Retro intervju: Bogdan Bogdanović
Sarajevo

Photo: onartandaesthetics.com/

Beograd je mirno gledao kako Sarajevo gori

Ubijanje - streljanje gradova - to je nešto sa čime moja priroda ne može da se pomiri i čime sam lično duboko pogođenRazgovor sa Bogdanovićem, u njegovom stanu na Vračaru, jednom od najlepših starih delova Beograda, bio je "izlaz" iz njegovog "strogo kontrolisanog života". Nekada prvi čovek Beograda sada živi takoreći u kućnom pritvoru. Ispred njegovog stana ne stoji stražar. Ali, tu su ulogu preuzele stalne pretnje koje dobija na sve moguće načine. Medijska blokada za čoveka njegovog kova je više od bilo kavkog fizičkog pritiska. To je najbolja potvrda uticaja režima od "istorijske" osme sednice CK SK Srbije. "Zaštita" mu je njegov "paralelni" život, knjige koje piše, eseji kroz koje prosipa veliku intelektualnu energiju, iako je već u poodmaklim godinama. On je, ipak, jedna od retkih ličnosti intelektualnog i političkog života Srbije koja je ostala nekompromitovana.

*Kako danas živi nekadašnji gradonačelnik Beograda? 
U Beogradu živim kao stranac. A, Beograd – veliko je pitanje za mene, da li uopšte postoji. Ne znam da li je ovo danas Beograd. Po mom mišljenju to više nije Beograd. Beograd je bio grad koji se voli. Njega su voleli svi i svi su ga prihvatali. Prošle godine u ovo vreme bio sam u Parizu i imao sam priliku da razgovaram sa jednim od urednika sarajevskog "Oslobođenja". Kasnije sam shvatio da je Srbin, što je isto tako važno za ovu priču. On kaže: "Znate li šta nas boli? Da se Beogradu desio deseti deo onoga što se desilo Sarajevu, mi bi svi izginuli za Beograd". A Beograd je mirno gledao kako Sarajevo gori, gori kao buktinja, gledao je to svake večeri, gledao je kako ubijaju ljude, kako srpska artiljerija bije po deci Sarajeva. Beograd je bio negde po strani, kao da se to dešava na Mesecu, u nekom filmu, bio je u nekoj anesteziji, potpuno povučen. Hoću da kaže da se posle svega bojim za budućnost Beograda, bojim se da Beograd više nikada, makar se sve ovo srećno završilo, neće biti ono što je bio. On je moralno podbacio i to mora da se zna. Beograd nije bio na visini, na onoj na kojoj je postojao mit o njemu. On je, ipak, u staroj Jugoslaviji, između dva rata, bio neka oaza slobodnih misli. Nažalost, sve je to uništeno. Beograd se promenio i demografski. Prepun je ljudi koje mi ne poznajemo, koji su došli iz raznih zapadnih delova zemlje, prepun je ljudi u maskirnim uniformama, pun je junaka, heroja ratišta. A među njima je svaki drugi zlotvor, ubica. Mi ne znamo ko je ko, mi smo u suštini, na neki način i okupirani. Čini mi se da je za razliku od one okupacije od strane Nemaca, ovo nešto gore, mnogo mračnije. Tada smo imali jasnu situaciju, i oni i mi, a sada su nas okupirali ljudi koji se predstavljaju kao Srbi, daju nam lekcije o srpstvu koje mi, stvarni intelektualci, beogradski kosmopoliti, ne razumemo. Oni nam objašnjavaju šta je srpska tradicija, šta je srpska budućnost – jadna budućnost. Objašnjavaju nam da su oni bolji Srbi od nas i da su bolja rasa. 

*Jednom prilikom ste zapisali da ste ekstrateritorijalni građanin i ekstrateritorijalni Srbin. Rekli ste da se osećate kao stranac. Zašto ste onda ostali u ovako "strogo kontrolisanom životu", odnosno, zašto ste ostali u Beogradu? 
Ja sam gledao da do poslednjeg momenta ostanem ovde. Želeo sam da svojim principima utičem i dam signal svim svojim studentima i mladim prijateljima koji odlaze, da bi trebalo, ako nekako mogu, da ostanu ovde, budući da režimu izuzetno odgovara to što mladi odlaze. Svi istiniti kritičari režima, intelektualaci, razložni ljudi, sada odlaze, a dolaze ovi, kao što rekoh, "rasni Srbi", "bolji Srbi". Oni čak upotrebljavaju izraz "kvalitetni Srbi". 

