Grad u kojem možeš biti slobodno ljudsko biće
Berlin

Photo: www.visitberlin.de

Berlin je čarobna lampa

Proveo sam mjesec dana u Berlinu. Ništa nisam pisao, samo sam živio. Odlazio u trgovine, kupovao hranu. Nisam ništa ni kuhao, jer ljeto je doba lijenosti. Teško je kuhati kad je vruće, a Berlin je grad u kojem šta god da probaš to i vrijedi. Nema lošeg kebaba, falafela ili lošeg sušija. Sve mora biti vrhunski kvalitet, jer ovdje ljudi žive od onog što rade. Ne podvaljuju mušterijama. Ne prodaju muda pod bubrege, niti stavljaju muhe u ćevape kao što su meni nekad davno uradili u nekoj smrdljivoj prčvarnici u Bihaću.

Možda su ti bihaćki ćevapi bili i dobri, naravno da ih nisam probao, ali sjećam se smijeha osoblja koje je opsluživalo davno nestalu ćevabdžinicu, kada su vidjeli da sam našao svježu muhu ispod lepinje. Tako se nekad radilo kod nas u Bosni, valjda danas ne stavljaju muhe u ćevape, slabo zalazim u dotične objekte.

U Berlinu svaki zalogaj, gutljaj kafe, opravdava svaki cent cijene. Zato što je temelj prodaje kvalitet proizvoda a ne želja da se obogatiš preko noći. Kod nas još vlada ovo drugo i još će vladati. Nismo dobro shvatili ni socijalizam, a kamoli da ispravno shvatimo kapitalizam. Kao narodi jednostavno smo istorijski glupi i nepismeni, te se zasluženo nalazimo izvan zidina EU. Ni ja nas same ne bih nigdje primio, jer smo programirani divljaci koji čim stupe na tlo Evropske unije istog trena poštuju njene zakone, što se ne bi moglo reći kada je situacija obrnuta. Pošto naš čovjek čim uđe u Bosnu odmah otvori prozor i izbaci smeće iz pepeljare ravno na cestu. Takav je naš čovjek, licemjer i pokvarenjak koji poštuje kad ga zvekneš po džepu ili labrnji.

Ali sve sam to bio zaboravio već prije nego sam i sletio na Schoenefeld, prije nego sam sjeo na S 7 i izašao na Warschauer Strasse u nekadašnjem istočnom Berlinu. Tada nisam znao da će mi to biti omiljena nova ulica u gradu, jer je stan u kojem ću provoditi vrijeme smješten na ulici koja drito izlazi na Warschauer Strasse (Varšavsku ulicu), koja opet izlazi na omiljeni most Oberbaumbruecke, a tamo je Kreuzberg.

Berlin je bio vreo i pun života, što je pleonazam, jer je on uvijek pun života, a Warschauer Strasse je ulica koja je dodatno puna života, a možda i smrti, pomalo. Ulica je to koja nikad ne spava, pogotovo nikad ne spava njen S-Bahnhof ili U-Bahnhof, mada je kolodvor za brze vozove dosta zanimljiviji jer tu danonoćno borave pankeri, ponajviše iz Poljske.

Tu stalno neko svira i pjeva, od amatera do onih koji će nekad možda postati slavni. Ulica je to koja pruža mnoštvo mogućnosti, ako ništa, barem da zaradiš za pivo u obližnjem Reweu ili noćnom granapu što prodaje cugu i cigare, koji se u Berlinu zove Spät, u prevodu ono što kasno radi. Svaki taj Spät ima stolove i stolice, pa kad platiš pivo po cijeni duplo manjoj nego onoj u kafiću, onda tu sjedneš i piješ. Tako rade i pankeri i radnici i turisti. Kod nas bi voljeli kad kupiš pivo u supermarketu ili granapu da odeš na kraj svijeta i to pivo tamo piješ, bez da te gleda njuška hronično nezadovoljnog gazde ili mlada njuškica prodavača/ice, koja je isto neljubazna i mrka. Sve ima svoju cijenu, zato je soba u Berlinu 400 eura. Iako je to preskupo, opet i nije kad pomislim kakav se spokoj ovdje nalazi.

Na početku, kod Frankfurter Tora, ova ulica počinje kao u bilo kojem berlinskom artističkom kvartu, a takav je Friedrichshain, koji se naslanja na Spree i na Xberg. Kako ulica dalje odmiče, kako se razmotava u vremenu i prostoru, njom dominiraju (nakon turskih, arapskih, lažno italijanskih restorana) hipsterski kafići, veganske radnje, kafići sa knjigama uređeni na njujorški način, bio marketi i slično. Sve to na kraju kulminira potpunim raspadom sistema i završava klasterima pankera na Revaler Strasse, koja presijeca Warschauer i ide dalje gdje je nisam pratio točkovima bicikla, koje mi je, zajedno sa stanom, ostavila prijateljica.

