (tako je on zvao svoju baku), a ja se njemu, Peletu, drugu iz ulice pohvalio.

Majka me pljesnula po guzici samo jednom, ali se nasta­vila derati na mene očajnički, prestravljeno, kao da se osjeća prevarenom. Kao da se bori za moju dušu.

— Pa kako si mogo, bolan?! Pa grehota je to velika! I to je živo, i to je Bogu drago da živi! Pa gdje ćeš to napravit…?!

— Baba Anđa nam je rekla… — počeo sam se braniti.

— Nije vam zar rekla da ih pobacate u Savu?!

— Nije, al… — i dalje više nisam mogao od plača. Ne od straha što ću dobiti po guzici, to sam dobivao skoro svakog dana, nego mi je odjednom sve postalo jasno. I ja i Dino i štenad i baba Anđa i kuja i Sava i smrt i Bog. Sve.

— Znam ja… Uh, katile jedan… — nastavila je majka isprekidano i zamišljeno. — A i ona, starača, šta ima davat maksumima da nose štenad, što nije našla koga drugog?

Ja sam i dalje tiho plakao, a majka se malo smirila, zagr­lila me i počela objašnjavati:

— Ne valja to, sine. To je grehota. To više nikad da nisi napravio. Ona je men kriva, niste vi.

Ja se i dalje nadam da Boga nema. A ima ga.

* Iz "Sandale", VBZ, Zagreb 2013; Objavljeno na portalu Strane