*U jednoj od vaših knjiga napisali ste da grad ima svoju dušu, svoj psihizam, da ima "onu vitalnu energiju koja pokreće živa bića", odnosno, da grad, kao i složena živa bića, ima svoja osećanja; da "kao i čovek, i grad ima osećaj za istoriju". Živimo u vremenu kada gradove hapse, ubijaju, streljaju. 
Dugo sam mislio da su moje metafore malo izvan naučne deskripcije realnosti. Govorio sam o psihizmu grada. Evo, upravo sada govorimo o jednoj psihičkoj bolesti grada koji menja svoj psihizam, menja svoju dušu i pretvara se u nešto što Beograd nikada nije bio. Pored toga, mislim da je ta metafora bila tačna. Gradovi imaju svoju dušu. Pa, tako mogu i da je izgube. Drugi deo Vašeg pitanja, ubijanje – streljanje gradova – to je nešto sa čime moja priroda ne može da se pomiri i čime sam lično duboko pogođen. Ja nisam preboleo, već i dalje bolujem zbog Vukovara, Foče i strašne drame Sarajeva koja još uvek traje, pa Mostara, grada za koji sam posebno bio vezan. Jednom prilikom pitali su me u Frankfurtu kakva je razlika između razorenog i ubijenog grada. Razoreni grad ima jedan vid zadatka da se obnovi. On zna da je razoren. Ali, zna da će biti obnovljen. To je bio slučaj sa mnogim gradovima u prošlom ratu; mnogi gradovi su bili razoreni. Međutim, stanovnici tih gradova su imali osećaj da će grad ponovo oživeti svoje biće, svoj psihizam. 

Plašim se da je srpska psiha jako ugrožena. Vi te ljude više ne možete da posmatrate kao normalne. Oni su napola već negde u nekom drugom svetu

Bojim se da je ubijeni grad, onaj grad koji to ne želi. Sumnjam da će se oni koji su pobegli iz Vukovara, ako se sve ovo srećno završi, sutra vratiti u Vukovar. Oni se tom poprištu užasa više nikada neće vratiti. Taj grad nema više želju da živi, on je ubijen. Ubijeni grad je onaj u kome je ubijena ona kapitalna metafora, ono što njega čini živim bićem. Za mene je sada, po rušenju mosta, Mostar ubijeni grad. To je gotovo, tu više ničega nema. Jednog dana moguće je ponovo napraviti most, ali to više nije onaj most, to više nije taj grad, za one ljude koji imaju takve emocije prema tom gradu i prema tom simbolu grada Mostara. Na kraju krajeva, Mostaru je istrgnuta njegova prva reč, kapitalna reč – most: Mostar je nastao tu zbog mosta, a most je bio simbol jedne velike, prekrasne graditeljske alegorije: prekrasne, orijentalne, islamske filozofije susreta dva sveta.  

*Gradili ste spomenike na prostorima bivše Jugoslavije. Neki od njih doživljavani su kao podsećanje na ono što je bila posledica Drugog svetskog rata. Neki od njih su predstavljali veliku metaforu, a drugi anticipaciju nečega što tek treba da dođe. Takvi su spomenici u Vukovaru i Čačku.
Da. Neki od tih spomenika su otišli u prah i pepeo. Ja ne mogu da žalim svoje spomenike, ali sam to jednostavno gurnuo na stranu. Kakvo pravo imam da sada žalim svoje građevine kada nema gradova, nema mojih prijatelja u tim gradovima, nema ljudi. To je, znači, nešto lično, privatno, i prema tome nemam nikakav osećaj žaljenja. To je viša sila, to je odnela istorija. I mislim da ta dela nisu od takve vrednosti da bi mogla, čak i izdaleka, da se uporede sa onim što rat odnosi i ruši. E, sada ovaj drugi deo pitanja: tačno je, imao sam osećaj da su rušenja u onom ratu bila strašnija, da je smrt bila na svakom koraku prisutna. Hteo sam tim spomenicima da odam počast i ohrabrim sve one za koje je život jači od smrti. Međutim, tu se negde pojavilo nešto što ni ja nisam mogao da definišem, nešto što nisam uspeo racionalno da objasnim. 