Tako sam živio iz dana u dan bez ikakvog plana i programa, osim dogovorenih večera, kafa, nekog neobaveznog i lijepog druženja sa ultra-dragim ljudima koje sam upoznao u martu ove godine. A oni su uviđavni i pametni ljudi kojima ne trebaš ništa objašnjavati, jer sve razumiju. Pola života u Bosni sam proveo objašnjavajući ljudima da volim biti nekad sam, da sam drukčiji, da sam, jebiga, pisac, ali ne onakav kakav oni misle da bi pisac trebao biti. U Berlinu nikom ništa ne moraš objašnjavati. Možeš biti šta hoćeš. Prvenstveno možeš biti slobodno ljudsko biće.

Warschauer Strasse je moja ulica slobode. Ulica koja se prema svome kraju pretvara u jednu minijaturnu i simpatičnu varijantu sodome i gomore. Stalno me vuklo da njome prolazim, a i na putu mi je bila kad god bih htio ići u Kreuzberg, u Wrangel Strasse, gdje sam ušao u seriju jutarnjih kafa i tog rituala se nisam mogao ‘osloboditi’ do kraja boravka u najdražem gradu.

Kad sam se vratio kući, u Bosansku Krupu, prije nego ću za Mostar, Sarajevo, pa opet u grad na Uni, zapisao sam završnu impresiju na Twitteru: “Sinoć sa Krzbrga idem biciklom na Friedrichshain preko Oberbaumbrueckea i gledam iznad Spreea panoramu Berlina, tražim odgovarajuće poređenje: Berlin svijetli kao čarobna lampa, Spree je tamno more koje se ljulja kao Mramorno more ispod Galata mosta”.
Ostavljam tekst kako je napisan na Twitteru, pogotovo lokalno pisanje Kreuzberga, koje sam vidio na grafitima: Krzbrg.

Ipak sam, tokom boravka u Berlinu, pisao crtice na Twitteru, jer je on ograničen na 280 znakova: “Na Karl Marx Alee počeo njemački vudstok - festival piva, nekoliko kilometara dugačak niz šatora, roštilja, stejdžova sa cover bendovima, stolova, stolica, WC-a, hiljade ljudi je tu. Vertikalno presiječem aleju biciklom, već iza druge zgrade je potpuna tišina.”

“U Berlinu ljudi ne bi znali otići iz jednog kvarta u drugi kad bi se ugasile mobilne mreže. Google Maps vlada ulicama. Plus, cijeli grad puši jedan mega-džoint.”

29. jula zapisao na istoj socijalnoj mreži: “Igrao stoni tenis u Volksparku u Berlinu, osjećao se mirnodopski civilno skroz. I inače sam civil ovdje, reklo bi se građanin svijeta.”

28. juli: “Warschauer Strasse svaku noć gori; policijske sirene, vatrogasci, poljski pankeri, beskućnici, dileri, Amerikanci i ini mladi turisti, Nijemci, svi piju i leže svuda. Pa, ipak, sve funkcioniše u organizovanom neredu. Tu možeš ući u S-Bahn i otići u Grunewald, odatle transportnim vagonima u nebo.” Ovdje se nastavljam na jedan stih iz reportažnog spjeva Auslenderska berlinologija.

Grunewald je stanica S-Bahna, šumovit i bogat dio grada, odatle su nekad vozovima Jevreje prevozili direktno u Auschwitz. Danas su te tračnice pretvorene u memorijal pod otvorenim nebom. Između šina je zasađeno drveće i nevidljivi vozovi odatle mogu otići jedino u vječni život zelenila.

18. juli: “Pfifferlinge - lisičarke na njemačkom, vidio ih u turskom supermarketu u Wrangel Strasse na Kreuzbergu, gdje je i kultni bar Mysliwska, što na poljskom znači lovačka, a u Gdyniji ima ulica Myśliwska odakle sam jednom busom otišao na aerodrom Lech Walęsa i nisam se više nikada vratio.”

15. juli: “Bio u Goerlitzer Parku i gledao kako stotine žena izvode koreografiju spota ‘Wuthering Heights’ Kate Bush. Ljudi se svugdje bave svojom intimom, sitnim stvarima, uživanjima (bez autodestrukcije), samo mi mislimo da smo najpametniji na svijetu. Malo je reći da sam uživao.”

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5