*Kako objašnjavate tu "pojavu" u slučaju vukovarskog spomenika? 
Pravio sam ga negde krajem sedamdesetih godihna. Od samog početka sam počeo da pravim neke crteže grada pod kišom, munjama, pod vatrenom kišom, i imao sam seriju crteža zatrpanih gradova na kojima se vide samo vrhovi njihovih kula i katedrala. Tako se, zapravo, formirala ideja Vukovarskog spomenika. Tumačio sam je drugačije. Tumačio sam je kao uspavanu prošlost, kao da idemo prema budućnosti, itd. Međutim, ispostavilo se da je to čudesno anticipirana sudbina Vukovara. Ti crteži su zaista fantastični. 

Ovo što mi sada gledamo ovde, to je samo model za nešto mračno što će se desiti u budućnosti.

*Kakva je "priča" o Mauzoleju u Čačku? 
I on je među mojim poslednjim spomenicima, negde krajem sedamdesetih godina. Još onda sam, verovatno, nosio podsvesni osećaj da stvari mogu da krenu naopako. Mauzolej u Čačku nije bio završen odmah. Počeo sam da radim sa majstorima i dugo sam razmišljao kako tri porte, koje spajaju Mauzolej, da obradim u profilu od kamena, u reljefu, u plastici. Na početku sam mislio da stavim nekoliko životinja, da bih ukrasio uglove, ali sam shvatio da investitor ima malo više para te sam svojim majstorima dao malo više posla od onoga koji je bio predviđen. A oni su toliko lepo klesali ta čudovišta, tako da se malo po malo, umesto šest – pojavilo oko 600 čudovišta. Onda smo čudovištima okitili Mauzolej i sa jedne i sa druge strane i dobili sliku agresije na ovu kuću. Nešto što je kuću grizlo. Bilo mi je malo teško da objasnim šta je sve to. Agresiju sam objasnio budućim fašizmom a oni oko mene sve su se nešto ljutili – kakav budući fašizam! Mi smo sigurni zanavek! Međutim, evo vidite. I to je bio neki vid predskazanja. 

*Rekli ste da je najteže to što sada srpsko biće razjeda nešto iznutra. Međutim, taj duhovni ambijent, to razaranje je sazdano ovde, u Srbiji, izgrađeno u jednoj od njenih vrhunskih institucija – SANU, u kojoj ste i Vi bili. Zašto ste je napustili? 
Bio sam među ljudima koje sam u tom trenutku poštovao, međutim, mi smo bili dva sveta. U Akademiju sam primljen po povratku iz Amerike. Onda sam krenuo i u veliku reformu na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, u bitku za tzv. novu arhitektonsku školu, što je bilo i izuzetno burno i drastično. Video sam da me u umetničkom odeljenju Akademije gledaju ispod oka, prekorno, i da oni ne vole takvu vrstu ljudi, koji nešto reformišu. Moje shvatanje posla je bilo nekako drugačije i to nije moglo da potraje. Poslednjih godina našao sam se u otvorenom sukobu sa Dobricom Ćosićem i tom celom nacionalističkom strujom. Davao sam izjave koje su ih iritirale i na kraju je sve puklo. Puklo je jednim povodom, srećnim po mene. To se dogodilo kada je trebalo da me izaberu za redovnog člana i za jedan glas nisam bio izabran, što, inače, niko u Akademiji nije smatrao tragičnim. Međutim, ja sam to iskoristio da se silno naljutim i kažem: "Znate šta, ako ja vama ne trebam, ne trebate ni vi meni".

Na momente osećam strah za sudbinu srpske nacije. Mi znamo da nacionalizam najbolje od svega može da razori naciju. Srpski nacionalizam je uništio srpsku naciju

Mislim da je to bio vrlo srećan potez u mom životu, mada, da se nije desilo tada, desilo bi se kasnije. Nikada ne bih mogao da prihvatim tu uogu Akademije koju je sebi dala, da srpskom narodu bude učitelj zla, učitelj propadanja. Ja to ne bih prihvatio. Znate, ova se srpska tragedija spremala dugo, spremala se možda još u prošlomm veku. Govorilo se o toj fikciji velike Srbije koja se pripremala decenijama, da ne kažem jedan vek. I onda, poslednjih godina, postao je to sasvim jasan program. Pavle Ivić, lingvista, u jednom napisu za "Dugu" kaže: "Srbija će dobiti ovaj rat". A rat još nije ni počeo. Sa takvim tekstovima čovek se diskredituje zauvek. Potom se ispostavi da je do rata ustvari i došlo, ali, razume se, zamisao je bila da će rat trajati 15 dana. Oni su mislili da će 15 dana biti dovoljno da se raščiste odnosi između Srba i Hrvata, Srba i Muslimana. 

Da, ali ubedljiva većina naroda koji živi pod ovim režimom i u ovakvom sistemu, ubeđen je da je glavni vinovnik svega Evropa, da je glavni problem to što svi mrze Srbe.
I to spada u problem srpske inteligencije. Ona je podstrekivala i podržavala srpski autizam. Srbi su sada kao autistično dete, koje ne kontaktira sa spoljnjim svetom, koje nije u mogućnosti da bilo šta izgovori, koje nije u mogućnosti da čuje šta mu se govori. Srbija nije u stanju da čuje šta se govori, šta se misli, niti je u stanju da ode čak ni do Zagreba. Srbija nije u stanju da vidi u kom je svetu. Ona je u jednom lažnom svetu, u lažnoj stvarnosti. Ovo što vidite nije "stvarna stvarnost", ovo je srpska stvarnost. Ta srpska stvarnost je luda stvarnost. Završne akorde toj ludoj stvarnosti dao je Slobodan Milošević, koji je i sam van pameti i van stvarnosti. On je, verovatno, svoje ludilo prebacio celoj naciji. On je Srbima izgradio paralelnu stvarnost koju oni podnose neverovatno dobro. Oni kopaju po kontejnerima da bi izvukli neku koru od hleba i pritom još uvek veruju da će već sutra biti ukinute sankcije. Mi danas živimo kao poslednji narod na svetu. Plašim se da je srpska psiha jako ugrožena. Vi te ljude više ne možete da posmatrate kao normalne. Oni su napola već negde u nekom drugom svetu. U pismu koje sam poslao Centralnom komitetu mnogo toga sam pogodio. Tvrdio sam da ćemo biti poslednji Indijanci u Evropi. I sada, doživljavamo sudbinu prekolumbovske civilizacije koja se raspala budući da nije mogla da shvati realnost. Kada su doseljenici iz Evrope došli u Ameriku, doneli su civilizaciju koju tamošnji narodi nisu mogli da shvate. I oni su se jednostavno povlačili pred civilizacijom. Mi smo sada u toj situaciji. Taj autizam pritiska srpsku naciju do te mere da je ona u stanju raspada. Na momente osećam strah za sudbinu srpske nacije. Mi znamo da nacionalizam najbolje od svega može da razori naciju. Srpski nacionalizam je uništio srpsku naciju. I ovo što mi sada gledamo ovde, to je samo model za nešto mračno što će se desiti u budućnosti.

*Znači li to da ovde danas praktično samo laž funkcioniše? 
Da, ja sam još onda, kada sam poslao pismo, spominjao civilizacijske laži. Mislim da sam ja taj ko je ovaj termin stavio u opticaj. Civilizacijska laž ušla je sada u raskošnu baroknu fazu. Ona je ušla u ludilo, ima jednu simfoniju i ne postoji više ništa što se ovde govori a da je potpuna istina, nedopunjena, nenadgrađena. Ona se koncentriše oko nedijske diktature Miloševića. On promoviše novi vid totalitarizma – medijski totalitarizam. 

*Možete li šire objasniti ovaj termin? 
On ima elemente staljinizma, fašizma, nacional–socijalizma. Međtum, oslobođen je one fizičke potrebe koju imaju staljinizam ili hitlerizam. On nema ni logore, ni gulage. Njemu nisu potrebni gulazi budući da je cela Srbija gulag. On je celu Srbiju pretvorio u logor. Pretvorio je Srbiju u institut za pranje mozgova preko državne televizije koja je sve i svja ovde. Apsolutno sam siguran da se uspostavlja fašizam strašniji od svih. Za sada još ne ubija, međutim, možda će sutra i to da radi. On vlada mozgovima preko državne televizije. To što imamo nekoliko slobodnih tv–stanica ne znači ništa. Čak je i pitanje koliko su slobodne. Mislim da je i to laž, samo nešto prikrivenija. Uz pomoć televizije može da se postigne sve što se želi. On više nema potrebe da zatvara Srbiju. Naprotiv, njemu je u interesu da je još više otvori i da istera sve one koji ne misle kao on. Zašto je egzodus inteligencije iz Srbije toliko potenciran? Zato što mladim ljudima totalitarizam, politički gledano, najviše smeta i oni zbog toga najviše i beže. Onda, dođe i rat... Rat, deca ne žele da idu da ratuju, besmisleno i nepravedno, i to je još jedan razlog za bekstvo. Njih danas niko ne može da amnestira da bi mogli da se vrate. Sistem bi sve proterao. Uzmite moj slučaj. Svakih 15 dana objavljivana je vest da sam emigrirao, da sam u Parizu, u Beču, u Cirihu, što nije tačno – ja sam ovde. Sve bi nas isterao i onda bi u ispražnjenu Srbiju ko zna koga sve doveo. Možda bi doveo svoje nekadašnje vojnike. E, sada, pitanje je koliko bi i on kontrolisao takvu situaciju. Ja to ne znam i ne volim da mislim o tome.  

Obrušili su se na mene zato što sam ja menjao jezik. Hteo sam da ih nateram da govore jednim drugim jezikom. Čim bi počeli da govore drugim jezikom, oni bi počeli i da misle drugačije

*Na osmoj sednici nekadašnjeg CK SK Srbije "dogodio se" Milošević. Ovo njegovo događanje postaće obeležje za jedan duži period koji će se sudbinski odraziti na Srbiju. Stil, maniri i mehanizmi osme sednice postali su obeležje vladavine Miloševića. 
Ja sam se slučajno našao u tom CK. Moj je mandat već prošao. Nikada nisam napuštao svoju katedru, čak sam, i kada sam bio gradonačelnik, držao predavanja. Ostala mi je još jedna godina, a zatim je sledila penzija. Nisam hteo da primam ono što sa mogao – da me plaćaju a ja da ne radim ništa. I tako sam se vratio na fakultet, završio svoje, otišao u penziju a zatim su me, po nekoj inerciji, zadržali u CK Srbije. Bio sam na samo dve sednice, sve mi je to bilo dosadno, no, nisam želeo da protivrečim mom prijatelju Ivanu Stamboliću. On mi je rekao: "Tebi je mesto u CK". Rekao sam: "Dobro". I, nisam bio prisutan na poznatoj osmoj sednici. Bio sam u inostranstvu, u Sofiji, na osnivanju Međunarodne akademije arhitekture. Vratio sam se i shvatio šta se dogodilo. Mene na osmoj sednici niko nije birao. Milošević uopšte nije bio u sukobu sa mnom. Pored svega, nije me smatrao opasnim. Smatrao me je nikim tamo umetnikom. Međutim, kada sam dobio debele zapisnike i kada sam počeo da čitam šta su oni tamo govorili, preplašio sam se. Video sam jednu korenitu promenu jezika. Video sam vraćanje na stare jezičke i misaone modele iz 1948, pa i pre nje, one tipične staljinističke izraze i termine koji su se mešali sa nekim lažnim patriotskim frazama. Video sam tešku "turli–tava"(1) ideju, ali vrlo opasnu. Imao sam toliko intuicije da vidim da se tu desilo nešto krupno. Tada sam rešio da napišem ono pismo i da se apsolutno distanciram od njih. Tako se sve završilo. Tvrdilo se tada nešto u štampi oko mene, u vezi sa tim da li ima ili nema spiskova sumnjivih, a ja sam rekao: "Ne vidim da ima spiskova sumnjivih, ako ste vi napisali, međutim, stavite vi mene na te spiskove, ja i hoću da budem sa svojim drugovima i ne želim da budem sa vama". Tim pismom oprostio sam se od njih. Pismo je bilo dugo 40 i više stranica. Bilo je napisano u malo zafrkantskom tonu, voleo sam da ih malo zafrkavam. Mislio sam da će da ga pročitaju i malo se zamisle. Pismo u suštini i nije bilo toliko politički agresivno i oštro.

Suština je u tome što sam i ne želeći nagazio zmiju i što sam shvatio da je na Osmoj sednici rat već bio objavljen

*Zašto je onda bila toliko snažna reakcija na njega? 
Pismo je bilo ležerno. Tačno je, reakcija je bila strašna. Dugo nisam razumeo zašto su se oni toliko obrušili na mene u vezi sa tim pismom. Kako sam ja to tumačio? Obrušili su se na mene zato što sam ja menjao jezik. Hteo sam da ih nateram da govore jednim drugim jezikom. Čim bi počeli da govore drugim jezikom, oni bi počeli i da misle drugačije. Ostavili bi onaj crkveno–partijski jezik itd. Međutim, Danas, kada ga ponovo čitam, najednom mi biva jasnija cela ta situacija, odnosno gde je tu bila "caka". "Caka" je bila u tome što je jezik koji sam izložio poruzi i koji sam citirao, u suštini već bio jezik rata. Ono o čemu se tamo govorilo, o glavama koje lete, kućama koje gore, silovanim majkama i sestrama... sve te stvari se sada događaju. Ne znam kako je to bilo otpečaćeno u njihovoj svesti, u svesti Miloševića. Da li su se oni međusobno dogovorili i spominjali rat kao izvesnost ili su to nosili u sebi?! Ja sam u stvari zmaju gurnuo prst u oko, a da to nisam shvatio. Tako, stekli su utisak da ja znam mnogo više nego što sam ustvari znao. I zato su toliko hteli da me ućutkaju. Sve to traje do dana današnjeg. Poznato je – to je i dovelo do fizičkih pretnji. Suština je u tome što sam i ne želeći nagazio zmiju i što sam shvatio da je na toj sednici rat već bio objavljen. Danas, kada ponovo čitam o tome, vidim da je rat tu već bio najavljen kroz jezik, kroz šifre i metafore.

*Srbija, međutim, nikada zvanično ne kaže da je ušla u rat. Rat se i ne vodi na njenoj teritoriji, međutim, on i dalje traje... 
Znate šta ja mislim, svi mi smo verovatno mogli mnogo više da uradimo da zaustavimo tu ratnu histeriju. Pre svega da je identifikujemo. Ja sam uradio što sam mogao, sada više nemam šta da kažem ni za Miloševića ni za Srbiju. Ja sam svoje rekao. Nažalost, sve što sam rekao se manje ili više ostvarilo. Postavio bih odgovornost pred ove druge, pred srpsku inteligenciju u celini. Ako izuzmemo 20 ljudi, svi drugi su bili zaneseni ratnom euforijom koja se spremala. U suštini, na toj istorijskoj sednici, kada su sa svojim metaforama već proglašavali rat, oni su možda velikim delom pogađali ono što misli Srpska akademija nauka, ono što misle srpski intelektualci. 

Ćosićev greh u odnosu na srpsku naciju je to što je slavio rat. On je pisao o ratu, o užasima rata, međutim, taj rat je bio nešto što je pozitivno i lepo, a to nije tako

*Na šta konkretno mislite? 
Evo, uzmite samo koliko je sve to obrađivano oko Dobrice Ćosića. 

*Po Vama, u čemu je njegov greh? 
Njegov greh u odnosu na srpsku naciju je to što je slavio rat. On je pisao o ratu, o užasima rata, međutim, taj rat je bio nešto što je pozitivno i lepo, a to nije tako. Balkanski ratovi su bili pogrešni i užasni. Svetski rat je bio užasan. Imamo mi jednog drugog pisca koji je posle nesrećno završio tamo gde nije trebalo da završi, koji je istinito prikazao rat, onakvim kakav je i bio. To je bio Dragiša Vasić. Njegov rat bio je istinit rat, gadan, užasan, nepravedan, onaj koji seje zlo. I intelektualac koji odbija da to prihvati. I intelektualac koji odbija da to prihvati. Kod Ćosića nijedan intelektualac nije odbijao rat, on je samo razmišljao o smislu rata, ciljevima rata, ali i o njegovom prihvatanju. Štaviše, Ćosićeva literatura nudi paradigme za odnose u takvim situacijama. Na taj način, ona je ustanovila identitet rata. 

*Srbija je pred izborima. Ima li suprotne varijante od ove o kojoj govorite? Ima li snaga u opoziciji koje bi bile alternativa Miloševiću? 
Ako kažem da nema, onda direktno pomažem Miloševiću da dobije izbore. Ja mislim da nema. Ko god da dođe – produžiće istu politiku. Ako dođe Drašković, on će istog trenutka da napravi užasne stvari, ići će da salutira nekom Draži Mihailoviću, da mu podnosi izveštaje, a zatim će napraviti neku glupost u Makedoniji. Mislim da je opozicija liderska. Oni ne vole Miloševića, međutim, prihvataju sve što on govori. Ali, i on je velika mudrica. Pitanje je koliko je on istiniti nacionalista. Kada mu je potrebno – on je nacionalista, a sutra će biti staljinista. Tako da je teško reći ko tu koga prihvata i ko koga poučava. No, razlike nema. Niko ne voli da se neke stvari pomere. Opozicija ne spominje Kosovo. Kakva je to opozicija koja ide na izbore a ne govori šta ćemo raditi sa Kosovom? A rat u Bosni, mogao je da stane samo da su blokirana dva mosta na Drini i bilo bi gotovo. Sve je laž. Znači, opozicija je isto tako išla stopama Miloševićevih laži, uklopila se u tu civilizacijsku laž, i ja od njih ne očekujem ništa. Postoji jedan mali deo opozicije, a to su Beogradski krug i Građanski savez, no, to je takoreći individualni otpor. 

*Sa pozicija sa kojih vrednujete stanje u Srbiji, kakvo je vaše viđenje njene budućnosti? 
Katastrofa. Plašim se da će drama srpske nacije, uništavanje srpske nacije, izazvano srpskim nacionalizmom, ići do dna. Ići će do totalnog beznađa. Narod je sluđen. Njegove misli su sasvim neartikulisane. Ovi već počinju da nagrađuju Miloševića, međutim, oni ne znaju kako će se sve razvijati u budućnosti. U Beogradu svi žive sa osećanjem da sve ovo može da potraje još dva–tri dana, ne više. I, ako se za dva–tri dana ne skinu sankcije, mi ćemo početi da umiremo. 

*Makedonija. Kako doživljavate sadašnjost Makedonije? Šta mislite o odnosu Srbije prema Makedoniji? 
Odnos Srbije, srpskog javnog mnenja, odnos opozicije, odnos vlasti prema Makedoniji je ružan, da ružniji ne može biti. Mene to duboko povređuje, ali istovremeno me i užasno plaši. Može se reći da spada u još jdnu samoubistvenu srpsku zabludu koja može da ima katastrofalne posledice. To što mi imamo tako arogantan, bezobrazan odnos prema Makedoniji, prema narodu koji nam je najbliži, to je nešto užasno. To otvara pitanje, znamo li mi gde smo. Ja to odlučno osuđujem. Već sam spomenuo: kada Drašković nešto kaže, ja se sav naježim, a šta Sloba misli i kombinuje u svojoj glavi – to me je čak strah i da pomislim. Mislim da se u tom odnosu prema Makedoniji vidi duboka dekadencija srpske nacionalne svesti. Taj odnos se može ubrojati u užasne grehove jednog ludog nacionalizma koji je okrenut protiv sopstvene nacije. Ja volim Makedoniju. Navijam za Makedoniju, stalo mi je do nje. Vidim da je ta zemlja postupa mudro u aktuelnoj situaciji, da je civilizovana, zna da se postavi, ima dostojanstvo... 

Plašim se da će drama srpske nacije, uništavanje srpske nacije, izazvano srpskim nacionalizmom, ići do dna. Ići će do totalnog beznađa

Apsolutno ne podnosim ovo srpsko paktiranje sa Grcima. Grci će napraviti isto tako veliku glupost u celoj ovoj balkanskoj situaciji. Verujem u Makedoniju i verujem da neće uspeti da je razore. Na kraju krajeva, očigledno je da su Amerikanci rekli ono što su mislili, tako da tu nema više pardona. A glupo je, sramno i bezumno, da prave neprijatelje svuda. Posmatram sve ovo što se dešava. U početku krize nekoliko puta sam izjavio da Miloševića smatram potencijalnim samoubicom. I sada, počinjem da se bojim da je zaista došlo dotle da namerava da likvidira sebe i celu srpsku naciju. Mislim da je sveo ovo što se dešava oko Makedonije apsurdno. 

(1) Vrsta jela, prim. prev.

*Puls, Skopje, 10. decembar 1993; prevod sa makedonskog: Mirjana Kuzmanović; preuzeto iz knjige “Glib i krv"

Oceni 5